Činjenice o donacijama Srbiji

Najnovije manifestacije “bratskog savezništva” Srbije s Rusijom i Kinom u institucijama Evropske unije prvo su svjesno prešućivane kako bi se u teškim vremenima očuvalo kakvo-takvo jedinstvo članica i partnerskih zemalja u borbi protiv “zajedničkog nevidljivog neprijatelja”. Zatim je uslijedio tihi žamor nezadovoljstva, koji je kolao po mastodontskim aulama evropskih institucija – od Evropskog parlamenta preko Komiteta stalnih predstavnika (COREPER), kojim trenutno predsjedava Hrvatska, pa do Komisije. Nakon toga se oglasio Carl Bildt, bivši švedski premijer i šef diplomatije, bivši specijalni predstavnik EU-a za Jugoslaviju, bivši prvi visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, član Trilaterale i Bilderberške lože i trenutni dopredsjednik Evropskog vijeća za vanjsku politiku.

“Kada je Kina poslala avion pomoći za Srbiju, predsjednik (Aleksandar) Vučić od toga je napravio veliku predstavu. Ali, kada je stigla daleko važnija pomoć od Evropske unije, nigdje niste mogli vidjeti ni fanfare ni predsjednika”, reagirao je Bildt.

A onda se početkom ove sedmice oglasio i visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell.

Obraćajući se članovima utjecajnog Komiteta za vanjske poslove Evropskog parlamenta (AFET), šef evropske diplomatije putem videolinka izjavio je da je zabrinut zbog događanja na Zapadnom Balkanu, na kojem se u vrijeme globalne pandemije bolesti COVID-19 “vodi borba narativa”, te da je žalosno što se na ulicama Beograda postavljaju plakati s porukama zahvalnosti Kini i Rusiji, a da ih nema kad je riječ o pomoći Evropske unije. “Ako biste mogli otići u Beograd, lako biste mogli uočiti plakate sa slikom kineskog predsjednika Xija (Jinpinga) s kojih se poručuje ‘Hvala, brate Xi, jedino nam vi pomažete’. Nikad nismo vidjeli plakate kojima se zahvaljuje nama koji smo pomagali i koji pomažemo i prije i tokom krize. To govori da moramo ojačati vlastite kapacitete kako bismo objasnili građanima (Srbije) svoju dugoročnu stabilizirajuću ulogu na Balkanu”, rekao je Borrell gotovo do u riječ slično Bildtovom “narativu” o srbijanskom predsjedniku.

‘Bratske’ suze dvojice imenjaka

“Dobro koje ste učinili srpskom narodu, vi, ruska braćo, znajte da će mnogo, mnogo puta biti vraćeno i da Srbija nikada neće zaboraviti”, kazao je ministar odbrane Aleksandar Vulin nakon slijetanja ruskih vojnih transportera sa 16 specijalnih vozila za dezinfekciju, osam ljekarskih ekipa i medicinskom opremom, koja, doduše, nikad nije javno predstavljena. Javna zahvalnost odaslana je i Ujedinjenim Arapskim Emiratima nakon slijetanja jednog aviona s “deset tona medicinske opreme”, a najglasnija srpska zahvalnost odjekivala je u dalekom Pekingu. “Beskrajno hvala mom bratu i prijatelju, predsedniku Si Đinpingu”, pred TV-kamerama izgovorio je Aleksandar Vučić nakon što je iz Kine u Srbiju stiglo prvih šest kineskih epidemiologa i donacija medicinske opreme, čija vrijednost također nije precizirana.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ukupno je iz Kine u Srbiju, navodno, stiglo dvadesetak aviona, u kojima je veći dio ipak bila medicinska oprema i sanitarni materijal koji je Srbija kupila po komercijalnim cijenama, ili je riječ o medicinskoj opremi i materijalima koje je Evropska unija namjenski kupila u Kini za građane Srbije.

Iako je i iz srbijanske vlade, Delegacije EU-a u Beogradu i samog sjedišta Unije potvrđeno da je dosad organizirano 15 letova iz Kine do Beograda o trošku EU-a i da su samo za transportne troškove svakog tog leta evropski porezni obveznici izdvojili između 400.000 i 500.000 eura, srbijanski predsjednik Vučić ostao je dosljedan: “Kina je naš prijatelj za vek vekova”, rekao je, svjestan činjenice da će u ušima evropske političke elite takva poruka u vrijeme globalne pandemije odzvoniti višestruko glasnije. A šta mu je cilj? Dobiti što više od svakog potencijalnog donatora, a pomoć od “velikih igrača” ne mjeri se samo u materijalnoj koristi za Srbiju. To je i politika i dio izborne strategije.

Vučićev patent multilateralizma

Takva politika Vučićevog specifičnog multirateralizma dosad je imala efekta. Koliko god je bivao bezobzirniji, toliko su se “veliki igrači” oko njega i Srbije više utrkivali. Svako iz svojih nacionalnih geostrateških interesa. Realno gledajući, u tome je srbijanski predsjednik dosad bio mudriji od većine drugih čak i u svjetskim razmjerama, a hoće li se nakon najnovije reakcije prvog diplomate Evropske unije, Borrella, išta promijeniti ostaje da se vidi. Osobno ne vjerujem, prvenstveno imajući u vidu onu narodnu da “vrana vrani ne kopa oči”. (Neo)liberalnom kapitalizmu profit i vlastiti interesi uvijek su na prvom mjestu, a Evropska unija je sukreator globalizma kao novog vida kolonizacije. Utrka će se za Srbiju nastaviti, a najveći politički profiter opet će biti Vučić ako evropske političke elite i izvršne vlasti konačno ne shvate šta je Borrell zapravo želio reći kad je pred Odborom za vanjske poslove Evropskog parlamenta ovih dana poručio da EU mora “ojačati vlastite kapacitete kako bismo objasnili građanima (Srbije) svoju dugoročnu stabilizirajuću ulogu na Balkanu”.

Problem Evropske unije, čini se, nije ipak samo u tome što dosad nije znala “objasniti građanima svoju dugoročnu stabilizirajuću ulogu na Balkanu”. A nije znala jer je pretjerano normirana, šablonizirana i staromodna.

(Ne)vidljive milijarde pomoći

Ima više od 15 godina otkad sam, na temelju vlastitog balkanskog porijekla i ponešto znanja o našem mentalitetu i socijalnoj psihologiji mase, ovlaš (da im ne povrijedim sujetu) sugerirao evropskim birokratama da se o zajedničkim evropskim vrijednostima, standardima, politikama i ciljevima ne bi trebali građanima Zapadnog Balkana obraćati identično i s istom frazeologijom kao što se obraćaju Estoncima, Fincima, Maltežanima ili Turcima, naprimjer. Nisu prihvatali. Bezuspješno sam ih pokušavao odvratiti i od vladajućeg, vještački i svjesno iskreiranog stereotipa o balkanizmu, balkanizaciji i Balkancima kao pojmovima s negativnom konotacijom, upućujući ih pritom vrlo uporno na neoborive kulturološke, historijske, antropološke i druge fakte kojima se dokazuje civilizacijska superiornost, a ne inferiornost ovih prostora. Uvjeravao sam ih da se takvim neutemeljenim insistiranjem na tim pojmovima svjesno radi na stigmatiziranju balkanskih naroda s geostrateškim ciljevima i ugnjetačkim namjerama. I opet sam uzalud gubio vrijeme. Trebao je to shvatiti i javno reći neko iz Evropske unije. I, evo, Borrell je to rekao s više od 15 godina zakašnjenja.

Ali problem Evropske unije nije samo u njenoj “nevidljivosti” na terenu. Evropska unija u prošlosti je sama sebi navlačila mantru blage majke prema vlastitim članicama i bogate maćehe prema svima ostalima u svijetu, ali je i jednima i drugima davala manje nego što se od nje očekivalo. Pritom, iako je njena finansijska pomoć formalno nepovratna, protivusluga je, naravno, uvijek morala biti striktna i dugoročno naplaćena. Evropska politika “milo za drago” nije nikakva tajna, ali se malo koja vlast kao srbijanska izvještila u iskorištavanju takve politike za vlastitu korist. Iako je jedan od najvećih primalaca nepovratne pomoći EU-a u svijetu i uvjerljivo najveći primalac donacija EU-a na Zapadnom Balkanu (približno 200 miliona eura godišnje), u Srbiji je nevidljivo čak 3,6 milijardi eura ukupne nepovratne pomoći koju je primila samo u posljednjih petnaestak godina. Ali su vidljive neizmjerno manje ruske i kineske donacije. 

Argumenti političke moći i snaga argumenata

Dok Evropska unija s manje ili više uspjeha pokušava uvjeriti svoje članice, partnere i saveznike da na solidarnost ne gleda kao na konkurenciju nego kao na ključnu kariku u suzbijanju pandemije, srbijanski predsjednik zvaničnom Briselu javno se podsmijava nazivajući evropsku solidarnost “bajkom na papiru”, a Uniju optužuje za licemjerje. “To su isti oni ljudi koji su od nas tražili da promenimo svoje tenderske procedure kako bismo isključili Kineze iz poslova u Srbiji da bi preduzeća iz Evropske unije preuzela naše, srpske pare. A sada im taj isti srpski novac nije više dovoljno dobar”, izjavio je nedavno srbijanski predsjednik, svjesno potpirujući antievropsko raspoloženje dijela srbijanske javnosti, kojoj, slušajući samo Vučića, nije teško povjerovati kako su Kinezi i Rusi doista “bratski”, a Evropljani srbofobni narodi. Ili da su Kina i Rusija neuporedivo važniji ekonomski partneri, donatori i prijatelji Srbije u odnosu na Evropsku uniju. Kada se, međutim, argumenti trenutne Vučićeve političke moći preokrenu u korist moći stvarnih argumenata, situacija s donacijama i brigom za građane Srbije drastično je drugačija.

Iako stoji činjenica da su evropske institucije i njena birokratija, kao i sav ostali svijet, bili zatečeni eksplozijom nepoznatog korona virusa, na što sam i osobno mnogo puta u ovoj rubrici ukazivao, Srbiji je od početka pandemije do danas odobren 171 milion eura urgentne pomoći, i to 93 miliona eura iz IPA programa za hitnu medicinsku pomoć i 78 miliona eura za postpandemijski oporavak srbijanske ekonomije. Ukupno je za Zapadni Balkan u tu svrhu dosad odobreno 410 miliona eura, što znači da za sve ostale zapadnobalkanske zemlje – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Kosovo – ostaje otprilike 240 miliona eura.

Najizdašnija finansijska pomoć Srbiji osigurana je kroz Instrument EU-a za pretpristupnu pomoć (IPA), čiji je cilj priprema Srbije za preuzimanje i efikasno provođenje obaveza budućeg članstva u EU-u. Ali znatnu bilateralnu pomoć Srbija je primala i prima i od država članica Unije. Prema podacima Evropske komisije, samo od 2007. do 2016. bilateralne donacije država članica iznosile su približno 523,8 miliona eura, a samo u periodu 2014–2017. investicije iz tih država u srbijansku privredu dostigle su vrijednost gotovo šest milijardi eura. Nepovratna pomoć evropskih poreznih obveznika namijenjena je poboljšanju uvjeta života građana u svim ključnim područjima – od vladavine prava, reforme javne uprave, društvenog razvoja, zapošljavanja mladih do očuvanja životne sredine, inovatorstva i poljoprivrede. 

EU na prvom, Kina na devetom mjestu

Evropska unija je i najveći zajmodavac Srbiji s više od 4,3 milijarde eura izrazito povoljnih kredita Evropske investicijske banke (EIB), Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Razvojne banke Vijeća Evrope (COEDB). Od tog iznosa samo je EIB u istom razdoblju osigurao približno 2,9 milijardi eura. Iz Evropske komisije podsjećaju da je tokom proteklih deceniju i po Unija najviše investirala u saobraćajnu infrastrukturu (Most slobode, Žeželjev most i most Gazela, autoputevi i granični prijelazi), zdravstvo (ambulantna kola, mamografi i zbrinjavanje medicinskog otpada), kvalitet zraka, vode i sabirne centre za upravljanje čvrstim otpadom (u Subotici, Sremskoj Mitrovici, Užicu, Požarevcu), obrazovanje mladih kroz programe kao što je Erasmus, dok je posljednjih godina pomoć sve više orijentirana na pripreme Srbije za članstvo u EU-u.

“Trenutno je u realizaciji više od 600 projekata, koji obuhvataju širok spektar sektora za opštu dobrobit građana Srbije, a kao znak posebnog poverenja je to što je Srbija još od 2014. godine preuzela samostalno upravljanje projektima koje finansira EU”, navodi se na sajtu Delegacije Evropske komisije za Srbiju. Na istom mjestu navodi se da su bivši evropski komesar za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn i ministrica za evropske integracije Srbije Jadranka Joksimović 6. juna 2017. potpisali sporazum kojim se Srbiji odobrava 95 miliona eura bespovratne pomoći iz fondova za pristupanje EU-u za 2016. godinu. Riječ je o prvom od četiri finansijska sporazuma u okviru paketa IPA 2016. u ukupnoj vrijednosti 166.400.000 eura, a prioriteti su konkurentnost privrede (48,7 miliona), pomoć u procesu evropskih integracija (35,8 miliona eura), pravosuđe (pet miliona eura) i ostali sektori (5,6 miliona eura).

Iako se i u nedavnom saopćenju Ministarstva za evropske integracije Srbije priznaje da je EU najveći srbijanski trgovinski partner, investitor i donator, ogromna većina građana Srbije to očito ne zna. Niti se zna da je najveći pojedinačni investitor u Srbiji Njemačka, da je Kina tek na devetom mjestu (prema podacima Privredne komore Srbije), te da se više od 65 posto ukupne trgovinske razmjene Srbije ostvaruje sa zemljama Evropske unije.

Neznanje ne oslobađa krivca odgovornosti, a za neznanje o kojem je ovdje riječ nisu, ipak, krive samo vlasti Srbije, što je ovog puta priznao i šef evropske diplomatije. Hoće li se išta promijeniti, kako i kada – ostaje da se vidi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera