Corax: Moji junaci liče na moje karikature

Svojim crtežima, mekanom linijom, karakterističnim stilom i uz prepoznatljiv potpis 'Corax', odavno je sebi iscrtao neizbrisiv put u antologije angažovane političke karikature (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bio je noćna mora Slobodanu Miloševiću i Miri Marković duže od decenije. Poslednjih osam godina Aleksandar Vučić, naprednjaci i njihovi koalicioni partneri najradije bi da ga izbrišu gumicom. A njemu ih je pun flomaster – i crta li crta.  Svakodnevno, uporno i neumorno.

Predrag Koraksić Koraks je svojim crtežima, mekanom – ali surovo ironičnom – linijom, karakterističnim stilom i uz prepoznatljiv potpis Corax, odavno sebi iscrtao neizbrisiv put u antologije angažovane političke karikature.

Međutim, minulih dana se na Koraksa ostrvila skoro sva Vučićeva raspoloživa verbalna i medijska artiljerija, partijski pripomognuta režećom političkom menažerijom – e da bi javnosti ubedila kako je Koraks u šefa države pucao – karikaturom.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dijagnozu te paranoje, koja između metafore i mete stavlja znak jednakosti, možda je najbolje postavio profesor Fakulteta dramskih umetnosti Nebojša Romčević ocenom da je “humor nezgodna stvar, jer je i test inteligencije”.

A ko zna šta bi danas bilo da sve nije počelo na tavanu zemunske gimnazije. Jedan osobenjak, umetnik i vajar Milan Besarabić, prepoznao je talente među đacima i u svojoj sekciji crtanja okupio golobrade gimnazijalce, među njima i potonje etablirane umetnike – Nikolu Rudića, Dragana Rumenčića i Predraga Koraksića.

“Učio nas je vajanju, anatomiji, još koječemu. Tad sam shvatio da želim da se bavim karikaturom, ne znajući dokle će to sve doći. Jer, moja mati mi nije dala da se upišem na likovnu akademiju, govorila je: ‘šta ćeš da budeš, neko mazalo?’

I onda je bio kompromis da se upišem na arhitekturu, ali sam svejedno počeo da se bavim karikaturom. Prvu sam, zapravo, objavio u Ježu 1950. u vreme Informbiroa, kad je Tito prekinuo sa Staljinom”, priseća se Koraks.

“Tada su karikaturisti – ako možemo uopšte reći da su se bavili političkom karikaturom – crtali Staljina i teme vezane za Sovjetski savez. Bio je, sećam se, smenjen bugarski ministar policije, a ja sam ga nacrtao kako sedi u nekoj samici sa rešetkama i stavio naslov: ‘Ministar unutrašnjih poslova Bugarske postavljen na novi položaj. Bila je sa tekstom, jer da nije bilo nikakvog potpisa – ne bi ništa značila”.

Potom je počeo da radi za satirični časopis Jež, iz njega prešao u “Rad”, a sledeće zaposlenje bilo je u Večernjim novostima, gde je došao na poziv osnivača tog lista Slobodana Glumca i ostao “narednih dvadesetak i kusur godina”.

“Tek Posle Titove smrti sam dobio šansu da se bavim karikaturom onako kako sam uvek želeo, a dotad nisam mogao”.

  • Hoćete reći – Tito je morao da ode da bi Vi došli na scenu?

– Hahahaaa… Pa, tako ispada. Mada, ja sam i ranije nekoliko puta pokušavao, pa sam uvek dobio po prstima.

  • Sećate li se kako i koliko puta ste bili cenzurisani?

– Bilo je tih slučajeva. Recimo, zbog Kurta Valdhajma. Austrijski diplomata i jedno vreme generalni sekretar UN – a vrlo prisan sa Titom – bio je već u penziji kada se pojavila njegova fotografija u uniformi SS oficira na Kozari tokom Drugog svetskog rata, ali on nije želeo da govori o tome. Zato sam nacrtao njegov portret – sa flasterom na usnama u obliku nacističke svastike, jer je ćutao o toj fotografiji. Karikaturu je objavila Duga, ali ju je tokom štampe cenzor primetio i zaustavio štampanje – povučeno je i bačeno 50.000 primeraka, a tad je Duga imala tiraž veći od 200.000. U sledećem broju su objavili jedan antrfile da je deo tiraža povučen zbog karikature.

Ili još jedan slučaj, u Večernjim novostima, u nedeljnom izdanju, čiji urednik je bio Branko Stošić. Tad je bio jedan proces u Sloveniji, smenjeno je dvadesetak direktora uspešnih preduzeća jer se Partija uplašila da će privreda preuzeti svari, šta li. Glavni izvođač tih radova bio je France Popit, a ja sam ga – jer se znalo da je voleo da popije – nacrtao sa čašom viskija i tim direktorima koji se batrgaju među kockama leda. Naslov je bio “France Popi(t)”.

Kad je to objavljeno, digla se dreka – CK Slovenije šalje demarš u CK Srbije, Gradski komitet Beograda formira neku komisiju. Bila su ribanja neverovatna – Branka Stošića izbace iz Partije, a mene suspenduju, tri meseca nisam mogao da radim.

Nije tad bila strahovlada u Novostima, ali kasnije jeste, kad je Milošević došao na vlast.

  • A kada Vam je Milošević prvi put dospeo na olovku?

– Krajem osamdesetih godina jedno vreme je izlazio časopis Demokratija danas, tu sam objavio prve karikature posvećene Miloševiću. Čim se on pojavio na političkoj sceni odmah mi je bilo jasno s kim imamo posla. A tad su počeli i moji problemi u Novostima – urednik Rade Brajović je počeo da me kažnjava, da ne objavljuje moje karikature. 

U međuvremenu sam sve ono što nije moglo u Novostima objavljivao u Borbi, kod Staše Marinkovića, a kad su me iz Novosti izbacili na ulicu – prešao sam u nedeljnik Vreme.

(Koraksa je, mnogi nemaju dilemu, proslavilo vreme kad se pojavio Slobodan Milošević i “galerija faca” koji su ga pratili.)

– To je bila idealna situacija za jednog političkog karikaturistu da slika žive likove. Moj princip je bio da slikam sve bez reči, mislim da su tako najubojitije, da se sve kaže slikom. A to nije ni malo jednostavno – da su likovi prepoznatljivi i da svaka karikatura ima neku poruku.

U jednom trenutku sam spontano prestao da crtam Miloševiću oči. Ta linija bez očiju je bilo savršeno rešenje, to je bila ilustracija njegovog autizma. Rekao bih čak da je to bio neki prelomni trenutak u karijeri. A kako je vreme prolazilo tako je Milošević sve više ličio na te moje karikature.

  • Znate li uopšte na koliko je karikatura bio glavni lik?

– U tom periodu od 11 godina, koliko je Milošević vladao, nacrtao sam više od 3.700 karikatura. Nije, naravno, na svakoj bio on, ali je većini bio inspiracija. Radio sam ekspresno, skoro svakog dana. Zapravo, jedini prazan hod u tom ciklusu bila je tromesečna pauza u vreme NATO bombardovanja 1999, kada je Vučić bio ministar informisanja. Tada tri meseca nisam objavio nijednu karikaturu. To je bila rupa u mojoj karijeri.

  • Kako ste se osećali kad je Milošević okončao karijeru?

– Dok je Milošević bio u kućnom pritvoru, pozvao me na kafu Milan Milutinović, tadašnji predsednik Srbije. Počeo je da me hvali kako sam ja napravio neke ‘jako dobre karikature’, a pohvalio se i da skuplja moje karikature na kojima je on jer, kako reče, hoće da ih ostavi svom sinu. I tad mi je rekao kako im je predlagao im je da zakupe stranu u Njujork Tajmsu i da objave moje karikature protiv Miloševića kako bi dokazali da u Srbiji ima demokratije. Nisu mu to prihvatili.

A tad se desila jedna čudna stvar – Milutinović je izvadio dve knjige karikatura koje su zaplenjene kad je ekipa aktivista SPS-a sa Aleksandrom Nikačevićem upala u B92. Pitam ga: odakle tebi ove knjige? Kaže: to je meni naša služba dala.

– U vreme Miloševića ja sam čak prodavao originale, kupovale su ih najčešće diplomate i nosile u svet. Jedan novinar, koga je Milošević proterao, kupio je sedam originala mojih karikatura, norveški diplomata i njegova žena su kupili čitavu seriju.

Moje karikature su objavljivane u mnogim časopisima u Evropi i Americi. Njujork Tajms mi je za jednu karikaturu platio 500 dolara kad je ovde plata bila 3-4 marke. Morao sam da otvaram račun u Mađarskoj kako bih te pare mogao da podignem.

Imam puno karikatura mojih prijatelja, radio sam književnicima, glumcima, ambasadorima… ima toga koliko hoćeš. I trebalo bi to srediti, ali je to ozbiljan posao i nisam u stanju to sam da uradim i sredim, to je nemoguće. Ormari i fioke su mi prepuni crteža, ponekad se i sam iznenadim šta nađem jer ne mogu da se setim da sam to nacrtao.

  • Prognozirali su Vam da ćete ‘ostati bez posla’ kad Miloševiće ode s vlasti?

– Da, govorili su mi mnogi: “Kad Milošević padne više nećeš imati šta da radiš”. A ja sam njima rekao su budale neuništive i da materijala za jednog karikaturistu uvek ima. Nisam ja nikoga štedeo – i Đinđić mi je bio tema.

  • Da li ste upoznali Miloševića?

– Ne, nisam. Niti sam želeo. Jednom smo bili u prilici da se sretnemo, bila je izložba fotografija Tomislava Peterneka i karikatura Jugoslava Vlahovića, došao sam na otvaranje. Kad sam shvatio da će i Milošević doći, kad su se uzmuvali ovi iz obezbeđenja, a ja suprugu pod ruku i – na vrata, onako, pravo pored njega.

Posle sam od Milutinovića saznao kako se Milošević strašno ljutio zašto ja crtam Miru onako debelu i sa cvetom u kosi, iako je ona prestala da ga nosi. Rugali su joj se na nekim demonstracijama zbog tog cveta, pa su posle toga čak povukli i ambalažu “Imleka” na kojoj je bila kravica sa cvetom u kosi.

Jednom je Mira – a  to sam posredno saznao preko jedne naše koleginice – američkom posredniku za Kosovo Ričardu Holbruku, na njegovu primedbu Miloševiću da nema slobode štampe, izvadila Našu borbu sa jednom mojom karikaturom i rekla: “Evo, vidite, ovaj karikaturista nije uhapšen”.

  • A Koštunica, Tadić – kako su oni reagovali? Niste ni prema njima bili nežni?

– Glavni urednik Vremena Dragoljub Žarković mi je jednom, pred grupom kolega, savetovao: “Napravi pauzu, pusti Koštunicu, povuci se, ostani legenda. Karikatura je prevaziđena forma”. To mi je zazvučalo neverovatno?! I tad sam prestao da radim za Vreme, pokupio sam svoje karikature koje su bile okačene u redakciji i više nisam ušao u taj prostor.

Inače, Koštunica je u jednom intervjuu rekao kako ja više ne bi trebalo da se bavim domaćim problemima, pitajući zašto se ne bavim događajima u svetu. A njegovi saradnici su mi zamerali što se “neprimereno” bavim Koštunicom, on lično nije.

A Tadića sam crtao u raznim kombinacijama. Jednom je poslao svog sekretara, pa sam mu pripremio stotinak karikatura, a izabrao je 20 malo benignijih, otkupio ih i uramio. Pozvao me posle na kafu da mi pokaže kad ih je okačio na zid u svom kabinetu. Njega sam uglavnom uvek crtao kao narcisa.

Od svih koje sam crtao upoznao sam Tadića, Milutinovića i Đinđića. Ove ne želim ni da upoznam.

  • A možda bi Vam to bila dodatna inspiracija?

– Ma, kakva inspiracija? Zapravo, oni su već dovoljno transparentni, dajući ljudima svakodnevno priliku da vide kakvi su.

  • Koliki je uticaj političke karikature danas?

– Niko na to nema odgovor, pa ni ja. Moje karikature vole oni koji već imaju formirao svoje mišljenje. Moć karikature je u tome što ih nervira – što je i najčešća pojava – ali oni nikada ne shvate pravu poruku, već je vide bukvalno, a ne kao pouku. Što je čovek manje obrazovan – karikaturu više smatra uvredom, ne prepoznajući i ne razumejući dobronamernu kritiku, satiru, ironiju… To neki ljudi, prosto, ne znaju.

Evo, recimo, ima jedna karikatura na kojoj sam Vučića nacrtao kao striptizetu, a on je pričao i komentarisao kako je nacrtan kao prostitutka. On ne razlikuje striptiz od prostitucije?!

Na kraju – i ova karikatura sa targetom – i to je bukvalno shvaćeno. Vučić se stalno predstavlja kao žrtveni jarac u koga su uperene sve strele, puške i snajperi. On od sebe pravi žrtvu u javnosti, a to je govorila karikatura sa metom, a nikako ono što su oni videli i tumačili.

  • Kakav je to osećaj kad morate da objašnjavate karikature?

– Razumni i pametni ljudi ljudi shvataju moje karikature. To nije samo sušti crtež, svaka moja karikatura ima i neku poruku, neku unutrašnju sadržinu i smisao, a ne da bude bukvalno, ono što se vidi na prvi pogled. Međutim, ovi na vlasti ne razumeju smisao karikature, oni to bukvalno shvataju ili ne shvataju opšte. A ja, pre svega, pazim da moja karikatura ne bude uvreda. Neću da budem na njihovom nivou, ali hoću da bude ironija. Da ih ponizim – to hoću, ali da uvredim – to neću.

  • Da li ste nekad osetili strah od nečije reakcije zbog tih nacrtanih poruka?

– Ne, apsolutno ne! Meni je uvek bilo najvažnije da to što smislim  tako i objavim, bez obzira na posledice. Sve svoje strahove sam u detinjstvu preživeo i ostavio.

Nikad nisam pristajao na cenzuru, a naročito ne na samocenzuru, niti sam vodio računa da li ću preterati. Uvek sam išao do krajnjih granica, ali nikada nisam sebi dozvolio da vređam na nacionalnoj osnovi, da prostački gledam preko tarabe.

Ova disciplina, karikatura, pogotovo politička – to je samo talenat.

Postoji nekoliko stvari koje su važne. Prvo – karikaturista treba da zna dobro da crta. Drugo – da smisli ideju. A to su dve različite stvari. Ne može to da se generalizuje. Neko može lepo da crta, a da nema onu drugu dimenziju.

Rekao bih da se karikaturista rađa, to ne može da se nauči. Mora da postoji neki unutrašnji kapacitet, mora da se razmišlja i radi svakog dana.

  • Ima li dana kad nemate inspiraciju, kad nedostaje ideja?

– Ima, ima, kako ne, bude tih dana kad se ništa ne dešava. Bude neko zatišje, postanu svi, kao, pametni – a ja od njihovih budalaština živim. I onda izvlačim neke teme iz rukava, mada ponekad nemam pojma šta imam u rukavu, ali uvek mi nešto padne na pamet. To je već profesionalna deformacija i, na neki način, postaje rutina.

Evo, recimo kad je bila vest da će osloboditi ovog uzbunjivača iz “Krušika” (Aleksandra) Obradovića iz kućnog pritvora, ja sam odmah za sutra nacrtao Vučića kako boginji pravde Justiciji stavlja nanogicu.

  • Najavili ste nedavno na jednoj tribini da će iduće godine ‘nešto dogoditi’. Da li je to intuicija, optimizam ili želja?

– Ima toliko tih stvari koje ne mogu normalno da se završe. Čak je i (Vojislav) Šešelj to shvatio, pa je i on rekao u Skupštini Srbije da čitava ova stvar sa trgovinom oružjem mora da se okonča. I ne samo sa oružjem, nego i sa spornim obrazovanjem i diplomom tog ministra policije (Nebojše) Stefanovića. On ne može da dokaže ni da je školu završio, a kamoli da je doktorirao, tako da će na to nekako morati da stavi tačka. Ovo ne može da se završi normalno.

  • Da ste u prilici da razgovarate sa nekim od svojih glavnih likova – šta biste im rekli? Da li bi, zapravo, imali išta da im kažete?

– Ma, kakvi?! Ne! Pa, ja ih prezirem sve vreme. I šta ja sad tu imam da im kažem i pričam?! Nacrtam!

Izvor: Al Jazeera