Clinton mari samo za glasače dubokog džepa

Piše: Alastair Sloan

Hillary Clinton je bila vizija drske arogancije kada se konačno izjasnila o pitanju skandala s e-mailom. Više od sedam dana ranije otkriveno je da je bivša prva dama, američka senatorica i potencijalna buduća predsjednica, koristila nesigurni privatni e-mail račun dok je obnašala poziciju državne sekretarke, u periodu od 2009. do 2013. godine – i bez ikakvog nezavisnog uvida odlučila koje e-mailove će predati javnosti a koji će ostati privatni. Zatim je izbrisala 30.000 mailova koje je odlučila da neće otkriti.

Na kratkoj konferenciji za novinare, Clinton je mrzovoljno odbila dati pristup svom e-mail serveru kako bi se provjerilo je li izbrisala poruke koje bi mogle biti od interesa za javnost ili koje bi možda bile politički neugodne. Umjesto toga, američkim biračima je rečeno da joj vjeruju na riječ.

Posebno je zabrinjavajuće to da je kao državna sekretarka nadgledala napade u Benghaziju, zbog kojih su je republikanski protivnici optužili za nesposobnost ili zavjeru. Ako njene “privatne” e-mail poruke sadrže ključne detalje o njenoj ulozi u incidentu, to bi bilo politički značajno.

Ništa posebno

Afera ”emailgate” ne predstavlja ništa posebno. I drugim zvaničnicima je promakla jednostavna pristojnost da daju svoje e-mailove na uvid kada su obnašali političku dužnost.

“Nemam nijedan mail predati”, rekao je nedavno bivši državni sekretar Colin Powell za vrijeme gostovanja u američkoj televizijskoj emisiji, govoreći o hiljadama privatnih e-mailova koji su također nestali kada je napustio dužnost.

Odbijajući predati e-mailove, Powell je uskratio javnosti detalje razgovora koje imao sa stranim diplomatama i liderima uoči rata u Iraku. Odbranio od kritika rekavši da su većina pisama bila “bezazlena” ili neklasificirana. Ali Amerikanci nikada neće znati je li govorio istinu.

Moralna arogancija člana vašingtonske elite ne bi trebala biti iznenađujuća.

Jeb Bush, koji će se najvjerovatnije kandidovati protiv Hillary Clinton za predsjednika sljedeće godine, također je sam odredio koje njegove e-mailove javnost može pročitati nakon što je prestao biti guverner Floride. Nakon što je koristio e-mail adresu jeb@jeb.org u službene i lične svrhe, predao je samo e-mail poruke koje je smatrao relevantnim.

Kako su izvijestile lokalne novine, “među e-mailovima nije bilo onih za koje guverner smatra da nisu relevantni za javnost”, onih koji se odnose na politiku, prikupljanje sredstava i na stvari lične prirode dok je bio guverner. Prema tome, detalji veoma kontroverznog brojanja glasova nakon kojeg je George W. Bush, Jebov brat, izabran za predsjednika u tijesnoj izbornoj utrci 2000. godine, koju je Jeb nadgledao, mogli su jednostavno nestati.

Moralna arogancija člana vašingtonske elite ne bi trebala biti iznenađujuća. Washington, koji je daleko od toga da je odgovoran i transparentan, sada je varljiva parodija; hvali se odlikama demokratije, ali pokazuje malo suštine. Posebno nedostaje odgovornost za sve, osim za mali broj birača. Način na koji je Clinton postupila prema svom e-mail računu nije puno pomogao manjku odgovornosti.

U aprilu 2014. godine, dva akademika sa Univerziteta Princeton objavila su istraživanje u kojem su analizirali 1800 različitih političkih inicijativa u periodu od 1981. do 2002. godine i došli do zaključka da SAD zapravo više liči na oligarhiju koja radi za dobrobit onih 10 posto koji se nalaze u vrhu prema visini primanja i grupu iznimno utjecajnih komercijalnih kompanija.

Ekonomske elite

Studija je pokazala da, kada ekonomske elite podržavaju promjenu politike, nova politika ima 45 posto šanse da postane zakon. Ako je ne podržavaju, ta vjerovatnoća pada na 18 posto.

Na posljednjim izborima, više od 70 posto stranačkih donacija došlo je iz kompanija. Manje od četiri posto je došlo iz radničkih organizacija.

Lista najvećih 20 donatora senatorske kampanje Clinton u periodu između 1999. i 2014. godine predstavlja dobar primjer. Na listi se nalaze samo dva nekomercijalna donatora, Emily's List, organizacija koja ima tri miliona članova i čiji je cilj da dovede žene demokrate na političke pozicije, i Univerzitet u Kaliforniji.

Svi ostali donatori su povezani sa kompanijama – uplaćivali su novac posredstvom Odbora za političko djelovanje (koji prikuplja sredstva za organizacije poznate kao PACs), njihovih zaposlenika ili porodica zaposlenih. Citigroup je na prvom mjestu sa gotovo 800.000 dolara, zatim slijedi Goldman Sachs sa 700.000 dolara, DLA Piper i JP Morgan Chase sa 600.000 dolara i onda Morgan Stanley sa 500.000 dolara. Druga imena na listi donatora uključuju i Merrill Lynch, Credit Suisse, Time Warner i Ernst&Young.

Njeni pravi birači su korporativni lobiji i bogata elita – koji su i sami navikli na tajnovitost.

Ništa ne upućuje na to da je tim donatorima stalo do arogancije Hillary Clinton zbog afere ”emailgate”. Reuters je izvijestio da demokratske donatore “nije uznemirila” afera ”emailgate”. Jedan ugledni organizator prikupljanja donacija imao je drskosti da to opiše kao “glupu aferu”. Mora da je arogancija Clinton zarazna.

U tom kontekstu, jasnije se vidi zašto se ona nije zamarala nezavisnim uvidom u to koji e-mailovi bi se trebali predati vlastima ili zašto vjeruje da pristup njenom privatnom serveru ne treba biti naknadno odobren. Transparentnost i odgovornost su samo neobični koncepti koje zahtijevaju nevažni birači sa niskim i srednje visokim primanjima.

Kao što je slučaj sa svakim političarom iz Washingtona, njeni pravi birači su korporativni lobiji i bogata elita – koji su i sami navikli na tajnovitost, s offshore bankovnim računima i ugovorima o povjerljivosti koji služe njihovim ambicijama za potpunu privatnost.

Ono što afera ”emailgate” i sve slične prije nje pokazuju jest rizik dopuštanja napretka korumpirane pseudodemokratije koja zaboravlja glasače i odgovara samo svojim donatorima.

Nepogrešivo samopouzdanje s kojim američka politička elita na najvišim nivoima sada vjeruje da je izuzeta čak i od najosnovnije mjere odgovornosti – pružanja uvida u njihove e-mailove – možda se čini trivijalnim, ali opet i iznova zaudara na aroganciju i samozadovoljstvo.

Birači mogu kukati i jadikovati, ali sve dok ne počnu pisati čekove – Washington zna da ne mora slušati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera