Čuvaj se Mevludina kad malter miješa

Tajna ovdašnjih, a slutim i kineskih smeće-proizvoda leži u nepoštovanju pravila (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Sjećate se kada je, onomad, Slobodan Milošević poručio: “Ako ne umemo da radimo, barem umemo da se bijemo”? Vožd je pod “mi” mislio “Srbi”. Ja pod “mi” mislim “svi mi”, pa kažem: “Ne umemo mi ni da radimo, a ni da se bijemo.”

Najbolji dokaz da “ne umemo da se bijemo” je to što naši ratovi nikad ne okončavaju: svaki naš rat je kao turske serije, na kraju svakog piše: “nastaviće se”. Zato što je to tako, svakih nekoliko decenija mi počinjemo novi rat, koji je nastavak  prethodnog, koji je, opet, bio nastavak onog tamo, a taj produžetak onog onamo…

A tek što radimo…

Naši ratovi nikad ne okončavaju: svaki naš rat je kao turske serije, na kraju svakog piše: ‘nastaviće se’.

Na betonskoj balkonskoj ogradi kuće u kojoj živim moler je, kada je završio posao, silno ponosan na svoje (remek) djelo, urezao: “Mevludin, 13. 08. 2003”.

Mevludine, ruke ti se osušile.

Malter je popucao već sutradan. Mevludin je, očito, smatrao da se genije vrhunskom umjetničkom djelu koje je stvorio ne treba vraćati, jer ga dodatnim intervencijama može samo pokvariti, pa se izgubio iz grada, nošen vjetrom inspiracije, otišao da nekom drugom nesretniku uništi kuću, biće. Površina na koju se zadovoljni majstor potpisao već deceniju izgleda kao koža stogodišnjaka, prošarana borama dubine kanjona Kolorada.

Ni soli iz morske vode…

A onda su počeli da se rune komadi maltera, pa da iz otvorenih rana na zidu izbija so, jer je Mevludin, umjesto da pijesak kupi, riješio da uštedi, pa natovario kamion pijeska sa plaže, onog punog soli, koja kao rak izgriza svaki zid u koji je ugradite. Elem, balkon koji mi je potpisao Mevludin danas izgleda kao Pojas Gaze pet minuta nakon izraelskog bombardovanja.

Kad smo već kod soli… Ima u Ulcinju solana. Njeni vlasnici kažu da solana na obali mora ne može profitabilno raditi. Dakle: pustite slanu vodu iz mora u kanale, so se nataloži, voda ispari, pokupite tu so, ubacite je u kutije i vreće pa prodate. Imaju besplatnu sirovinu, morsku vodu, i ne isplati se praviti so? I to, što nije u stanju zaraditi na soli iz mora, zove sebe biznismenima i menadžerima…

Krst na Trebeviću i nije napravljen da bi bio posmatran sa Zlatišta, nego da bi se vidio iz Sarajeva; a odozdo se fušeraj ne primijeti.

Ima i gore: čitam nedavno u novinama da je fabrika vode Rada iz Bijelog Polja izašla iz stečaja. Ajde? Bravo! A kako je u stečaj upala: nije im se isplatilo vodu, koja je praktično besplatna, točiti u boce i prodavati svaku po pola eura?

Ovdje se otaljava i ono što se proglašava super-važnim. Emir Imamović je odlično pimijetio da je krst koji je podignut na Zlatištu, da prostite – sklepan. Majstori se, recimo to tako, oko toga krsta nisu namučili. A iz opsežne elaboracije na temu “zašto baš krst, zašto baš tamo?”, reklo bi se da je onima koji su ga podigli ništa na ovom svijetu od tog krsta nije važnije bilo. Međutim: taj krst i nije napravljen da bi bio posmatran sa Zlatišta, nego da bi se vidio iz Sarajeva. A odozdo se fušeraj ne primijeti.

Doduše, ima i onih koji rade još gore od nas. Kinezi, na primjer. I onda se mudraci pitaju zašto je svjetska ekonomija pošla k vragu – pa zato što se sve proizvodi u Kini. A kineski su proizvodi antiteza njemačkim proizvodima.

Cipele sa kartonskim đonom

Nekada je, a biće da je tako i danas, u kineskim buticima bilo moguće kupiti cipele sa kartonskim đonom. To su “naši ljudi” kupovali za mrtvace – da ih u njima sahrane. “Cipele za mrce” su, kažu, izgledale kao normalna obuća. Ali, uskrsne li mrtvac, bolje da gleda da to ne bude po kišnom danu.

Te su cipele, doduše, za ljetnjih mjeseci nosili i živi. Napokon, nije li se ispostavilo da su svi kineski proizvodi kao cipele sa kartonskim đonom – praktično za jednokratnu upotrebu. Kinezi kao da proizvode isključivo za mrtve. I one koji se tako osjećaju.

Kinezi rade vrijedno i rade pogrešno. Oni prave nekvalitetne stvari i prave mnogo takvih stvari. Na Balkanu se radi pogrešno, ali se radi malo. Prave se očajne stvari. Ali se pravi malo stvari. Zato na Balkanu nema Nike ili Apple pogona. Nike fabrika u Andrijevici, ako možemo zamisliti takvu, glavu dajem, proizvodila bi patike koje bi se po nekvalitetu mogle nositi sa najnekvalitetnijim patikama skrpljenim u Kini.

Na Balkanu se radi pogrešno, ali se radi malo; prave se očajne stvari; ali se pravi malo stvari.

Ako bi proradio nacionalni ponos, napravili bi u Andrijevici patike koje bi se raspale brže čak i od kineskih. Problem je u tome što bi fabrika u Andrijevici uspjela proizvesti svega deset pari patika dnevno. A toliko tih patika čovjek bi mogao poderati ako odigra pet-šest basketa. Pa bi jedna fabrika, praktično, proizvodila za jednog čovjeka. A to se, biće, ne isplati.

Tajna ovdašnjih, a slutim i kineskih smeće-proizvoda leži u nepoštovanju pravila. Crnogorci, recimo, sve potencijale uma uprežu isključivo u promišljanje kako da se najefikasnije izbjegne zakon i sva pisana i nepisana pravila. Zato ovdje stasavaju lopovi svjetskog kalibra, koji pljačkaju najluksuznije draguljarnice po Azurnoj obali i presreću avione na pistama evropskih prijestonica, ali i ljudi koji nisu u stanju zaraditi na punjenju vode u boce.

Kina to ne bi preživjela

A i to nam je – jest’, časti mi! – od Njegoša. Koji je lijepo rekao: “Ove gore ne trpe regule.” Znači: ako je propisano da se đon patika pravi od gume koju bi kompanija Nike uredno isporučivala u zamišljeni pogon u Andrijevici, možete biti sigurni da bi neko, neki vasojevićki Mevludin, došao na ideju da u smješu od koje se pravi đon ubaci malo pijeska sa obale najbliže rijeke. A ostatak gume iskoristi za ishranu krava. Jer bi krave koje jedu malo gume trebale davati – jogurt. Da se čovjek ne muči i kiseli mlijeko. Onda se đonovi raspadnu, krave uginu, Nike zatvori fabriku, a radnici ostanu bez posla. I svi po čitav dan sjede u kafani, piju zidarska piva i kroz dim švercovanih cigareta jedan drugome objašnjavaju kako na Balkanu nema sreće: “Treba, slušaj ti mene, odavde ić'…”

Velika je i moćna Kina, ali sumnjam da bi preživjela masovno useljenje Crnogoraca. Jer, puno je to genija, generala, direktora, akademika… puno čak i za Kinu.

Ima vic koji kaže: otišao predsjednik Crne Gore u zvaničnu posjetu Kini. Poveo brojnu delegaciju, sve kojih se sjetio, jer je Kina, kako se kaže, važan spoljno-trgovinski partner Crne Gore. Primili Kinezi crnogorsku delegaciju, pa ih gledaju u čudu. Došaptavaju se, a onda visoki kineski funkcioner pita crnogorskog predsjednika: “A koliko, predsjedniče, ima vas u Crnoj Gori?” “Nešto preko 600.000”, kaže predsjednik. A Kinezi uglas: “Pa što, čovječe, niste svi došli?”

Da sam Kinez, ovaj mi vic ne bi bio smiješan. Tako su Crnogorci nakon 1945. godine, pod parolom “što ne dođete svi”, išli u Beograd, pa se Srbija do danas od toga nije oporavila. Velika je i moćna Kina, ali sumnjam da bi preživjela masovno useljenje Crnogoraca. Jer, puno je to genija, generala, direktora, akademika… puno čak i za Kinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera