Charlottesvillea ima širom Amerike

Historijsko održavanje Konfederacijske zastave odražava naš kolektivni neuspjeh da uklonimo ideologiju o nadmoći bijelaca (Reuters)

U petak navečer u Charlottesvilleu, koordinirana grupa propagatora bjelačke nadmoći marširala je kroz kampus Univerziteta Virginia držeći baklje, uzvikujući „bijeli životi su bitni“, te pripremali teren za skup Unite the Right (Ujedinjenje Desnice) u subotu.

Skup, koji je protestirao protiv uklanjanja južnjačkih spomenika i skulptura iz grada, okupio je pripadnike raznih grupa, a među njima se posebno ističu simpatizeri Ku Klux Klana, neonacisti i lideri takozvanog pokreta „alternativne desnice“.

Sa nemaskiranim licima i neskrivenim identitetima, demonstranti su podigli svoje ruke i uzvikivali „krv i zemlja“, po nacističkoj tradiciji, ne strahujući da će ih neko povezati sa ozloglašenim pokretom i njegovom ideologijom. Skup je istakao ne samo sve jaču normalizaciju pokreta za nadmoć bijelaca u Sjedinjenim Državama, već i intimnu sinergiju sa administrativnim i institucionalnim vodstvom u Washingtonu.

Američki predsjednik Donald Trump, njegovo jačanje i potom vladavina, ojačali su ovakve pokrete u svakoj traci Amerike. Naravno, zalaganje za takvu ideologiju u moderno doba nit je novo niti nezabilježeno. Zapravo, i profesor prava iz Ivy League fakulteta i član Kongresa su to uradili nedavno.

Ono što je novo je drski način na koji demonstranti iskazuju svoju podršku ideologije bjelačkoj nadmoći, ne strahujući što pokazuju lica, izbjegavaju kodirane izraze ili skrivene načine iskazivanja vjerovanja. Izgledaju potpuno nezabrinuti činjenicom da ih neko može opisati kao rasiste ili neonaciste i vjeruju kako su sada ponovo dio političke priče glavnog toka u SAD-u.

Skinute maske

Pretpostavka nevinosti i sloboda od kolektivne krivice su, vjerovatno, dvije najkorištenije oznake prednosti bijelaca. Ta prednost je u potpunosti prikazana u Charlottesvilleu kada su zagovornici bjelačke nadmoći nosili baklje kao oružje i uzvikivali rasističke psovke jasno prikazanih imena i lica, ne bojeći se nikakvih reperkusija. Nije im smetala mogućnost povezivanja sa grupama mržnje i bili su spremni ponovo uzeti „svoju zemlju“ od Afroamerikanaca i imigranata, muslimana, odnosno bilo koga ko bi im se našao na putu.

Skup od 6.000  ljudi odagnao je sve strahove o stigmi ili kaznenoj akciji. Još im je više pomogla prešutna podrška Trumpove administracije. Grupe za nadmoć bijelaca imaju jake predstavnike u Washingtonu i jako su povezane sa strukturama i od prije aktuelne administracije.

Na kraju krajeva, marš u Charlottesvilleu je karakteristično lice šireg i slojevitijeg pokreta koji čine državnici, izvršni direktori i druge poznate face skrivene od našeg pogleda, ali dobro pozicionirane u bitnim elementima društva.

Stoga, borci za bjelačku nadmoć nisu ideološke devijacije ili segmenti sa margina društva koji su nostalgični za američkim aparthejdom. Dok ih je glavni politički tok tako prikazivao, pokret u Charlottesvilleu je pokazao kako su vidljivi članovi pješadije na terenu veoma povezani sa državnom moći koja traži odbacivanje pozitivnih akcija, guše glas obojenih zajednica, uvode zabrane muslimanima i ograničavaju doseljavanje samo na one koji govore engleski jezik.

Glavni tok bjelačke nadmoći

Nažalost, naš historijski i trenutni odnos prema borcima za bjelačku nadmoć daje pojedincima, kao što su bili demonstranti u Charlottesvilleu, malo razloga da ih bude sram ili da se boje od stigmatizacije. Kao država, SAD nije uradio ni blizu dovoljnog da poremeti ili ukloni ideologiju bjelačke nadmoći kao bitnu. Umjesto toga, ova ideologija je uvijek imala podršku i historijsku dozvolu da se razvija bez problema.

Konkretan primjer ovoga je Konfederacijska zastava, simbol koji borci za nadmoć bijelaca ponosno prikazuju u Charlottesvilleu. Historijski značaj Konfederacijske zastave je to da simbolizira dio prebjega koji su napustili Uniju i zaratili kako bi sačuvali način života gdje su bijelci nadmoćni, tamnoputi podređeni, a ropstvo dozvoljeno.

Uprkos ovakvoj historiji, pa i čak pozivima generala Roberta E Leeja da se ukloni u potpunosti zastava podijeljenosti, Konfederacijska zastava može slobodno letjeti, pa čak u nekim slučajevima biti dio državne zastave.

Suprotan primjer je Njemačka gdje je, nakon pada Trećeg Rajha u Drugom svjetskom ratu, zabranjeno svo znakovlje nacista. Sada je krivično djelo u Njemačkoj prikazivati nacističke simbole.

Historijsko održavanje Konfederacijske zastave odražava naš kolektivni neuspjeh da uklonimo ideologiju o nadmoći bijelaca. Lako je osuditi pristalice neonacizma, ali je teško donositi politike koje uklanjaju strukture i politiku bjelačke nadmoći.

Mimo „alternativne desnice“

Uz historijsku toleranciju bjelačke nadmoći, danas postoji i nezainteresovanost, pa i tolerancija jačanja ove ideologije. Ministarstvo domovinske sigurnosti je 2009. godine napravilo izvještaj kojim upozorava na značajnu terorističku prijetnju koju predstavljaju pokreti za bjelačku nadmoć. Izvještaj je naišao na žestoke kritike. Zbog velikog pritiska, ovo ministarstvo je odustalo od navedenog izvještaja i raspustilo tim koji ga je sačinio. Čak i kada je prijetnja od ovih pokreta konačno postala sve vidljivija, uoči predsjedničkih izbora 2016. godine, prema njoj se odnosilo kao prema šali.

Počeo se koristiti eufemizam „alternativna desnica“ umjesto „bijele nadmoći“, „rasista“ ili „neonacista“. Termin je toliko bio van konteksta i zbunjujući da je na kraju agencija AP izdala vodilje kako da se on koristi.

Nadalje, mnogi se dive i pohvaljuju kako dobro obučeni i dobri govornici zagovornici bjelačke nadmoći, poput Richarda Spencera, krase naslovnice popularnih medija glavnog toka. Umjesto da ih nazivaju parijama, odnosno elementima koji jačaju rasističko nasilje, glavni tok ih je opisao kao nove zagovornike bjelačke nadmoći.

Jedan američki mit govori kako rasizam propada kako vrijeme prolazi. Međutim, zapravo se dokazuje kako se rasizam brzo adaptira političkim normama koje su na snazi i tako odagnava ideju da se on smanjuje. Dešavanja u Charlottesvilleu i tren pokreta bjelačke nadmoći koja ona predstavljaju, ilustriraju kako se moderni rasizam vraća na svoju iskonsku, otvorenu formu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera