Četvrt vijeka udruženja koje je pobijedilo (po)ratne nedaće

Rat u Bosni i Hercegovini odnio je mnoge živote i žestoko potresao broje porodice. Djeca su gubila očeve, majke, u Sarajevu rasla pod strahom od granata, snajpera, gladi, terora… Po okončanju opsade bh. prijestolnice, pokušavali su nastaviti živote, ali je mnogima trebala pomoć, bilo materijalna, bilo ona bitnija – razgovor, razumijevanje, druženje, slušanje…

Dvije od te djece, tada djevojčice, bile su Mersiha Turudija i Melina Dželović. Tokom rata su doživjeleporodične tragedije, da bi tokom školovanja (srednja škola i fakultet) pronašle utočište u udruženju Obrazovanje grad Bosnu i Hercegovinu, koje je prije 25 godina pokrenuo Jovan Divjak, uz pomoć brojnih intelektualaca, umjetnika, policajaca, običnih građana. Pored finansijske pomoći na mjesečnom nivou, njih dvije učestvovale su u brojnim projektima, radionicama udruženja, da bi po okončanju školovanja odlučile uzvratiti udruženju tako što će se staviti na raspolaganje kako bi pomogle onima koji su bili u njihovoj situaciji.

Sada su dvije od troje stalno uposlenih na sarajevskoj adresi Dobojska 4 i rade na pripremama obilježavanja “Četvrt vijeka trijumfa filantropije”, odnosno četvrt vijeka rada udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu.

Rad sestre heroja odbrane

Dok smo razgovarali sa osobama koje vode Obrazovanje gradi BiH, pridružila nam se Aida Pavlović, članica udruženja čija je majka Madira Pavlović-Konjičanin bila predsjednica Skupštine fondacije, dok joj je brat heroj odbrane BiH.

„Duboko sam vezana za ovu fondaciju, a naročito za generala Divjaka koji mi je drugi otac. Imam sina, a u ratu sam izgubila oca i brata koji je odlikovan ordenom zlatnog ljiljana i zlatnog grba po mačevima i sinu sam dala ime po njemu“, govori nam ona.

Dodaje kako je i sin član udruženja i prima stipendiju koju, zajedno sa nekoliko mladih, sam zarađuje prodajom kalendara.

„Ovdje je jako malo institucija o djeci i obrazovanju da izađu na pravi put, a vidimo koliko djece koja je krenulo na krivi put“, ističe Pavlović, a na opasku novinara Al Jazeere da su se mnogi mladi zaputili i  putevima van BiH, ona kaže:

„Kada sagledamo situaciju, mnogi nemaju izbora. Mnogi pokušavaju pomoći djeci tako što odu vani…“

Ova organizacija je tokom djelovanja pomogla na desetke hiljada djece žrtava rata, potomke poginulih boraca, najmlađe pripadnike nacionalnih manjina… Na čelu s penzioniranim generalom Divjakom,, 28. jula 1994. godine, u najtežim danima za stanovnike glavnog grada Bosne i Hercefovine, 60-ak intelektualaca, umjetnika, vojnika, policajaca i građana formiralo je udruženje. Tada je osmišljeno da djeca žrtve rata budu njihova trajna briga, jer su tada prepoznate suštinske posljedica rata – razaranje obrazovnih institucija i urušavanje sistema edukacije, uz azaranje porodice i društva.

Slavljenje zajedništva

“Ja sam 1990. godište, moj otac je poginuo u ratu i dobila sam stipendiju sa 15-16 godina. U početku dobijate taj neki vaš novac, stipendiju, i to vam je veliko, bitno, ali odgojena sam i naučena da, osim tog kada jednom mjesečno dođem po tih 80 konvertabilnih maraka [40 eura], dođem i neki drugi dan, da vidim šta se tu radi i kako se mogu angažirati. To je iz moje kuće, moj lični odnos prema udruženju, i tako sam krenula#, za Al Jazeeru govori Melina Dželović, asistent projekt menadžera.

Navodi kako joj je kao djevojci taj angažman mnogo značio.

“Tada je to bilo jako značajno, kada vam je razrušena porodica i vi idete tamo gdje se slavi zajedništvo i gdje udruženje pokušava popuniti nekako te praznine, da pruži alternativu… Nekako mi je lakše vidjeti cijelu sliku jer sam bila s jedne, a sada s druge strane. Postoje pojedinci, bivši i sadašnj stipendisti, koji ne zaboravljaju Udruženje, ali u većini slučajeva, nažalost, to se ne dešava, bar ne onako kako bi se očekivalo… Generalno, mislim da su ljudi počeli zaboravljati ono što je dobro učinjeno prema njima”, govori ona.

Mersiha Turudija je od 2003. godine do 2009. godine bila stipendista, a potom je postala uposlenik i sada je projekt menadžer. Tih 16 godina za udruženje vidi kao život jednog djeteta…

“To je jedno odraslo dijete, koje je stasalo na putu ka zrelosti… Ja u udruženju? To vidim kao afirmaciju sebe, proputovala sam svijet, što vjerovatno ne bih sama, naučila mnoge stvari, stekla brojne prijatelje. Podrška je posebna priča, nju sam dobila u ogromnoj količini. Tri-četiri godine sam bila u postraumatskom projektu, radila na svojim ratnim traumama i tako sam našla put iz noćnih mora.”

“Danas s ponosom kažem da sam projekt menadžer, to je dug put, s puno rada na sebi, koji i dalje traje.”

Lijepa priča iz Austrije

Ukazuje na ogromne razlike ranijih i aktuelnih generacija stipendista i korisnika usluga udruženja Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu.

“Sa starijim generacijama su bili prijateljski odnosi, i dalje smo u kontaktu. Mlađe generacije su previše razmažene, ne uviđaju šta ovdje mogu dobiti i rijetki to iskoriste. Stariji stipendisti – mali broj pomaže, neki daju platu prvu za stipendiju. Uvijek ističem priču iz 2009. godine i Seada Miljkovića, uspješnog advokata, koji je radio u austrijskoj firmi. On se želio revanširati na neki način za jednu godinu stipendije, pa je nagovorio svoje nadređene iz Austrije da trećinu ekstra godišnjeg prihoda uplate za udruženje, i to je uspio. To su bila velika sredstva i od velike pomoći za nas. To me je veoma dotaklo, jedna je to posebna priča, koju pričam i ponosna sam što je znam. Uvijek ima lijepa i pozitivna strana, no veliki broj nam je okrenuo leđa kada su završili sa stipendijama.”

Kako navode iz ovog udruženja, oni su 25 godina na svakodnevnoj usluzi djeci žrtava rata, invalidnoj i talentiranoj djeci i mladima, djeci i mladima romske nacionalne manjine i onima koji su u socijalnim potrebama.

“Udruženje, otvorenih vrata, u potpunosti je ostvarilo osnovni dio misije – bili smo prvo moralna, a zatim materijalna podrška djeci i mladima u Bosni i Hercegovini. Udruženje nije na budžetu državnih institucija, tako da sredstva za stipendiranje osigurava kroz članarinu, organiziranje koncerata u humane svrhe, prodajnim izložbama, štampanjem i prodajom godišnjih kalendara (to radimo već 23. godinu) i knjiga”, govori Mersiha Turudija.

Dodaje kako je u posljednjih 25 godina 58.260 djece, mladih i njihovih porodica koristilo usluge udruženja u vrijednosti približno 6,5 miliona eura te kako su u udruženju zaposlene samo tri osobe.

“Sve ovo ostvareno je zahvaljujući velikom broju bh. donatora, članova i prijatelja te ne manjem broju donatora i sponzora iz Evrope, SAD i Australije – pojedinaca, grupa, nevladinih organizacija, institucija… Ponosni smo na činjenicu da smo 6. aprila 2016. godine dobili Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva”, ističe ona.

Podaci o fondaciji

• Stipendije su primila 7.052 korisnika, uključujući 722 djece i mladih romske nacionalne manjine.
• Skoro 4.360 korisnika, u turističko-edukacijskim projektima boravilo u 18 evropskih država, Kanadi i Urugvaju, kao i širom BiH.
• Odjeću, obuću, školski pribor, sportsku opremu, poklon pakete i hranu primilo je 45.949 djece i mladih.
• Organizirane psihosocijalne radionice za 900 korisnika, majki i mladih.
• Udruženje je za 20-ak škola u BiH doniralo školska i sportska pomagala, keramičke table, informatičku opremu, knjige školskim bibliotekama te uradilo obnovu školskih zgrada i sportskih dvorana.

Ugrožene kompletne porodice

Melina Dželović kaže kako sada sve više dolaze invalidni i mladi iz ugroženih porodica, u odnosu na ranije periode, kada je najviše bilo djece poginulih boraca. Dodaje kako je, nažalost, malo onih koji odaberu da im udruženje ima veći značaj od 50 eura mjesečno i da se više angažiraju u njegovom radu. Kada je riječ o projektima, govori kako ih postoji mnogo, a jedan od većih je prevazilaženje postraumatskih posljedica, koji je ranije spomenula njena kolegica.

“Već 16. godinu radimo taj projekat s edukatorima, a to su psiholozi i psihoterapeuti. Prvo smo radili s majkama naših stipendista, to su žene koje su izgubile muževe, a neke i djecu. Druga grupa su mladi stipendisti, djeca. Grupa majki je jako dobro radila, ali sada smo pomjerili fokus sa njih na drugu skupinu žena.”

Udruženje se trudilo da više puta godišnje vodi korisnice ovog projekta po gradovima entiteta Federacija Bosnre i Hercegovine, navodi sagovornica i dodaje kako je to mnogima bio prvi put da napuste svoje okruženje.

“Nakon što smo radili sa ženama iz Sarajeva, okrenuli smo se jednoj grupi iz Hadžića, gdje smo očekivali poteškoće, jer su te žene mnogo propatile, bile žrtve, izbjegle, preživjele torture… Dobijemo informacije da nisu tako društvene, da ne vole okupljanja, ali ih je na prvoj radionici bilo 18, a inače se radi sa desetak ljudi”, govori Melina Dželović.

Tenzije i smijeh u pozorištu

Prisjetila se jedne prilike kada su korisnice imale priliku gledati predstavu Dame biraju, postavljenu u Pozorištu mladih u Sarajevu.

“Bilo je napeto kako će doživjeti predstavu zbog njenog sadržaja, no uvjerili su nas kako to neće biti problem. Tokom predstave vidimo kako se pola njih smije, a pola je prilično suzdržano i bojali smo se reakcija. Poslije predstave prilazi jedna od tih gospođa čika Jovi [Jovan Divjak] i kaže kako se ona nije nasmijala od 1992. godine i da se smijala tu. Odgojila je dvoje djece, koji su završili fakultete, napravili porodice, no tek se tu opustila. To su velike stvari i za korisnice, i za udruženje…”

Kada smo je upitali kako komentira odnos mladih i države prema njima, kazala je kako smatra da je on recipročan.

Najznačajniji projekti

1. Projekat „Podrška aktivnostima Udruženja sa fokusom na prevazilaženje posttraumatskih posljedica djece/mladih i roditelja/staratelja“
2. Projekat štampanje i prodaja kalendara
3. Stipendiranje iz Fonda „Pavao Jusuf Urban Ibruljević“
4. “S obrazovanjem u budućnost“, stipendiranje djece romske nacionalne manjine
5. Stipendiranje iz Fonda „Tanje Mihać“
6. Stipendiranje iz Fonda „Kemal Hasibović“
7. Malinjak „Girona“
8. Ljetovanje „Boračko jezero“ (uspješna implementacija 15 godina)

“Ne mislim da je odnos države i vlasti usmjeren za opće dobro mladih. Postoje oni koji su ‘jednakiji’ od nas jednakih i mnogo toga je krojeno da se osiguraju određeni, a ne svi. Nemam puno prijatelja koji su otišli, niti znamo da su stipendisti otišli. Generalno, odlazak ne vidim kao lošu opciju za nekog ko ima obrazovanje, iskustvo ovdje i hoće da proba par godina vani steći iskustvo, pa se vratiti tu. To mi je super, ali mislim da su se ljudi ovdje prestali truditi.”

Pitanje odlaska ili ostanka

Zbog čega je to tako?

“Gledate roditelje kako gube zdravlje i razum u borbi sa sistemom, pokušajima da se dobije posao, penzija. I što bi sada neka mlada osoba, koja ima 18-19 godina, završenu medicinsku školu i kurs njemačkog jezika i gledala roditelje šta prolaze, zašto bi se ona upuštala u to? Mislim da se ipak treba nešto probati ovdje, otvori se neki put.”

Dodaje kako udruženja mogu mnogo pomoći mladima te da ne vjeruje kako bi kroz obrazovanje mogla stvoriti afinitete koje je stvorila ili naučiti što je naučila u udruženju.

“Jako se trudimo ovdje mladima dati nešto da rade, da steknu iskustvo i radnu naviku. Nemoguće je u školi razviti potpunu motivaciju kod mladih. Žao mi je što mladi ne koriste šanse, kojih nema ovdje previše”, kaže na kraju Melina Dželović.

Mersiha Turudija i Melina Dželović, nekada djeca koja su mnogo toga doživjela u životu i s teškim ožiljcima rata na dušama, a sada društveno angažirane i sposobne žene, rade na pripremama obilježavanja četvrt vijeka istinske filantropije, pod budnim okom generala Divjaka.

Izvor: Al Jazeera