Cijena Kosova ponovo ulazi u opticaj

Ni Dačić ni Vučić, prvi u svojim svađalačkim replikama, a drugi u osvrtu na Damona, 'ponuđenu cijenu' nisu komentirali (EPA)

Uobičajena učmalost letnje javnosti u Srbiji godinama se već ne leči napisima o pojavi drekavaca po šumama, ikonama koje plaču (za Kosovom), stočnim mladuncima sa tri glave…

Za nova vremena takve „pojave“ su sitnica, pa se nadomeštaju vestima o stranim, uvek zapadnim, špijunima, teroristima, odredima neprijatelja Srbije koji samo što nisu upali u nju, o prisluškivanju, pretnjama najvišim i najvišem među njima funkcionerima i njihovim porodicama, naročito deci.

Iako slična obema pošastima, ovoga puta u vrh top liste afera – ne računajući temu dijaloga opozicije i vlasti i bojkota izbora – ušla je i jedna koja, budući da je delom „kosovska“ ima veću političku težinu.

Reč je o prepucavanju veselog Ivice Dačića, minista spoljnog, ni manje ni više nego sa Amerikom povodom ideje da pozove tamošnju srpsku dijasporu da na predsedničkim izborima 2020. glasa za Donalda Trampa. U inat demokratama (i Kosovarima) koji su podržali činjenicu da je, kako on kaže da su oni rekli, nezavisnost Kosova ništa drugo do „legat Klintonovih“.

Paralelno sa ovim, i pomenutim naduvanim a nepostojećim pretnjama, međutim, pažljivim posmatračima nije promaklo iskrsavanje iz dva američka izvora ideje o mogućnosti rešenja kosovskog problema faktorom – novac. I čak nagovesti iznos sume.

Diplomatija nižeg nivoa

Teško je poverovati da je Dačić ispovrteo (spinovao) ovu „drekavac-temu“ samo da bi „cena za Kosovo“  postala nevidljiva ili otišla u drugi plan. Ali, ne može da se prenebregne da je verbalni obračun vodio sa jednim od nosilaca te ideje, Majklom Karpenterom, direktorom “Pen Bajden centra”, bivšim zvaničnikom Pentagona zaduženim za Balkan.

Još manje može da se zažmuri na komentar predsednika Aleksandra Vučića na delove izjave drugog „glasnika“, izvršnog potpredsednika američkog Atlantskog saveta Dejmona Vilsona. Što je još indikativnije, ni Dačić ni Vučić prvi u svojim svađalačkim replikama, a drugi u osvrtu na Dejmona „ponuđenu cenu“ nisu komentarisali. Ako se izuzme Vučićevo ponavljanje da Srbija sad na Kosovu nema (ima!?) – ništa.

Među suvislim javnim reakcijama na Dačićevu „ideju“, na čije detalje se ovde nećemo osvrtati, najtačnija se svodi na ocenu da se u tome može videti „jad srpske diplomatije“ budući da je nezamislivo da ministar polemiše „sa nivoom“ činovnika i analitičara strane zemlje. Ta bi ocena utoliko više važila za predsednika države.

Međutim, reagovanja na „cenovnu ponudu“ uglavnom nije bilo. Istini za volju, vrednost i cena „srpske kolevke“ latentno su u politpropagandi srpske politike i osećanjima javnosti. No one su poglavito u duhovnoj i ideološkoj sferi – adekvati za cenu su izdaja, prokletstvo, anatema… a i najrasprostranjenija floskula dovitljivog kozerskog pesnika ne zalazi u materijalnost, teritorijalnost ili imovinska ulaganja budući da se svodi na „najskuplju reč“.

Bilo je sporadičnih pokušaja da se poput cene za reč, lansiraju i neke sume u milijardama dolara koje bi bile dovoljne da se „kolevka“ potisne iz daljih potraživanja. Pa i priče o ulaganjima države Srbije u pokrajinu i njena preduzeća, kao i o udelima u njima, čini se da su izgubile vrednost u procesima prljavih balkanskih privatizacija. Vrednosti rudnog bogatstva pod tlom Kosova i mogućnost da ih koristi Srbija na rubu su naučne fantastike. U tome su samo najslikovitija scenografija podzemne jame i koridori rudnika Trepča koji zalaze u teritoriju „uže Srbije“.

Pa, kako onda, izrečene u samo nekoliko dana, izgledaju ponude američkih analitičara i činovnika na čiji nivo ne treba da se „spušta“ šef diplomatije (kamo sreće da je I. D. na višem nivou!) pošto iz toga ne proističe da ih ne treba ozbiljno sagledati. Njihova analitičnost teško se može svesti na lupetanja kakvim „naši stručnjaci“ danima zasipaju tabloide i tv-tabloide sa nacionalnim frekvencijama.

Vučić bi ‘preživio priznanje

Iz nekoliko javnih nastupa Dejmona Vilsona iz Atlantskog saveta u najširu javnost su dospele njegove ocene da veruje da je sad „pravi trenutak“ za sporazum „u narednih par meseci“ po kome će Srbija priznati Kosovo, iako ne mora da bude datumski određen. I još da sposobni lideri poput Tačija i Vučića to mogu da izvedu, a da je srpski predsednik „iskreno rekao građanima koja je cena statusa quo“ te da bi „Vučić politički preživeo kada bi priznao Kosovo.“

Priznanje Kosova, kaže Vilson – to je ona kvaka – „mora biti deo paketa koji odgovara i Srbiji. To je prilika da ona razvije svoju ekonomiju, poboljša potencijal radne snage time što će ubrzati put ka EU. Da ne bude politički potpuno zaglavljena oko pitanja Kosova, već da bude orijentisana na to da zemlju pripremi za učešće u globalnoj ekonomiji“.

Vilson je, nije bez značaja, „u sridu“ pogodio i Vučićev „papagajski narativ“ o ekonomiji koja rešava sve, pa i Kosovo. A ovaj je iz čitavog nastupa posebno prokomentarisao „političko preživljavanje“. Ali važnije od toga, zapitao se ima li Zapad koji namerava da pritiska Srbiju, njega posebno, najesen (da li je to onih „Vilsonovih par meseci“) ikakvu ideju. Pošto je njegova o razgraničenju odbačena, što je, pohvalio se, „dokaz da je bila najbolja“? Nikakvu ideju ne vidi, ali indirektno je pomenuo cenu u maniru više od ništa. „Srbija ne može da pristane na nezavisnost Kosova ako Srbija ne dobije ništa“, rekao je Vučić.

Dačićev „replikant“ Karpenter je u pogledu cene „iznad ništa“ bio još određeniji. Na pitanje šta bi Srbija mogla da dobije zauzvrat ako prizna Kosovo on je Glasu Amerike rekao:

„Članstvo u EU je jedna od stvari, ali budimo realni – to je dalek put, to je proces u kojem morate da ispunite kriterijume i ne znači da će Srbija postati članica EU čim prizna Kosovo. Ali, mislim da to neće biti dovoljno i da je građanima Srbije potrebno nešto opipljivo da bi prihvatili sporazum sa Kosovom – posebno što će u obe zemlje o tome verovatno biti organizovan referendum. Oduvek sam smatao da međunarodna zajednica nije dovoljno angažovana na investicijama na Zapadnom Balkanu, posebno onim koje su u vezi sa rešavanjem konflikta Srbije i Kosova. To mora da bude nešto veliko, dakle ne jedna ili dve milijarde dolara, već više novca koji će biti uložen. Recimo, osnivanje fonda od 10, 15 milijardi dolara za stabilizaciju prilika u Srbiji i na Kosovu ne bi bilo izvan mogućnosti EU. SAD bi takođe mogle da učestvuju“.

Rješenje prije izbora, američkih

Bez sumnje, i ako se ove najave nižerangiranih američkih igrača uzmu samo kao probni baloni u rešavanju kosovskog pitanja, iz njih se mogu naslutiti nova usmerenja SAD. U najmanju ruku može se očekivati intenzivnija njihova uloga, pa čak i izvesno preuzimanje primata u odnosu na EU. Iščitavanjem drugih delova izjava dvojice „izviđača za Balkan“ to se može više nego naslutiti. Karpenter čak kaže da „ne veruje da bi nastavak dijaloga, onako kako ga je vodila Federika Mogerini, vodio nečem konkretnom“.

S druge strane, uverenje Aleksandra Vučića da je dijalog prekinut i da će ga uveliko odložiti kosovski i srpski izbori, a da će se pritisci Zapada pojačati u narednim mesecima, takođe delom potvrđuje tezu da se rešenja „krčkaju“ nezavisno od toga koliko u tome učestvuju beogradski i prištinski pomoćnici kuvara. Citirani Amerikanci, svakako ne iz neobaveštenosti,  pominju i rokove u mesecima i „pre izbora”. Ali, ne misle na Vučićeve i Tačijeve, već svoje predsedničke izbore!

Najpojednostavljenije, optiranje sa cenom za Kosovo možda je zasad samo ponuda još jedne šargarepe za beogradsko-prištinske (u kojoj meri i briselske?) pregovarače. Da li će ona biti prihvaćena zavisi i od štapa. On bi morao, ipak, da sadrži i rešenja za brojna statusna i tehnička pitanja koja su Ahtisarijev i briselski proces markirali, a pregovarači nisu imali saglasnost o njima. Štap za požurivanje!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera