Čomić: Upropastili su nas trgovci nacionalnim osjećanjima

Gordana Čomić je članica Demokratske stranke od osnivanja i ostala joj je vjerna gotovo tri decenije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dolaskom demokracije i uvođenjem višestranačkog sustava Gordana Čomić ušla je u politiku, postala članica Demokratske stranke i ostala joj vjerna gotovo tri desetljeća. Jedno je vrijeme bila zastupnica u vojvođanskom, a od pada Slobodana Miloševića, dakle posljednjih 20-ak godina, i u državnom parlamentu. Uz parlamentarni angažman, aktivna je svih tih godina i u Ženskoj političkoj mreži, koja okuplja članice političkih stranaka opozicije. Posljednjih godina je na dužnosti potpredsjednice Narodne skupštine Republike Srbije.

U razgovoru za Al Jazeeru, Čomić uspoređuje različita razdoblja suvremene Srbije, o činjenici da građani sve češće izlaze na ulice u potrazi za ispunjenjem svojih prava, o “grijesima” nekih bivših vlasti, komunikaciji na društvenim mrežama, ali i položaju žene u politici i društvu.

  • Gotovo dva desetljeća ste u državnom parlamentu, prije toga i u vojvođanskom, a u Demokratskoj stranci od samih početaka. Čini li Vam se da je Srbija, otkako je u nju ponovno došla demokracija, konstantno na ulici u traženju ispunjenja prava građana koje im daje Ustav i zakoni usvojeni u parlamentu?

– Demokratija je proces, nije stanje, a da ju je lako imati i izgraditi svuda bi je bilo. Kad uporedite razvijene zemlje sa nama i tamo ćete naći ljude na ulicama, u protestu, jer ulice i trgovi postoje da ljudi na njima svojim fizičkim prisustvom kažu “nećeš od mene praviti budalu, ja sam slobodan čovek”. U Srbiji je još uvek samovolja, ali i volja da se s mesta moći ljudi prave budalama vrlo visoka, pa ta sklonost autoritarnom pravi od nas zarobljenu državu. Borba za slobode, vladavinu prava i demokratiju nikad ne prestaje.

  • Kako biste, ukratko, opisali i usporedili devedesete, prvo i drugo desetljeće 21. stoljeća na političkoj sceni Srbije?

– Podelila bih to vreme na period ratova za koje Srbija još uvek nije rešila koje od tih ratova je izgubila, a u kojima je pobedila, period ogoljene diktature i sramoćenja srpskog nacionalizma. Krvavi trgovci nacionalnim osećanjima oduzeli su mu etički kod, unakazili narativ, upropastili istoriju. Ratni zločini, mrtvi, raseljeni, nestali, izgubljeni ljudi. Period posle 2000. godine liči na situaciju kao kad bi nad mrakom devedesetih upalili svetlo i videli zemlju od rata i sankcija upropaštene ekonomije, sa infrastrukturom uništenom u NATO bombardovanju, dugovima, siromaštvom, obavezom saradnje sa Hagom, ali i izopštenu, osakaćenu državu u sukobu čak i sa Crnom Gorom.

Žene su spremne da ponude nove politike za Balkan
  • Bez obzira što su žene na dvije od tri ključne pozicije u državi, još uvijek ih je nedovoljno i u Vladi, i u Skupštini, zapravo na svim razinama vlasti. Da li bi situacija, društvena i politička klima, ne samo u Srbiji, nego i drugdje na Balkanu, bila drugačija da je više žena na mjestima na kojima se donose odluke?

– Bi. Kako neko reče: kad jedna žena uđe u politiku ona mora da menja sebe – kad veliki broj žena uđe u politiku, one menjaju politiku, menjaju društvenu agendu. Ljudi kritični za primenu kvota kažu „kvote nisu prirodne“, a moj odgovor je „naravno dušo da nisu prirodne, Majka Priroda ima jedina prirodnu kvotu i ona je 50 odsto, ali mi žene smo fine i zadovoljne smo i sa 30 odsto… za sada“. Žene u našem regionu nikad nisu prekidale saradnju i mislim da su spremne da ponude nove politike za Balkan, jer budućnost pred nama ima dve polovine – jedna je ženska i mi imamo prava da kažemo kako želimo da izgleda celina. Sve što ja znam o položaju žene u društvu naučila sam od moje babe koja mi je kao detetu rekla: „Ne daj na se, raspala se“. To je mudrost, stav koji je osnov ljudskih prava i ženskih ljudskih prava. Mislim da moja generacija žena ima obavezu i novih politika i uspostavljanja dijaloga sa muškarcima o njihovom položaju, stalni dijalog, jer sve slobode i prava za koje smo se borile ne bismo ostvarile da muškarci za to sve nisu glasali u jednom trenutku. Sad je vreme i za dijalog sa muškarcima i za dogovore s njima i pre glasanja o odlukama svuda u regionu, a o tome kako treba da nam izgleda budućnost. To je najevropskija stvar koju žene ovde mogu pokrenuti.

Usledilo je vreme najtežih “zemljanih radova” demokratije, svakodnevna borba da se izroni iz gliba devedesetih, pa atentat na premijera i vrlo komplikovana strategija kojom bi se garantovala nepovratnost demokratskih procesa u Srbiji i kohabitacijom i upravljanjem u Vladi za vreme ekonomske krize. Zatim su došli pokušaji pacifikacije političkog života i početak rešavanja kosovskog pitanja, pomirenja u regionu, sve do promene ideologije Srpske radikalne stranke (SRS) u proevropsku Srpsku naprednu stranku (SNS) koja dobija izbore 2012. i bez ikakvog razloga uspeva da, umesto nastavka izgradnje demokratije, kreira autoritarno društvo i zarobljenu državu u kojoj se ne vlada vladavinom prava, već se vlada milošću vladara. Zato su sada ljudi u protestu, jer znaju da bez demokratije nema razvoja.

  • Više od četiri mjeseca na ulicama Beograda, ali i drugih gradova Srbije, traje iskazivanje nezadovoljstva građana aktualnom vlašću i nastalom političkom situacijom. Dugo su političari bili u sjeni, uz građane ali u drugom planu, a onda su polako počeli preuzimati inicijativu. Je li to dobro ili loše, mora li iskazivanje nezadovoljstva imati svoje lidere i trebaju li to biti političari?

– Političari moraju u nekom trenutku preuzeti odgovornost, ako su dorasli svom vremenu. Zato su političari. Građani su pravi motor promena na bolje, a političari dužni da ih čuju i da s njima otvore jasan javni dijalog o tome kako Srbija treba da izgleda za godinu ili deset, bez populizma, bez mitova, bez propagande, jasno i iskreno. Građani imaju jasan stav o “stanju stvari” u Srbiji. Političari su jedno vreme hodali “iza” građana i njihovih stavova, a u jednom trenutku moraju ljudima reći jasan plan za budućnost, realan i razuman. Političari su svojim poslom graditelji snova i proizvođači realnosti i ako to ne rade, onda i nisu političari.

  • Građani su nezadovoljni onima koji ih predstavljaju u političkoj areni. Demokratska stranka je zbog tog nezadovoljstva, čini se, izgubila vlast prije sedam godina. U Savezu za Srbiju je dosta visokih dužnosnika iz tog doba. Mislite li da građani Savez vide kao bolju opciju ili manje zlo od aktualne vlasti?

– Najznačajniju u političkoj ponudi, tako građani vide Savez za Srbiju koji čine bivši predsednici, potpredsednici, ministri, poslanici i visoki funkcioneri Demokratske stranke, današnja Demokratska stranka i par desnih i proruskih pokreta. Svi su saglasni da je u ovoj fazi protesta potrebna podrška svih i raznih. Što se nas demokrata tiče, mi nismo menjali ni program ni ideju. Modernizacija i evropeizacija Srbije nas nosi kroz uspehe i poraze već 29 godina i tako će biti i dalje.

Jedna od rijetkih predočila imovinsku karticu
  • Jedna ste od rijetkih političara/političarki koja ste javnosti spremno predočili svoju imovinsku karticu. Čini se da je to najjednostavniji način da se prekine s optužbama o nezakonitom bogaćenju na državnim dužnostima. Jeste li nekad predložili kolegama u stranci da urade isto što i Vi, pa tako daju primjer ostalima u drugim strankama? Ako jeste, kakav ste odgovor dobili?

– Jesam, svima, još od 1997. godine kad smo dobili lokalne izbore u Novom Sadu. Svi na javnim funkcijama su iz budžeta plaćeni da donose ili primenjuju zakone, pa je logično da javnost ima pravo da zna sve o imovini. Politika treba da bude posao koji je briga o drugima, briga o opštem, javnom dobru, a ne o uvećanju lične imovine nezakonito. Sada svi podnose izveštaje o svojoj imovini. Zakon o agenciji za borbu protiv korupcije, s izmenama, na snazi je već 10 godina i oni koji su bili izrazito protiv navikavaju se na svoju obavezu prema njima.

  • Kao visoka dužnosnica Demokratske stranke osjećate li odgovornost za stanje u kojem je društvo u Srbiji ostalo poslije vladavine stranke kojoj ste u vrhu? Podsjećam, većinu medija i dalje vode isti ljudi kao i u vrijeme Demokratske stranke, pravosuđe je ovakvo kakvo je poslije reforme provedene u vrijeme Demokratske stranke, Skupština u kojoj opozicija ne može doći do riječi i gdje se mogu čuti vrlo neprimjerene poruke, što srozava političku kulturu na niske grane, radi po Poslovniku usvojenom u vrijeme kada je Demokratska stranka imala većinu… Ili griješim?

– Naravno da osećam odgovornost. Osećam i transfer blama jer trpim neprekidno klevetanje vlasti SNS-a, dok u njoj na vodećim funkcijama sede moji bivši drugovi, od Vlade i ministarstava, do Beograda i lokalnih samouprava. Dok si u Demokratskoj stranci ti si “žuta bagra, ološ i lopov”, a čim pređeš u SNS, odmah si super. Karakteri su ljudima sudbina. Da ne spominjem da je vladajuća koalicija istovetna kao i 2008-2012, samo je mesto DS zamenio SNS. Mi iz DS smo odgovorni za stanje stranke, za greške, za nečinjenje, ali zbog jedne stvari možemo biti zadovoljni – naša evropska ideja je nepovratno pobedila i moraju je primenjivati. Rade to nevoljno, bez znanja, s ruganjem ljudima i institucijama, ali rade. Ne podnose ni evropske integracije, ni normalizaciju s Kosovom, ni pitanja o ratnoj prošlosti Srbije, ali moraju da rade sve što ne podnose, vrednosno. Otud i tolika propaganda i stanje zarobljene države.

  • Aktivni ste na društvenim mrežama, konkretno na Twitteru. I na Twitteru, kao i na Facebooku vrlo često se razvije mučna rasprava puna uvreda, pa čak i prijetnji. U pitanju je očit nedostatak osnovnih postulata normalne, argumentirane komunikacije. Može li se to i kako promijeniti ili je to odraz stanja u društvu?

– Naravno da se može promeniti. Dijalog je osnovni alat demokratije i ja u to duboko verujem. Dijalog je proces u koji ulazite slobodnom voljom da razgovarate s ljudima u nekoj sobi, pri čemu su to ljudi s kojima najradije ne biste bili ni na istoj planeti, nekmoli u istoj sobi, ali samo dijalogom o temi, ne blatom i verbalnim smećem ličnih diskvalifikacija, može društvo ići napred. Pogotovo poratna, postkonfliktna društva, jer zlo ratova je u tome da države u ratovima gube ili pobeđuju, ali društva su uvek i svuda na gubitku. I taj se pad, to rastakanje društva može oporavljati samo dijalogom. U realnom svetu ili na internetu, svejedno. Ne odustaješ od dijaloga, nikad.

  • Kad smo već kod Twittera… Prilično ste neumorni u komuniciranju putem te društvene mreže, no čini se, barem po profilima, da se radi o ljudima koji su ili botovi, ili se sakrivaju pod lažnim imenom. Ima li smisla takav način komunikacije, jer je očito da druga strana ne prihvaća drugačije stavove, promišljanja, poruke?

– Naravno da ima smisla. Njima je verbalno nasilje i posao i zabava, beskrajno ih veseli svako nasilje, ono je izbor, kao i prostakluci, pretnje. Ti ljudi misle da je upotreba uvreda nekakva magija kojom poništavaju ono što mrze, sopstvenim izborom. I nikada se ne treba obraćati njihovom nasilju, već strahu u njima. Svaki je siledžija u dubini duše prestrašen, nesiguran čovek koji agresijom pokušava sakriti strah. Nikad na nasilje nasiljem i uvek s njima treba biti ljubazan. Njima je ljubaznost najpotrebnija.

Izvor: Al Jazeera