Crkva u Hrvatskoj – neuspješna u politici, ‘gluha’ na želje građana

Religijska uvjerenja prožimaju svako društvo pa se kao važan društveni, kulturološki, ali i politički čimbenik, konfesije nužno institucionalno organiziraju i u većoj ili manjoj mjeri utječu na sustav vrijednosti, moralna i etička načela, ali i politike svjetovnih vlasti.

U Hrvatskoj većinska je konfesija Katolička crkva, 86 posto građana se deklariraju kao katolici i u velikoj su mjeri identificirani sa crkvom.

U okruženju koje još osjeća posljedice vladavine komunizma, rata i tranzicije, crkva ima utjecaj na neke unutarnje pa i vanjske politike.

Pad povjerenja

Sociolog religije Siniša Zrinščak kaže je djelovanje crkve u Hrvatskoj, kao i manjinskih vjerskih zajednica, od kojih 19 ima ugovor s državom, prava i pomoć iz proračuna, legitimno.

Upozorenja umjesto dijaloške otvorenosti

Nastup crkve u Hrvatskoj je, navodi Zrinščak, propovjedački u smislu upozoravanja – stvari se više negativno intoniraju, a manje promatraju iz pozitivne dijaloške otvorenosti.

“Moj osobni dojam je, jer nemamo takva istraživanja, ali se bazira na svemu što sam rekao u smislu nekih socioloških činjenica i sociološke ekspertize, da malo fali diskursa koji će biti otvoren, srdačan, koji će više ukazivati na dobre stvari”.

Dojam ilustrira istraživanjem s talijanskim kolegom u kojem su uspoređivali pisanje hrvatskog katoličkog lista Glas koncila s jednim talijanskim – pokazalo se da je talijanski imao više pozitivnih članaka o izbjeglicama od hrvatskog, a negativnih, za razliku od hrvatskog, uopće nije bilo. Istovremeno raste politička polarizacija – prije 10 godina bili su gotovo neznatni krajnji polovi ljevice i desnice kod građana, no sada jačaju, a odgovornost je, kaže, svih aktera, prije svega političkih, ali i crkve, da rade na njihovom ublažavanju. Suradnja vjerskih zajednica postoji i institucionalno Hrvatska stoji bolje od niza zemalja, no neke manje zajednice ipak su gotovo neprimjetne.

“Mislim da je nespominjanje ili potpuna ignorancija Dana reformacije jedan od takvih primjera”.

Danas je prisutna sociološka teza prema kojoj je religija javna činjenica, a crkva javna institucija, pa je takvo i njezino djelovanje u društvenim poslovima.

“Normativno ja bih to ‘obranio’ iz perspektive dominantnih modela crkve i države, bez obzira o kojem je modelu riječ – da li je o riječ o modelu državne crkve, koji je sada manjinski u Europi, ili o modelu odvojenosti crkve od države – ali u većini zemalja ta odvojenost zapravo znači suradnju crkve i države”, kaže Zrinščak.

U svakom društvu koje je pluralističko i ponekad ideološki podijeljeno, to djelovanje izaziva različite reakcije.

Najnovija istraživanja na kojima je radio pokazuju da je Hrvatska i dalje visoko religiozna, no iako je tzv. osobna religioznost stabilna, a crkva jedna od rijetkih institucija od povjerenja, pokazuje se njegov pad – građani očekuju da prije svega govori i djeluje u vezi socijalnih i društvenih pitanja koja ih najviše muče.

“Izričito su protiv toga da se crkva direktno miješa u politiku i da, recimo, poziva za koga treba glasati na izborima ili da se miješa u poslove vlade. Tu postoji vrlo jasan negativan stav”.

Iako prisutna putem hijerarhije i djelovanjem udruga povezanih s njom ili crkvenim naukom, kaže, ta socijalna i u pravom smislu društvena pitanja u javnom djelovanju nisu toliko izražena.

Deformacije na putu od dobrih načela do potrebe

“Više se govori o ključnim etičkim problemima u smislu homoseksualnosti, pobačaja, tzv. rodne ideologije, nekim nacionalno-političkim temama – branitelji, obrana hrvatskog identiteta, koja ostaje na jednoj vrlo apstraktnoj razini”, zaključuje Zrinščak.

Pročelnik Katedre ekumenske teologije na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Juro Zečević Božić, napominje da crkva djeluje kao i druge vjerske zajednice, sukladno poslanju i naravi te ni po čemu značajnije ne odudara, ali više upada u oči.

“Brojnost vjernika, premda omogućuje veću zamjetnost, sama po sebi nije povlastica jer brojnost sa sobom donosi i veću odgovornost, tj. veće mogućnosti kako formacijskog tako i deformacijskog, kako konstruktivnog tako i destruktivnog potencijala u društvu u kojem djeluje”, kaže Božić.

Načelni ciljevi crkve, kaže, pozitivni su i konstruktivni, no od dobrih teorijskih načela do konkretne provedbe dolazi do deformacija i negativnih posljedica.

“Uz svoju božansku i sakramentalnu dimenziju crkva je satkana i od ljudskog elementa, a sve ljudsko podložno je ‘kvarljivosti’ uslijed različitih uzroka”.

‘Šum’ u komunikaciji

U odnosu države i crkve ne nedostaje znakova dobre volje i primjera suradnje, ali postoje i brojni primjeri ‘šuma u komunikaciji’.

Crkva i politika kao suradnici, a ne protivnici

Dok se o crkvi u medijima često piše povodom negativnih postupaka i nedjela članova crkve koji se, ističe Božić, ne smiju zataškavati ili prešućivati, ne treba podlegnuti opasnosti da se zbog toga cijela crkva percipira kao nešto negativno, štetno i samo destruktivno jer je pozitivnog i društveno korisnog djelovanja daleko više.

“S jedne strane u crkvi bismo, osobito na razini hijerarhije i našeg teološkog dociranja, trebali iskazivati veću sposobnost samokritike, a s druge strane društvena javnost i sredstva priopćavanja bi trebali više skrbiti objektivnost i istinitost slike koju stvaraju o crkvi i drugim vjerskim zajednicama. Sve bi to moglo pridonijeti da crkva i politika ne budu ‘protivnici u ringu’ nego suradnici i sukreatori na dobru za sve članove društva”.

Važno je, ističe, da u hrvatskom društvu svi dijele i dobro i zlo – dobro hrvatske države i društva je dobro sviju koji u njoj žive, bez obzira na nacionalnu, crkvenu ili religijsku pripadnost. U tome je izuzetno važan međureligijski dijalog i suradnja –  do sada je, navodi, održano devet međureligijskih susreta visokih predstavnika zajednica – Katolička crkva na jednom od prvih je okupila sve koje su mogle sudjelovati sa ciljem razmjene iskustva i pomoći u vezi reguliranja pravnog statusa s državom.

“Prostora za veći stupanj koordinacije i suradnje većinske Katoličke crkve i drugih, manjinskih zajednica, bilo je i ima ga i u tom pogledu nikada ne smijemo ‘biti zadovoljni’ i zaustaviti se, ni u pogledu kvalitete ni u pogledu intenziteta te suradnje”.

“Katkada se npr. sa strane državnih političara krivo interpretiranim načelom ‘sekularizma’ opravdava neuvažavanje stavova građana vjernika, a sa strane vjerskih zajednica se katkada očekuje od državnih vlasti da ih u svemu i uvijek ‘slušaju’ i ‘servisiraju'”.

Uspoređujući djelovanje vjerskih zajednica u Hrvatskoj i inozemstvu, različit je uglavnom kontekst – primjerice, za očekivati je da ekumenska suradnja između evangelika i katolika u Njemačkoj ne bude opterećena etničkom i nacionalnom komponentom.

“Kod nas, pak, intenzitet ekumenskih i međureligijskih odnosa može biti ovisan i o tome što se radi o pripadnicima različitih naroda – biti katolik najčešće znači biti Hrvat, biti pravoslavac najčešće znači biti Srbin, a biti musliman danas najčešće znači biti Bošnjak. Stoga intenzitet međucrkvene i međureligijske komunikacije i suradnje kod nas može biti otežan i reduciran i nacionalnom dimenzijom u većoj mjeri nego negdje drugdje”.

Pritom su, navodi, ekumenska otvorenost i međureligijski dijalog neizostavni i kao provjereni instrumenti poboljšanja društvenih odnosa, no dojam je da se u određenim krugovima svjesno ‘uzgaja’ averzija prema bilo kakvoj ulozi crkve u društvu.

Neuspješna destruktivnost

“To je velika šteta jer crkva uistinu posjeduje velike, ali neiskorištene potencijale za prevladavanje štetnih podjela u društvu, za afirmaciju i praktičnu primjenu visokih etičkih standarda i veće društvene odgovornosti ne samo vjernika nego i drugih segmenata društva”, zaključuje Božić.

Politički analitičar Žarko Puhovski ističe da crkva u posljednjih četvrt stoljeća nije imala uspjeha u pokušaju utjecanja na ‘visoku’ politiku – posljednji je bio potpisivanje Vatikanskih ugovora.

“Nakon toga su sve njezine inicijative naišle na neuspjeh, kao što je zabrana rada nedjeljom, zabrana pobačaja, intervencija u zakon o braku, odnosno u Ustav koji bi to određivao ili Istanbulska konvencija. Jedini uspjeh su doživjeli prije nekoliko godina kad su shvatili da trebaju promijeniti taktiku i primijeniti obrazac koji je veoma uspješno koristila ljevica, a to znači pritisak odozdo, iz nevladinih organizacija i tada su postigli svoj jedini uspjeh u zadnjih četvrt stoljeća, a to je promjena Ustava nakon referenduma”, kaže Puhovski.

U političkom angažmanu, kaže, bila je neuspješno destruktivna sa stajališta vladavine prava.

“Oni su tražili privilegiranu poziciju pored onoga što su dobili sporazumima s Vatikanom, a to im uglavnom nije uspijevalo i s druge strane su se stalno prezentirali kao govornici u ime većinskog moralnog i političkog stajališta hrvatskog naroda, a da se to u političkoj realizaciji nije pokazalo”.

Između ostaloga, navodi, crkvi nije uspjelo da minimalne osnove vjerskog morala nametne javnosti, a zakazala je u osudi ratnih zločinaca ili, kako kaže, zločinaca privatizacije.

Prihvaćanje uz škrgutanje zubima

Srpska pravoslavna crkva je, navodi Puhovski, uspjela povezati srpsku ideju sa crkvenom gotovo u potpunosti, što joj je lakše nego katoličkoj jer je nacionalna po definiciji, dok je muslimanska zajednica razumno propagirala svoju manjinsku poziciju koja ima najbolju vezu s kršćanskom u Europi i promovirali ideju ‘europskog islama’. Hrvatska država je, kaže, svim konfesijama dala ista prava i kao društvo je multireligijska što je prihvaćeno, ali sa škrgutanjem zubiju na većinskoj strani.

“Kao nešto što je traženo izvana uglavnom ili nešto što se mora činiti zbog nekakvih izvanjskih pravila. Jako malo ljudi to spontano doživljava”.

Vjerske zajednice gledaju i vlastiti interes jer svaka djeluje i politički – a njihove suradnje i usuglašavanja uglavnom su, kaže, u rigidnim interpretacijama nekih moralnih normi poput braka ili pobačaja, ili ‘sindikalnim zahtjevima’ vezanim uz privilegije jer nema alternativnih vjerskih pozicija u tim zajednicama. Razlika u odnosu na neke druge zemlje jest što se normalnima smatraju prakse koje bi se u razvijenim demokratskim sredinama smatrale skandaloznima, poput intervencija u privatne živote, pa i nakon smrti.

“Vidite groblja u kojima se čini da su svi poginuli na jednoj strani bili kršćani katolici, a s druge muslimani. To naprosto statistički ne može biti istina, ali nikome nije palo na pamet da bi u Srebrenici ili u Vukovaru mogla biti barem simbolički jedna oznaka za nekog palog vojnika koji nije bio katolik, odnosno musliman. Prema tomu, oni su dobili, budući da nisu mogli utjecati na dnevnu politiku, ovu simboličku sferu više-manje potpuno pod kontrolu, što u mnogim sredinama, razvijenim, demokratskim, nije moguće”.

Ritual s kojim obje strane dobro žive

“Pa ih je svejedno prihvaćala kao, recimo, svoje zabludjele sinove ili kćeri. Oni nisu uspjeli niti moralnu paradigmu u svojoj prvotnoj, primitivnoj verziji iz 10 zapovijedi Božjih nametnuti, a kamoli u nekim sofisticiranijim verzijama o kojima se raspravlja u razvijenim katoličkim sredinama”.

U odnosu prema državi, crkva je, smatra, postavljena na način da Hrvatska nije sekularna država.

“Članak 41. Ustava ni na koji način ne govori o tomu da je Hrvatska sekularna država – on govori samo o tomu da su vjerske zajednice neovisne o državi, ali ne govori o onom što je u svim rječnicima navedeno kao uža definicija sekularizma, da je država neovisna o vjerskim zajednicama, a to nije jedno te isto. Ono što je crkvi uspjelo jest da se svi pokušaji njezinog utjecaja, javnog ili, recimo tako, zakulisnog, smatraju legitimnim – oni više ne izazivaju nikakvo skandaliziranje”.

Sve je, kaže, svedeno na ritual s kojim obje strane dobro žive – crkva zato što daje privid njezinog posvudašnjeg utjecaja i moći, a politika što je unatoč tom prividu crkva politički impotentna.  

U odnosu prema ranijim ratnim i današnjim političkim zbivanjima, navodi kako je njezin utjecaj doživio koncepcijski neuspjeh utoliko što u BiH nije uspio model obračuna kršćana s muslimanima, iako je pokušaja bilo.

“Ostala je paradigma sukoba katoličko-pravoslavnog, koja je u korijenu samorazumijevanja obadviju nacija. Veliki sociolog Max Weber je prije 100-tinjak godina napisao da su Hrvati i Srbi dvije nacije koje su specifične po tome što se razlikuju upravo po religiji, odnosno pripadnosti crkvama i ni po čemu drugome”.

Manjak moralnih stavova i amalgamiranje s nacijom

Posebno negativno je crkva utjecala, kaže, nesposobnošću da osudi isključivo NDH, a da ne doda i čak češće i oštrije osudi komunistički režim, što je moralno dvojbeno.

“Crkva u Hrvatskoj će podržavati sve moguće proustaške revizionizme, u ovoj ili onoj mjeri, ali naprosto, za razliku od crkava u  u drugim razvijenim sredinama, nema svoju ljevicu, ni svjetonazorsku ni socijalnu i to je dodatni veliki problem u ideosferi”.

Premalo je, navodi, angažirana u javnosti i proizvodi premalo moralnih prosudbi i stavova o bitnim zbivanjima, dok se u odnosima sa susjedima očekuje kršćanski humanizam, od čega su stoljećima crkve u svijetu odustajale kad se radilo ratnim, poratnim ili predratnim akcijama.

“Tako da ne bi bilo fer očekivati da hrvatska crkva bude bilo po čemu iznad prosječne prakse katolika u svijetu jer po svemu što o njoj znamo, ona je daleko ispod toga – i teologijski i organizacijski i prije svega time zato što se ne može odlijepiti od potrebe da bude stalno amalgamirana s nacijom”, zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera