Čudo sarajevskog otpora; zlu prkosili umjetnošću i kulturom

Ratna sarajevska kulturna scena bila je više od zbira umjetničkih događaja jer se nepristajanjem na život u „ratnom stanju“ slala poruka kako barbarizam onih koji su uništavali glavni grad Bosne i Hercegovine nikada neće biti mjera stvarnosti.

Taj specifični vid otpora, taj nezabilježni prkos kojim su građani Sarajeva i njegovi umjetnici odbijali prihvatiti ideologiju destrukcije ostaće upamćen kao nešto neviđeno i nevjerovatno.

Izložba Hane Bajrović naslovljena Teatar pod opsadom zaukreženo je umjetničko podsjećanje na napore koje su sarajevski pozorišni radnici trpjeli tokom sve četiri godine opsade ne dozvoljavajući da umjetnička praksa izvođenja pozorišnih predstava zamre pod pritiskom surove ratne realnosti.

Podsjećanje na te „slavne dane“ sarajevske pozorišne scene Bajrović je prikupila i izložila građu o 57 premijerno odigranih predstava tokom opsade Sarajeva, čime joj je pošlo za rukm da na jednom mjestu, a vizuelno upečatljivo, dojmljivo i spektakularno pokaže koliko je potreba za umjetničkim sadržajima teatarske igre bila vid organizovanog otpora građana u opkoljenom gradu.

Drugačija perspektiva rata

Rad na izradi izložbe nije bio nimalo jednostavan a neke faze su, i pored očitog istraživačkog užitka, bile teške i mukotrpne, posebice u onim djelovima izložbe koji su utemeljeni na svjedočnastvima ljudi koji su tokom opsade riskirali svoje živote kako bi „pravili pozorišne predstave“.

Posebno su vrijedna i daju sasvim drugačiju perspektivu na sva zbivanja sjećanja „običnih“ ljudi koji u poroizvodnji pozorišne magije često ostanu nevidljivi, a njihova iskustva skrivena, kaže Bajrović.

„Rad na pripremi izložbe u smislu vizuelnog identiteta i same scenografije je trajao oko pola godine. Istraživački rad koji je podrazumijevao prikupljanje materijala, čitanje svjedočanstava, razgovori sa akterima teatara iz perioda opsade, je trajao oko godinu i po, ali ono što je sigurno jeste da je ovo početak istraživanja i da ima još mnogo ljudi čija sjećanja vrijedi zapisati. Recimo, tehničari pozorišta imaju vrlo zanimljiva sjećanja, a ono što je vrijednost dodatna jeste što su njihova sjećanja različita od sjećanja umjetnika, pa to daje dodatni pregled svega što se događalo“.

Opisujući motive za rad na izložbi sa ovakvom tematikom Bajrović kaže da je najviše bila ganuta činjenicom da su ljudi u ratnim uslovima ipak imali snage da se bave stvarima koji nisu puko preživljavanje.

To je, očit dokaz, da je čovjek, bez obzira na životne okolnosti, višedimenzionalno biće a njegova potreba za umjetnošću poriv koji je usađen u samu suštinu njegovog društvenog bića.

„Ova izložba je svjedočanstvo ljudske potrebe za umjetnošću i ljudske potrebe da se izrazi, da dokaže svoju čovječnost, da i onda kada mu se možda bliži zadnji tren postigne svoje kapacitete, a ne ostane sveden na osnovne nagone. Mislim da je upravo činjenica da su ljudi zajedno stvarali, i to stvarali lijepo, stvarali život, pomogla da ne izgubimo sebe“.

A ono što najviše čudi i izaziva divljenje jeste repertoar sarajevskih pozorišta u ratu, koji je bio dobro i ambiciozno osmišljen i bogat. A taj zadivljujući repertoarski kvalitet pratio je i kvantitet i Bajrović, s ponosom, kaže da je u prosjeku, u jednoj ratnoj sarajevskoj godini, održano 14 premijernih izvođenja.

Bogato naslijeđe

„Sarajevska ratna teatarska scena je potpuno ravnopravna evropskim teatarskim djelovanjima, uz jedan izuzetak, a to je da joj okolnosti takve kakve su bile, nisu dozvoljavale da izgleda “bogato”, ali je stvarno bila bogata. Igrali su svjetske klasike, tragedije, komedije, domaće autore, bez ikakve tendencije da se bave propagandnom, konkretnije, da se bave neprijateljem. Produkcija je bila nevjerovatna, u prosjeku 14 premijera godišnje, naglašavam opet, samo u institucionalnim produkcijama. To je bitan podatak, tačnije, trebao bi nam biti inspirativan, jer ako se tada moglo, bez ikakvih drugih motiva, uglavnom mislim na materijalne, onda bi i sada trebali shvatati da naš teatar, kako tada, a to kažu akteri ovog perioda, spašava da ne poludimo i izvlači iz nas ono lijepo, onda tome zasigurno trebamo težiti i sada“.

Koliko danas imamo svijesti o tome koliko je grandiozna bila sarajevska teatarska ratna scena vliko je pitanje na koje i Hana Bajrović nema nedvosmislen odgovor.

„Vjerovatno ne dovoljno. Često i ljudi koji su tada učestvovali u tzv. kulturnom otporu već odavno nemaju osviješteno koliko je vrijedno i veliko to što su radili. I to, ne bilo kako radili, već kao da to rade u idealnim uslovima, u životu koji pruža sve blagodati. kada ostanemo bez stvari koje podrazumijevamo, kao što su voda, hrana, i struja, shvatimo da smo blagoslovljeni što o tome ne moramo svakodnevno danas razmišljati kao što mnogi moraju, i na to se češće moramo podsjećati, jer je to jedini način da radimo stvari ispravno i sa pravim uvjerenjima. Osim toga, te generacije nama mladima ostavljaju u naslijeđe sve što naprave, a kada su već ovo napravili kako treba, bilo bi super da više slušamo te priče jer nam nedostaje priča o dobroti i vrijednostima koje bi nam postale uzorak po kojem ćemo se mi ponašati“.

Izvor: Al Jazeera