Crna Gora – od ekologije i viceva do vojnog poligona
Teško da je na ovim našim prostorima zabilježena bolja i plemenitija inicijativa od deklaracije koju su crnogorski republički parlamentarci usvojili na Žabljaku 20. septembra 1991. godine. Tog dana Crna Gora se samoproglasila, odnosno odredila sebi put, svim srcem jurnula da postane ekološka država. Vjerovatno je to bio pokušaj bijega od povampirenih nacionalizama, od ludila koje je zahvatalo elite i narod, stoga se rodila i inicijativa da se okrenu ekologiji, zelenilu i očuvanju životne sredine. Iz ove perspektive, u to vrijeme govoriti o ekologiji je za aplauz. Iako im ništa od planiranog nije uspjelo, pa se danas “Crna Gora kao ekološka država” pominje isključivo podrugljivo, poput vica, iako zvuči utopistički, deklaracija je za pohvalu.
U tekstu deklaracije je pisalo da zaštita prirode nema alternativu, da je to naš dug prema njoj, da je priroda izvor zdravlja i pitanje opstanka potomstva. Čitajući koliko su 1991. godine pojedini bili svjesni globalnog zagrijavanja i, prije svega, pogubnog uticaja čovjeka na prirodu, djeluje kao izmišljotina, jer ni danas nemamo toliko osviješćene ljude kojima će ekologija da bude glavna vodilja državne politike.
Pisalo je u toj deklaraciji: “Bez obzira na naša nacionalna, vjerska, politička i druga ubjeđenja i osjećanja, znamo i prihvatimo da su dostojanstvo i svetinja ljudskog bića organski povezani sa svetinjom i čistotom prirode.” Poenta deklaracije bila je da pozove odgovorne na mudrost, da se, okrećući se prirodi, okanu nacionalizma i ludila. Međutim, taj gest i putokaz niko nije uzimao za ozbiljno, pa je, umjesto ekologiju, tadašnja Crna Gora prigrlila ratnu propagandu i svi su se obukli u maskirna odijela, da bi se sjedinili sa prirodom, ali iz razloga da bi lakše poubijali sa dojučerašnjom braćom, ne zato što su ekološki osviješćeni.
Kako Cijevna nestaje u cijevima
Ali, ekologija je zaista jedino preostalo oružje naroda da se ujedini bez obzira na vjerska, nacionalna i politička ubjeđenja. Prije nekoliko godina, u selu pokraj Berana mještani su se ujedinili i nisu dozvoljavali da opština blizu izvora odlaže smeće i pravi ogromnu deponiju, koja je, naravno, uništavala taj prostor i zdravlje ljudi. Građane Beransela su hapsili, procesuirali, klevetali, na svaki način diskreditovali, ali oni su izdržali i pobijedili.
Danas je u Crnoj Gori aktuelno još nekoliko “ekoloških pitanja”. Prije svega, Crna Gora i Albanija, osim Skadarskog jezera, dijele i rijeku Cijevnu. Albanci imaju ideju da Cijevnu uguraju u cijevi i da naprave mini hidro-elektrane, što bi značilo da ta prelijepa rijeka Crnom Gorom više neće teći kao prije, odnosno da će je biti samo u tragovima. I dok se ministarstva Crne Gore i Albanije dopisuju nemuštim dopisima, gradnja mini hidro-elektrana u Albaniji uveliko traje, Cijevna nestaje, a da ironija bude veća, Crna Gora ćuti kao zalivena.
Ali, ovih dana Crnu Goru drma još jedna ekološka tema, jer Vojska Crne Gore ima inicijativu da nešto gradi na planini Sinjajevini. Isprva se špekuisalo da će to biti vojna baza, pa da će biti mjesto gdje će se uništavati vojni otpad i eksplozivi, što bi, naravno, uništilo i tamošnju prirodu i biodiverzitet, ali ministar odbrane Predrag Bošković tvrdi da je riječ o vojnom poligonu. Ministar je “obrnuo igricu”, pa je taj vojni poligon predstavio kao benefit, jer će građani zbog poligona imati bolji pristup Sinjajevini planini i turizam će procvjetati. Ministar kao da nikad nije čuo za izreku: “Kuda vojnička čizma prođe, tu trava ne raste”.
Narod proti vojske
Građanska inicijativa Sačuvajno Sinjajevinu prikupila je nekoliko hiljada potpisa građana koji se protive izgradnji vojnog poligona na toj planini. Aleksandar Milatović iz te građanske inicijative poručio je ministru i vladi da “moraju znati da nas ima više nego vojske i da ćemo životom braniti planinu”. Narod se već nekoliko puta okupljao i ljudi su slali poruke da se zaustavi inicijativa vojske, ali ministar odbrane pravda se primjerima iz Holandije i Evropske unije, navodeći kako i tamo ima poligona i da je sve u redu; on garantuje da taj vojni poligon neće uništavati prirodu i da će negativan uticaj biti ravan nuli. Zvuči divno, istovremeno potpuno nevjerovatno.
Nadasve zvuči apsurdno da u državi koja se 1991. godine samoproglasila za ekološku državu i odredila da joj očuvanje prirode bude prioritet, skoro 30 godina kasnije, u godini 2019. narod i vojska preganjaju oko izgradnje vojnog poligona na Sinjajevini. Narodu koji prijeti da će svojim životima braniti planinu od svoje vojske nije lako. Ukoliko vojska zaista žarko želi da tamo gradi poligon, narod će biti oklevetan, vjerovatno će određeni mediji da ih proglase remetilačkim faktorom i optuže da namjerno miniraju taj projekat instruisani sa strane. Ali, ako izdrže, ako zaista ljube planinu Sinjajevinu i ekologiju, ni vojska im neće moći ništa. Jer, ekologija je jedino polje koje narodu preostaje, jedina tema oko koje nema podjela. Zato je i vojska oprezna sa tim ljudima, jer ih ne ujedinjuje politika, mržnja, pare, već ih je ujedinila ljubav prema prirodi i zabrinutost za očuvanje životne sredine.
Nisu bili ludi “oni” iz 1991. godine što su zagovarali ekološku državu, ludi su bili svi ostali, izgleda.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera