Crne opcije, Gore alternative

Traju pregovori za više demokratije i poštenije izbore, pa bi se čovjek mogao pitati: U čemu je problem s izborima u Crnoj Gori? (Arhiva)

Piše: Andrej Nikolaidis

Čovjek koji povremeno, ne s osobitim interesovanjem, nego onako – da vidi šta se radi u komšiluku, prati politička zbivanja u Crnoj Gori, lako će se prevariti i pomisliti kako takozvanu društveno-političku dinamiku te zemlje određuje standardni pred-ulazak u EU repertoar: demokratizacija, borba protiv korupcije, jačanje institucija i njihove nezavisnosti…

Ako malo bolje pogledate, ako ste naučili da novine čitate, kako se kaže, između redova, pa još ako vam mozak nije ispran kvazidemokratskom i kvaziliberalnom ideologijom političkog mainstreama, jasno ćete vidjeti da je mnogo važniji proces koji se u Crnoj Gori dešava – ulazak te države u NATO.

Ako pogledate još malo bolje, kristalno čisto ćete vidjeti da u pitanju nije ni to, nego da iza rečene “društveno-političke” dinamike, iza svih nacionalnih, identitetskih, pro-NATO, proruskih, prodemokratskih, antikorupcijskih i svih drugih inicijativa, stoji ono što je uvijek stajalo iza politike i društva, jasno ćete čuti kako kuca crno srce sistema: borba za moć i novac.

Da, naravno: jedni se, osim što se zalažu za moć i novac, zalažu i za NATO, demokratiju i Evropsku uniju, a drugi se, osim za moć i novac, zalažu i za Rusiju, pravoslavlje, srpstvo…

Blato i krv

Prvi, sa predanošću dostojnom japanskih seizmologa, osluškuju sve što dolazi iz zapadnih ambasada i detaljno analiziraju svaki šum koji otuda dopire, uključujući tu i ono što se čuje kada neko povuče vodu u toaletu Američke ambasade. Drugi sa jednakom pažnjom analiziraju sve što dopire iz Ruske ambasade i njenog toaleta.

Prvi su za NATO, EU standarde i demokratiju, jer su na vrijeme shvatili ko je jači i šta jači od njih očekuje. Drugi uporno čekaju da Rusija dovoljno ojača i pomogne im, a kada pomisle kako im više demokratije i EU standardi mogu pomoći da zemlju približe Srbiji i Rusiji, onda su i oni za EU i demokratiju.

Prvi i drugi nipošto nisu isti: oni prvi zemlju vuku ka tački u kojoj će neke stvari možda moći biti popravljene, oni drugi vuku u blato i krv, gdje smo već bili i otud se jedva iščupali.

Traju pregovori za više demokratije i poštenije izbore. Čovjek bi se mogao pitati: ali čekajte, u čemu je problem sa izborima u Crnoj Gori? Sve ovdašnje izbore, barem od kraja devedesetih naovamo, uključujući tu i referendum o nezavisnosti, zapad je preko OEBS-a i svojih ambasada nadgledao i proglasio fer i demokratskim. A onda su 2012. godine objavljeni dokazi da na izborima ipak ima muljanja.

Znači li to, ne-daj-Bože, da se zapadnim demokratijama ne može do kraja vjerovati, jer oni, Bože-me-sačuvaj, imaju običaj da fer i demokratskim proglase izbore na kojima pobijedi njihov favorit, a ospore izbore čiji im pobjednik nije po volji?

Paralelno sa tim, odvija se institucionalna, vaninstitucionalna, medijska, diplomatska i svaka druga borba, čiji će ishod biti ulazak Crne Gore u NATO. Ili približavanje Rusiji. Taj je proces prepleten i nerazdvojiv sa onim prvim.

Parlament ili referendum za NATO

Kada je Demokratski front u septembru prošle godine pokrenuo anti-NATO proteste, to je bilo upakovano kao borba za poštenije izbore i više demokratije. Prije neki dan se u parlamentarne pregovore oko izbornih uslova uključila Socijalistička narodna partija, čiji je osnivač i prvi lider bio Momir Bulatović, pa na pregovarački sto tresnuo svoj uslov: da se o ulasku u NATO odluči ne u Parlamentu, nego na referendumu. Pro-NATO opozicija je hitro reagovala i poručila kako referendum o NATO ne bi trebalo uplitati u pregovore o izbornim uslovima.

To djeluje naivno i blesavo: Naravno da će SNP u to, i sve drugo, uplitati NATO-referendum, jer to je njihov osnovni cilj. Njih, kao i Demokratski front, ne zanimaju demokratski, nego izbori koji će spriječiti ulazak u NATO. To je njihov prioritet.

A prioritet NATO-opozicije (koja čini veoma mali dio opozicione scene, koja je dominantno prosrpska i proruska) je da najprije smanji moć Mila Đukanovića, potom mu je oduzme: ali da pri tome ne ugrozi ulazak države u NATO. Problem tog dijela opozicije je to što je Đukanović njihov najveći politički protivnik, a istovremeno i najjači saveznik za ulazak u NATO.

To što opozicija građane i sebe godinama ubjeđuje kako su njihovi partneri za demokratizaciju Crne Gore ljudi koji ljube čvrstu, totalitarnu ruku Vladimira Putina, dakle njihovi protivnici kada su NATO-integracije u pitanju, za sada je njihov problem. Uđu li putinovci, nekadašnji mladićevci, poslije izbora u vladu, to će postati problem svih nas.

Kako je na zahtjev SNP-a reagovao Đukanović? Tako što je ponovio kako smatra da odluku o NATO treba donijeti u Parlamentu. Ali je i referendum ostavio na pregovaračkom stolu. Time je poslao poruku i pro-NATO opoziciji, i Zapadu. A poruka je jasna: Crna Gora u NATO, ako dođe do referenduma, ne može bez njega, drži on.

Dodatan dobitak za Đukanovića je činjenica da SNP traži da se referendum održi isti dan kad i izbori, što znači da se predizborna kampanja pretvara u referendumsku, a izbori u referendum, čime se, praktično, iz izborne utrke eliminišu sva (korupcija, demokratija, ekonomija) pitanja, osim jednog: “NATO – da ili ne”. Svojim zahtjevom SNP je osnažio Đukanovićevu pregovaračku poziciju, a štetu nanio pro-NATO opoziciji.

Izgledno, ne i neizbježno

Isto čini i Demokratski front, koji postaje sve radikalniji, do nivoa potpune političke mahnitosti. Jedan od lidera Fronta, po instrukciji Moskve, ponovo predlaže stvaranje “velike Srbije”, i to pakuje kao “savez vojno neutralnih država”. U taj savez, pogađate, ulaze Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i – Makedonija. Andrija Mandić na ruskoj televiziji najavljuje oružane sukobe u Crnoj Gori, po uzoru, kako je rekao, na “sjevernoafričke zemlje”.

Zbog toga mislim da je vjernost ideji, od svih crnogorskih partija, zapravo najveća kod Demokratskog fronta. Oni su, za sada, nepokolebljivi u svojim uvjerenjima. Jedini je problem što je ideja koju slijede monstruozna i dokazano zločinačka.

Crna Gora ima idealnu situaciju: da odradi poštene izbore, dobije većinu koja će izglasati ulazak u NATO, potom u EU, ostavi iza sebe nacionalizam, rusofilske, panslavenske i panpravoslavne fantazije i da u perspektivi postane dosadna, evropski trula, cinična zemlja korporativne, fasadne demokratije, u kojoj ljudi solidno žive. To nije puno i daleko je od ideala mnogih, pa i mojih, ali je daleko bolje od onoga što tome stoji kao alternativa.

To je izgledno, ali ne i neizbježno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera