Cionizam opravdava aparthejd i genocid

Cionizam je rasistički i doseljeničko kolonijalistički pokret (Reuters)

U intervjuu za New York Time, dobitnica Pulitzerove nagrade Alice Walker uzrokovala je kontroverzu preporučivši knjigu Davida Ickea And the Truth Shall Set You Free, tvrdeći da je ona „ostvaren san znatiželjne osobe“.

Mnogi su reagovali oštro na Walkerinu preporuku knjige koju mnogi smatraju antisemitskom knjigom, optuživši je da prihvata Ickeove rasističke teorije zavjere: drugi, kao što je palestinsko-američka autorica Susan Abulhawa, branili su Walker, tvrdeći da su njene ideje anticionističke a ne antisemitske. U svom članku U odbrani Alice Walker, Abulhawa tvrdi da su Palestinci „ubijani, ponižavani i uništavani na vidljive i nevidljive načina putem izraelskih ideja o jevrejskoj nadmoćnosti“.

U ovoj javnoj debati je izostavljena važna razlika u vezi fundamentalne prirode cionizma i njegovih implikacija na borbu protiv nepravde.

Cionizam je moderni pokret, koji je uzeo zamaha među manjinom sekularnih Jevreja tek krajem 19. stoljeća u odgovoru na evropski antisemitizam i romantični nacionalizam koji su bili u porastu.

Rani cionizam je objedinio mnoge aspekte evropskog fašizma, bjelačke nadmoći, kolonijalizma i mesijanskog evangelizma i imao je dugu i podlu historiju saradnje sa antisemitima, imperijalistima i fašistima kako bi promovirali ekskluzivističke i ekspanzionističke planove.

Zapravo, kroz prošlo stoljeće, antisemiti i cionisti su radili za zajednički interes koncentriranja Jevreja u Izraelu; antisemiti su to radili kao način žrtvovanja i istjerivanja neželjene populacije, a cionisti da se bore protiv „demografske prijetnje“ koju predstavljaju izvorni Palestinci. Nadalje, i antisemiti i cionisti konstruišu Jevreje kao biološku rasu, što treba odvojiti kao dio utopije o globalnom aparthejdu.

Cionizam je rasistički i doseljeničko kolonijalistički pokret, koji oportunistično bira aspekte judaizma u pokušaju da opravda svoje kriminalne prakse aparthejda i genocida nad autohtonim Palestincima. Bjelačka nadmoć je dominantna unutar izraelskog društva, koje prednost daje bijelim Jevrejima Aškenazima nauštrb tamnoputih afričkih Jevreja, Sefarda i Jevreja Mizraha kao i afričkih izbjeglica. Afričkim/crnačkim jevrejskim zajednicama izraelske vlasti često uskraćuju priznanje, a neke članove čak deportiraju.

Cionizam je zasnovan na specifičnom sekularnom pogledu, koji prihvata agresiju i ekspanziju kao prihvatljiv odgovor na traumu i odbacuje tradicionalni jevrejski pacifistički pristup viđenja poteškoće kao božanske kazne za grijehe. Izraelski režim profitira na dinamici nasilja i nejednakosti pojačanoj sijanjem straha i nagradama dobijanja resursa da se promovira privilegovana vladajuća klasa nauštrb koloniziranog palestinskog naroda. Cionističke strategije manipulišu prošlim traumama koje su Jevreji pretrpjeli da prikupe podršku za agresivne politike koje oduzimaju pravo glasa Palestincima.

Rastuće i svjetleći vidljive poveznice između izraelske vlade i reakcionarnih, bijelih supremacističkih sila širom svijeta, uključujući Brazil, SAD, Filipine i Mađarsku dalje pokazuju usklađenost cionizma i bjelačke nadmoći. Neonacisti su inspirisani izraelskim politikama i termin „bijeli cionizam“ se koristi da opiše izranjajući „alt-desničarski“ neofašistički pokret.  Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je otišao tako daleko da je revidirao holokaust da služi njegovim političkim potrebama i izraelska ministrica pravde Ayelet Shaked je iznijela otvoreno genocidne, dehumanizirajuće prijetnje prema Palestincima, nazvavši ih „malim zmijama“.

Na sličan način kao i drugi fašistički, antisemitski režimi, Izrael nikada nije tolerisao disidentske glasove, napadajući jevrejske anticioniste kroz historiju. Zapravo, anticionisti su napadani još od prije formiranja države Izrael. Danas, jevrejske propalestinske aktiviste koji podržavaju pokret Bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS) zatvaraju, kažnjavaju, pa čak i deportuju.

Zabluda

Da bi održali ovu nasilnu, bjelačku supremacističku dinamiku, cionistički propagandisti su promovisali antisemitsku zabludu da je Izrael jevrejska država, koja predstavlja judaizam i stoga sve Jevreje. Ova fundamentalna lažna činjenica je u korijenu cionističke propagande (poznate kao Hasbara), i jača podršku za izraelski doseljenički kolonijalizam i napade na antikolonijalni otpor.

Logički ishod ove zablude pogrešno određuje da je kritika cionizma/Izraela nužno antisemitska. Sukcesivne izraelske vlade su koristile ovu figuru kao izgovor da bi sabotirali kritiku njihovih kriminalnih politika. Njihova cinična manipulacija krivice koja okružuje veoma stvarnu historiju antijevrejskog fanatizma i ugnjetavnja ojačala je ovu taktiku. Nadalje, Izael stalno jača svoju navodnu asocijaciju na judaizam (objavljujući zakon kao što je Zakon o nacionalnoj državi) kako bi promovisao ovaj lažni okvir antisemitskog aparthejda.

Nedavno su crni palestinski savezi postali rastući razlog za zabrinutost za cioniste, koji su napali niz crnih propalestinskih aktivista sa optužbama za antisemitizam, uključujući Marca Lamonta Hilla i organizatore Ženskog marša. Prije svega nekoliko dana birmingamski Institut za ljudska prava u SAD-u otkazao je događaj u čast ikone ljudskih prava Angele David zbog njenog propalestinskog zagovorništva i podrške pokretu BDS. Ovo selektivno napadanje crnih aktivista dodatno iznosi da vidjelo bjelačku supremacističku prirodu cionizma.

Druga, opskurnija posljedica ove zablude udara na propalestinski kamp. Ako se prihvati, kao što to rade cionisti, da Izrael zaista predstavlja judaizam i sve Jevreje – izraz „jevrejske nadmoćnosti“ – onda oni koji su propalestinski orijentisani moraju također odbaciti Jevreje i judaizam.

Usvajanje ovog pogleda kreira dva vještačka kampa, sa Izraelom, cionistima i Jevrejima u jednom, i palestinskim narodom zajedno sa antisemitima u drugom. Stoga, ideja da je cionizam pokretan „jevjreskom nadmoći“, reproducirana u članku Abulhawe, razdvaja prirodne saveze svih onih koje ugnjetava bijelački nadmoćni patrijarhat i jača reaktivni narativ da izraelsko-palestinski „sukob“ nije slučaj doseljeničkog kolonijalizma sa historijskim presedanima i stoga ima političko rješenje, već sveti rat između Jevreja i njihovih saveznika protiv svih onih koji im se suprotstavljaju.

Ovaj pogled u konačnici održava trajnu viktimizaciju palestinskog naroda predočavanjem „sukoba“ nerješivim nekim drugim načinom osim nasiljem. Ovo direktno koristi cionističkom doseljeničkom kolonijalizmu i njegovoj propagandi, čija je vojna snaga neproporcionalno moćnija od palestinskih žrtava.

Nasuprot tome, razumijevanje cionizma kao bjelačkog supremacističkog pokreta, koji je oportunistički i selektivno objedinio judaizam da zamuti i ojača svoju kriminalnu doseljeničko-kolonijalnu i genocidnu aktivnost, kreira validniji analitički okvir.

Okuplja sve one ugnjetavanje kapitalističkim, bjelačko supremacističkim patrijarhatom (crne i smeđe ljude, muslimane, Jevreje, imigrante, autohtone stanovnike, žene, LGBTQI itd.) u jedan antirasistički, antikolonijalni kamp i pozicionira one koji ga podržavaju, uključujući cioniste (Jevreje i nejevreje) i druge, kao što je David Icke, koji priznaju antisemitizam, u opoziciju. Vrijedno je spomenuti da je bjelačka nadmoć ideologija koja se odnosi prema bijelosti kao strukturi i može stoga biti unaprijeđena od strane bilo koga, čak i svojih žrtava.

Konzistentno, principijelni pokret BDS koji predvode Palestinci pozvao je na isključenje svih oblika rasizma i fanatizma, uključujući antisemitizam, iz svoje kampanje.

Stoga, smještanje cionizma u kontekst kao „bjelačke“ a ne „jevrejske“ nadmoći omogućava i jača formiranje koalicija između svih onih koji se protive cionističkom doseljeničkom kolonijalizmu posebno i bjelačkoj nadmoći uopćeno i remeti cionističke pokušaje sabotaže kroz lobiranje ciničnih optužbi „antisemitizma“. Propalestinski zagovornici su mudri kada podržavaju principe iznad ljudi i oprezni su da ne promoviraju antisemitski, reakcionarni ili urotnički materijal, koji oštećuje palestinsku borbu čiji su pobornici i izlaže ih opravdanoj kritici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera