Cijena Thompsonovog domoljublja – sitnica
Koja je cijena domoljublja? Jednostavno pitanje na koje je teško ili gotovo nemoguće dati jednostavan i suvisao odgovor. Jer može se platiti i naplatiti. Može se zaraditi i izgubiti.
Neki su u ratu, poneseni domoljubljem, sami kupili puške pa zaradili išijas ili PTSP, neki su iskoristili priliku da ga simuliraju. Neki su zbog domoljublja dobili otkaz, neki pretrpjeli godine teškog mobinga, prijetnji, ucjena. Neki su bili likvidirani. Neki su stekli bogatstva, postali ugledni i priznati članovi društva, stekli vile, jahte i helikoptere, ribogojilišta i naftne kompanije.
Sve ovisi o percepciji i primjeni domoljublja.
Domoljublje je također u protekla dva desetljeća toliko obezvrijeđeno da je postalo najobičnija roba.
Ovih dana opet je postalo aktualno. U glavnoj ulozi opet poznati akter – pjevač Marko Perković zvani Thompson.
Nacionalistički Woodstock
Nemjerljivo najveći i najljući sinonim domoljublja u ‘Rvata, ove godine je promijenio lokaciju koncerta na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Nova destinacija je Slunj, a najvjerniji fanovi su već u niskom startu, razgibavaju laktove i oštre glasnice za novi hrvatski nacionalistički Woodstock.
No, javnost je poprilično uzburkala informacija da je Thompsonov menadžment od Ministarstva branitelja – najvažnijeg nositelja i pokrovitelja događanja u Slunju – navodno zatražio vrtoglavih 60.000 eura.
Iako je iznos kasnije smanjen na otprilike 25.000, a Thompson je (neuvjerljivo) naglasio kako za nastup neće tražiti honorar, ostao je gorak dojam, jer su za bilo kakav koncert u Slunju čak i ovi umanjeni iznosi astronomski visoki i neprimjereni.
Poprilično skupo domoljublje, i niz logičnih pitanja: što toliko može koštati na improviziranoj pozornici u Slunju, tko će i koliko zaraditi od prodaje hrane i pića, zašto Thompson i Grad Slunj sami ne organiziraju koncert i naplatom ulaznica pokriju troškove koji su navodno minimalni jer nema honorara…
A na sve to još se neugodnije nadovezala informacija da će troškovi kninskog koncerta Prljavog kazališta – inače prve zamjene za Thompsona iz bazena domoljubno-prihvatljivih zabavljača – biti razumnih 15.000 eura.
Ministarstvo branitelja je priopćenjem potvrdilo da će sufinancirati Thompsonov koncert, ali konkretni iznosi još uvijek nisu navedeni.
Zašto država plaća Thompsona?
No, ono što je u ovom slučaju, ili bolje rečeno – u ovakvoj praksi, najspornije jest to da Ministarstvo branitelja uopće financira nastupe Thompsona.
Ministri su izabrani kao članovi neke političke i svjetonazorske opcije, ali stupanjem na dužnost predstavljaju čitavu populaciju vezanu za svoj resor.
A niti svi branitelji vole Thompsonov lik, djelo i glazbu, niti je Thompson pretplaćen na nastupe povodom državnih praznika.
Ta simbioza vlastodržaca i Thompsona traje otkako se Thompson pojavio na glazbenoj sceni (možda i više na političkoj nego na glazbenoj) i bez nje Thompson sigurno ne bi bio ono što jest.
Mislilo se, možda i previše naivno, da će ta povezanost s vremenom jenjavati i da će uzajamna razmjena usluga prema potrebama čak i nestati, ali političke elite osim šupljih priča, mitomanije, preuveličane ili izmišljene slave, glorificiranja sportaša (nedavno smo imali eklatantan primjer na vaterpolu), od realnih i konkretnih ostvarenja u Hrvatskoj od samostalnosti – gotovo da nemaju što za spomenuti.
Stoga im, naročito HDZ-u i njegovim satelitima, sveopći thompsonovsko-nacionalistički derneci uvijek dobro dođu.
Za dugoročnu i nesagledivu štetu odgoja mladih naraštaja na agresivnom nacionalizmu, dakako, ne mari nitko.
Osim jezive ikonografije, mačeva, križeva, odijevanja u crno i očigledne aluzije na ustaštvo, koncept Thompsonovih pjesama i scenskog nastupa je zapravo vrlo slična manipulacija kakvu koristi politika.
Ne postoji ništa drugo osim neprijatelja
Prikriveni ili otvoreni govor mržnje, diskutabilna upotreba tradicijskih motiva i motiva iz narodne predaje na pseudo-epski, trash način, a sve s ciljem izazivanja revolta i poticanja agresije spram svega drugog i drugačijeg, odnosno prema svemu što izlazi izvan tih zamišljenih identitetskih okvira.
Izvan toga za njega i njegove pristaše ne postoji ništa drugo osim neprijatelja.
On stalno Hrvate podsjeća da trebaju u boj za neku iracionalnu pravdu, da im “vuci piju sa izvora vodu” i stvara osjećaj ugroženosti, što opet izaziva agresivne reakcije i lažni identitet boraca za opstojnost nacije.
Upravo takav iskrivljeni i falični identitet, nametnut kao obrazac društvenog prihvaćanja, traže tisuće mladih, dezorijentiranih ljudi.
A mladima bi, posebice prilikom obilježavanja ovakvih državnih praznika, trebalo decidirano objašnjavati kako ne postoji nikakvo “iskonsko” hrvatstvo, kako je identitet konstrukt podložan promjenama, jer se društvo oplemenjuje integracijom (ili odbacivanjem, ako je nešto loše i štetno) različitih skupina i pojava. I da je osobni identitet nepopravljivo osakaćen nasilnim trpanjem u neki zajednički, nacionalni, vjerski, regionalni ili bilo koji drugi.
Zbog toga je šteta poticanja i organiziranja ovakvih događaja nesagledivo velika, kao i cijena tog i takvog domoljublja.
Bolje da su mu platili da ne pjeva
Kad se o svemu smireno razmisli, možda bi umjesto iznosa za Thompsonovo pjevanje (zlobnici na društvenim mrežama vole reći – tuljenje i revanje), bilo pametnije platiti onaj viši iznos, ali da ne pjeva, kako mu je u poznatoj aferi navodno platio Ivo Sanader.
Ili da se, kako i priliči ovim teškim vremenima, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti obilježi skromno i minimalistički, a da se novac umjesto na nacionalistička mahnitanja i patetične manifestacije utroši na opremanje hrvatskih bolnica.
Primjerice, u Petrovoj. Tamo se upravo sada teški bolesnici muče na velikim vrućinama, jer nema klima uređaja. A jedan košta stotinjak puta manje od iznosa koji je za koncert zatražio Thompsonov menadžment.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera