Cinizam iz 90-ih u sporu Hrvatske i BiH

Piše: Davor Gjenero

U vrijeme agresije Miloševićeva režima na Hrvatsku i BiH javnosti i intelektualci u objema zemljama nadali su se međunarodnoj pomoći, zasnovanoj na međunarodnom pravu, kojom bi agresija oružano nadmoćnog napadača bila zaustavljena.

Temelj za nade u Bosni i Hercegovini bio je snažniji, jer je ona bila napadnuta kao međunarodno priznata suverena država. Te su se nade u međunarodno pravo, međutim, izjalovile, kao što su se izjalovile i nade da će pomoću međunarodnoga javnoga ili krivičnog prava biti postignuto nekakvo poslijeratno poravnanje ili pomirenje.

Cinični stav Čavoškoga o međunarodnom pravu obilježio je onovremeno, ali do neke mjere i današnje poimanje međunarodnog prava u znatnoga dijela političke elite i donosilaca političkih odluka u Srbiji.

Dva su najveća propusta za cijelu regiju u poratnom djelovanju međunarodno-pravnih institucija: činjenica da Milošević nije pravomoćno osuđen pred Međunarodnim sudištem za ratne zločine na području bivše Jugoslavije i neuspjeh bosansko-hercegovačke tužbe protiv Srbije prema Konvenciji i sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pred Međunarodnim sudom (International Court of Justice).

Starčevićev koncept

Nekome bi se moglo učiniti da je utemeljen cinizam nesumnjivo obrazovana i pronicljiva beogradskog filozofa prava Koste Čavoškoga iz vremena Miloševićeve agresije, koji je tvrdio da međunarodno pravo ne postoji, već da se odnosi među državama reguliraju ratom, a da je međunarodno pravo samo instrument kojem se pribjegava kad se zaključi da daljnje ratovanje nije korisno, pa da rezultate rata valja cementirati.

Cinični stav Čavoškoga o međunarodnom pravu obilježio je onovremeno, ali do neke mjere i današnje poimanje međunarodnog prava u znatnoga dijela političke elite i donosilaca političkih odluka u Srbiji.

Starčevićev koncept „državnoga prava“ i njegova neprekinutog kontinuiteta od vremena hrvatskih narodnih vladara, preko personalne unije s Mađarskom i Habsburgškom monarhijom, temelj je konstituiranja nacije u političkom smislu.

Možda i to do neke mjere potiče hrvatske političare da i danas zanemaruju činjenicu kako je pravo tek skup normi koje osiguravaju predvidivost, proračunljivost i stabilnost, a da se politički život odvija u daleko širem manevarskom prostoru – u prostoru između prava i odnosa moći. Jedino je političkom djelatnošću moguće postići uravnoteženje interesa i njihovo međusobno pomirenje, stvoriti kompromise koji svima osiguravaju maksimalizaciju interesnih dobiti i minimalizaciju gubitaka.

Državne su granice jedan od konstitutivnih elemenata svake države, a sposobnost poštivanja granice vlastite države i nacije bitna je za uspostavljanje stabilnih susjedskih odnosa. Granice su uvijek političko, interesno, a tek naknadno pravno pitanje.

Pitanje kontakta Slovenije s otvorenim morem Hrvatska je doživljavala kao isključivo međunarodno-pravno pitanje

Cinizam Koste Čavoškoga o granicama, koje valja uspostaviti ratom, nespojiv je, naravno, s europskim konceptom dobrosusjedstva, koji se zasniva na stabilnosti državnih granica, kompatibilnosti državnih ekonomskih, pravnih i političkih sustava, te na slobodnoj prekograničnoj suradnji.

Paradoksalno je da se Hrvatska u pristupanju Europskoj uniji, na prvi pogled, više „zakopala“ u pitanju razgraničenja sa susjednom Slovenijom, što je pitanje koje nema veze sa zajedničkom pravnom baštinom (acquis communautaire) i koje bi trebalo „gubiti na značenju“, nego li u ključnim pregovaračkim poglavljima, kao što je ono o vladavini prava i slobodama.

Slovenska BATNA

Pitanje kontakta Slovenije s otvorenim morem Hrvatska je doživljavala kao isključivo međunarodno-pravno pitanje, dakle, pitanje koje valja riješiti u skladu s Međunarodnom konvencijom o pravu mora i presedanima u judikaturi Međunarodnog suda u Haagu. Slovenija ga je, pak, doživljavala kao političko pitanje i smatrala da je njen pregovarački položaj dobar zato što ima snažnu BATNA-u (best alternative to a negotiated agreement) – najbolju alternativu dogovoru. U Sloveniji su procjenjivali da je blokada hrvatskog pristupanja Europskoj uniji takva „BATNA“, a u Hrvatskoj su slovensku BATNA-u doživjeli kao ozbiljniju „batinu“.

Sporazum Račan-Drnovšek iz 2002. godine Sloveniji je osiguravao pristup međunarodnim vodama Jadrana

Samo u jednom trenutku, na kraju slovenskoga procesa pristupanja EU-u i na početku tog hrvatskog procesa, dvojica su premijera, Ivica Račan i Janez Drnovšek, bili na korak do kompromisa o granici. Sporazum Račan-Drnovšek iz 2002. godine Sloveniji je osiguravao pristup međunarodnim vodama Jadrana, jer bi sporazumom Hrvatska dio svog akvatorija pretvorila u međunarodne vode, a Hrvatska je dobila meki granični režim sa Slovenijom i time, od 2004. i s Europskom unijom.

Račan, nažalost, nije znao zagovarati dobiti ovog rješenja, ostvarenog u uskom manevarskom prostoru ograničenom međunarodnim pravom. Zemlje su izgubile svaki saveznički potencijal, a spor je idućih osam godina intenzivno kontaminirao bilateralne odnose. Nikad više političari u Hrvatskoj nisu imali snage preuzeti odgovornost za odlučivanje, svjesni da je Račanova spremnost da donese odluku bila zapravo fatalna i za njegovu Vladu, te da je Sanaderu i HDZ-u otvorila prostor za izbornu pobjedu 2003.

Kompromis što su ga postigli premijerka Kosor i premijer Pahor o formiranju ad hoc arbitražnog sudišta, bilo je dobro rješenje u situaciji u kojoj su obje strane bile poražene i bez moći – hrvatska nakon nespremnosti za donošenje političke odluke, a slovenska nakon nekorektne primjene pritiska i uvjetovanja u procesu hrvatskog pristupanja Europskoj uniji.

Ključ je kompromisa u tome da je rješenje odgođeno u vrijeme nakon hrvatskog pristupanja Uniji, kad granica više neće biti važna ni za jednu ni za drugu stranu, a političke garniture koje su sporazum postigle više neće igrati nikakvu ulogu u političkoj areni (bivša premijerka Kosor već je posve marginalizirana u hrvatskom političkom životu, a njen kolega Pahor na jesen će na predsjedničkim izborima pokušati izboriti političko preživljavanje, za što ima relativno malo šansi).

Kao što je potencijalno europsko savezništvo Hrvatske i Slovenije bilo poticajno za pregovore premijera Račana i Drnovšeka, obrambeno savezništvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine (koliko god umrljano epizodom Herceg-Bosne i hrvatskom vojnom intervencijom u BiH) bilo je dovoljno poticajno da se tijekom 1998. i 1999. godine (uz nešto pomoći međunarodnih prijatelja) pregovorima riješe ključna bilateralna pitanja između Zagreba i Sarajeva.

Sporazumima tadašnjih predsjednika Tuđmana i Izetbegovića riješena su i pitanje granice i pitanje bosanskohercegovačkih prava u luci Ploče, te prava na koridor do granice kod Metkovića, a i pravo Hrvatske na koridor u području Neuma. Za razgraničenje dviju država, prema odluci Badinterove komisije, ključno je bilo razgraničenje 1991. godine, u vrijeme raspada bivše Jugoslavije.

Prostor Prevlake i razgraničenje na ulazu u Boku Kotorsku politički su osjetljivi, a aktualna administracija u Crnoj Gori.

Tada je BiH ostvarivala suverena prava na dvama otočićima u malostonskom zaljevu i na punti Kleka, pa su ta područja sporazumom pripala toj državi. Pritom su posve irelevantna nekadašnja razgraničenja iz vremena Dubrovačke republike i stanje granica mletačke Dalmacije i Otomanskog carstva. Politika mora preuzeti odgovornost i potvrditi konzekventnu odluku i time zaštititi tekovine sporazuma koji regulira cjelokupnu granicu.

Za razliku od Slovenije u odnosu prema Hrvatskoj, u Hrvatskoj nitko niti ne pomišlja da ima snažnu BATNA-u, alternativu postignutom dogovoru s BiH. Međunarodni pravnici priznaju da bi u sporu pred Međunarodnim sudom (ICJ) Hrvatska izgubila, a otvaranje novih pregovora ne samo da nije smisleno, nego u današnjim okolnostima nije niti moguće.

Političarima u Zagrebu vjerojatno ne izmiče činjenica da je aktualiziranjem graničnoga pitanja na dobitku samo Dodikova politička opcija, koja se nada zaoštravanju sukoba Hrvatske i Federacije oko Neuma i poništenju ugovora, kako bi se ponovno otvorili već riješeno pitanje razgraničenja s drugim entitetom u području Martin Broda i Kostajnice, te eventualno druga pitanja granice tog entiteta s Hrvatskom.

Dio hrvatske političke klase oduševljen je načinom prenošenja odgovornosti na druge, na ad hoc institucije međunarodnoga prava, kao što je to bilo učinjeno u slučaju spora sa Slovenijom. Otuda posve nesuvisla ideja o tome da bi takvo ad hoc sudište trebalo organizirati i kad je u pitanju razgraničenje s drugim zemljama bivše Jugoslavije.

Političare biramo zato da donose odluke, koje proizlaze iz njihovih ideologija i predizbornih programa i koje su predvidive i proračunljive.

Možda je moguće razumjeti zašto Hrvatska i Crna Gora ne mogu potpisati ugovor o razgraničenju u prostoru Prevlake, iako su početkom dvijetisućitih vrlo efikasno i kvalitetno definirale privremeni režim koji funkcionira i ne izaziva nikakve konflikte. Prostor Prevlake i razgraničenje na ulazu u Boku Kotorsku politički su osjetljivi, a aktualna administracija u Crnoj Gori, ako bi pristala na pretvaranje prijelaznoga modela u trajan, našla bi se pod udarom dijela domaće javnosti, ali i pritiska „uvezenog“ iz Srbije, pa je u takvoj situaciji, koja nije neizvjesna, a postoji dobar privremeni režim, najbolje zamrznuti problem i odgovornost za konačnu odluku prepustiti stalnom međunarodnom sudištu.

Zašto ih biramo

Prednost takve institucije činjenica je da je ona za članice UN-a besplatna, za razliku od ad hoc arbitraža, koje moraju financirati strane u sporu, a redovito se radi o golemim troškovima.

Granica Hrvatske i BiH nije sporna i bilo bi dobro da države pokažu da su barem jednostavna pitanja sposobne same riješiti, a da su u stanju jedna drugoj štititi i ključne nacionalne interese (Ploče-Neum).

Političare biramo zato da donose odluke koje proizlaze iz njihovih ideologija i predizbornih programa i koje su predvidive i proračunljive,  a za koje oni moraju preuzeti odgovornost, a ne prenositi je na nekoga drugog i time međunarodno pravo i institucije međunarodnoga prava tretirati gotovo jednako cinično kao što je to devedesetih, de facto zagovarajući agresivnu Miloševićevu politiku, činio Kosta Čavoški.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera