Čovjek koji je UN pokušao vratiti miru i ljudskim pravima

Annanov politički profil nemoguće je definirati bez naznaka o tome što je napravio na području bivše Jugoslavije (EPA)

Postoje funkcije koje trajno obilježe biografiju onih koji su je obavljali, bez obzira što činili prije ili poslije obavljanja te dužnosti. Političara, diplomata i ekonomista iz Gane, Kofija Annana pamtit ćemo, prije svega, po desetljeću koje je proveo kao glavni tajnik Organizacije ujedinjenih naroda. Oni koji mu nisu bili skloni, lakonski će ga otpisati kao američkog čovjeka na tom položaju, kao onoga tko je američkim administracijama, onoj Billa Clintona i Georgea Busha mlađeg, omogućavao dominaciju i u ovoj međunarodnoj organizaciji.

Annan, naravno, nikad nije bio tek “američki čovjek”, a njegov mandat na čelu UN djelovao je kao mandat nade za tu organizaciju. Kao i većina međunarodnih organizacija, UN je postao skupi mehanizam zasićen akterima koji grade međunarodnu karijeru prema standardiziranim pravilima, a da pritom nemaju nikakve ideje doprinosa javnom dobru.

Važne institucije, poput onih koje vode mirovne operacije, ozbiljno su zahvaćene korupcijom, a poznato je da su i zbog toga učinci međunarodnih intervencija UN-a obično vrlo skromni. Annan je pokušao provesti reformu organizacije i vratiti je onamo otkud je krenula. Naime, jedan od prvih izrazito važnih dokumenata koji je ta organizacija oblikovala bila je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, usvojena kao Rezolucija 217 na zasjedanju Generalne skupštine UN u Parizu (10. prosinca 1948. godine, što danas obilježavamo kao Međunarodni dan ljudskih prava). U vrijeme Annanova mandata, u vrijeme njegove reforme UN-a, ta je organizacija nagrađena Nobelovom nagradom za mir, 2001. godine, a njegovo ustrajanje na vraćanju ljudskih prava u fokus UN-a bio je glavni razlog za dodjelu ove nagrade.

Annan, koji je međunarodnu karijeru započeo u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, vjerojatno će, prije svega, biti zapamćen po onome što je radio u korist akcija suzbijanja HIV-a u Africi, ali njegov politički profil nemoguće je definirati bez naznaka o tome što je napravio na području bivše Jugoslavije.

Uključen u krizu na Balkanu

Annanov prethodnik na mjestu glavnog tajnika UN, u nas nepopularni Boutros Boutros Ghali, u jeku balkanske krize formirao je odjel za mirovne operacije, i na čelo tog odjela, kao pomoćnika zamjeniku glavnog tajnika Marricku Gouldingu imenovao je Annana, kao šefa novog odjela. Otad je Annan čvrsto uključen u krizu na Balkanu, a vjerojatno je ključna njegova odluka bila ona od 29. kolovoza 1995. godine, u vrijeme akcije Namjerna sila, kojoj je cilj bio onesposobljavanje vojnog arsenala bosanskih Srba. Budući da je Boutros Boutros Ghali bio nedostupan, Annan je naložio dužnosnicima UN da “na ograničeno vrijeme odlože svoje ovlasti veta na zrakoplovne napade u Bosni”.

Cinici tvrde da je time popločio svoj put prema kancelariji glavnog tajnika UN, jer je upravo tada Ghaliju, s kojim je zapadni svijet bio vrlo nezadovoljan, isticao mandat, ali onima kojima je na srcu bilo zaustavljanje rata na prostoru bivše Jugoslavije, tada se činilo isto što i Richardu Holbrookeu, nesvakidašnjem, najizravnijem diplomatu onog vremena, da je Annan “svojim odlučnim držanjem” uvjerio i SAD i demokratsku javnost da bi bio dobro rješenje za glavnog čovjeka ključne međunarodne organizacije.

Kao glavni tajnik Annan je nastavio djelovati odlučno i principijelno. Pokazao je da je zagovornik mira i ljudskih prava, spreman na pragmatično djelovanje, jer jedino to garantira efikasnost. Odjel koji je formirao, onaj za mirovne operacije, odmah nakon njegova mandata u tom odjelu, a u vrijeme dok je Annan bio glavni tajnik UN, proveo je prvu u pravom smislu riječi uspješnu mirovnu operaciju, UNTAES odnosno mirnu reintegraciju Podunavlja, što ju je predvodio general Jacques Paul Klein.

Ključna 1999. godina

S pozicije prostora bivše Jugoslavije, ključan period Annanova mandata na čelu UN-a je 1999. godina. NATO je vojnom intervencijom, nakon propasti kruga pregovora u Rambouilletu, zaustavo protjerivanje albanskog stanovništva na Kosovu. Annanovo gledište tada je bio pragmatičan stav zagovornika mira i ljudskih prava: “Postoje vremena kad upotreba sile može biti legitimna radi uspostavljanja mira”.

Ovaj mirovni pragmatizam glavnog tajnika odredio je i gabarite daljnjega djelovanja UN-a. Naime, istovremeno s početkom bombardiranja Srbije Rusija je pokrenula akciju pred Vijećem sigurnosti UN, zatražila njegovo hitno sazivanje kako bi se razmotrila “izrazito opasna situacija uzrokovana jednostranom vojnom akcijom NATO saveza protiv Savezne Republike Jugoslavije”. Prijedlog rezolucije, što su ga sačinile Rusija, Bjelorusija i Indija, kojim se tražilo trenutno zaustavljanje vojne akcije, odbačen je pred Vijećem sigurnosti, jer su samo tri od petnaest članica Vijeća sigurnosti glasale za nju (Rusija i Kina, kao stalne članice, i Namibija), a sve ostale tadašnje članice bile su protiv.

Annanov mirovnjački pragmatizam doprinio je zaustavljanju rata na području bivše Jugoslavije, ali za stvaran doprinos izgradnji mira i Annanova je Organizacija ujedinjenih naroda bila suviše slaba, suviše blokirana birokratizmom, suviše troma i premalo inventivna.

Kako god, Kofi Annan ostat će simbol pokušaja reforme Svjetske organizacije, kojom je ona trebala postati odzivnijom, pragmatičnijom, efikasnijom. Sam Annan niti u toku svog mandata na čelu UN, niti u razdoblju prije toga, ali ni u godinama nakon odlaska s vodeće pozicije u UN nije bježao od izazovnih misija. To razdoblje obilježava djelovanje Zaklade Kofi Annan, usmjerene na razvoj globalnog dobrog upravljanja i osnaženja onih koji se zalažu za postizanje pravednijega i mirnijeg svijeta. Uz djelovanje u zakladi, Annan se posvetio i “privatnoj diplomaciji”, pomagao je u rješavanju sporova u Africi, ali i Siriji i Iraku.

Pokazao je da “periferija” može doprinijeti miru u svijetu, a u svom pokušaju da pojeftini i ubrza procedure UN-a, ali i da tu organizaciju vrati njenom core bussinesu, miru i ljudskim pravima, bio je ipak manje uspješan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera