Četnički antifašista Jure Francetić

Jure Francetić može komotno biti i ustaša,,i srpski antifašista, i saveznik mu četnik, i... šta ti duša bolesna ište, piše autor (Arhiva)

Da, dobro ste pročitali naslov, ali haj'mo redom.

Nema čovjeka na zapadnom Balkanu koji nije čuo kako izvjesna ridikulozna udruga znana kao Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori ne planira podići spomen-ploču ustaškom koljaču Juri Francetiću. Samo po sebi, to kao da nije dovoljno odvratno, nego u pozivu piše nešto što bi se moglo nazvati ideološko povijesnim silovanjem zdravog razuma.

Tako saznajemo da je Jure vitez Francetić ustaša antifašista, koji se borio protiv četničkih i italijanskih fašista ne teritoriji istočne Bosne, gdje su združene srpsko-četničke i jugoslovensko-komunističke snage počinile genocid u Srebrenici. Zdrav razum se zatrese.

Pošto je koljač Francetić ubijen 1942. godine, jedino racionalno objašnjenje je da je ovaj vajni “ustaša antifašista” bio i vremenski putnik te da se borio protiv četnika Ratka Mladića u Srebrenici. Nekako zdrav razum kaže da bi se Francetić prije bacio na stranu jurišnika Hrvatskog vijeća obrane Mate Bobana i njegove rušitelje Starog mosta u Mostaru, ali ovdje se treba zaustaviti. Jer…

Podvizi Francetića Jure

Ovakva zloupotreba srebreničkog genocida i kaljanje sjećanja na preko 8.000 pobijenih, uplivom fašističke ustaške ideologije, nedopustiva je stvar. Ali, o dopustivosti dockan. Nego, ko je bio Jure Francetić? Ko je taj “ustaški antifašista” i “heroj” koji zaslužuje spomen ploču?

“…Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri, četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci je djelovala tako da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela. Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali, glava je bila zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – da li tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa…”

Vidite, nije ovo napisao neki ratnohuškač ili populista. Nije ovo djelo kakvog scenariiste horor storija. Ovo je dio iz knjige povjesničara Vladimira Dedijera Ratni dnevnik, u kojem su prenesena kazivanja Milovana Đilasa o zatečenom stanju u selu Urije u koje su ušli partizani. A ovo opisano monstruozno djelo bio je samo jedan u nizu pokolja zloglasne Crne legije, udarne ustaške pesnice, čiji je zapovjednik bio baš Francetić.

Ovo, samo ovo, dovoljno je da se krvolok Francetić smjesti na tamnu stranu povijesti, tamo gdje čame zločinci, krvoloci, poremećeni umovi, masovne ubice… Kakva crna spomen-ploča?

Tito da odstupi, ustaše da istupe!

Zapravo, možda bude baš crna. Da se slaže sa nazivom njegove legije. Jer, vidite, Josip Broz Tito je, baš istoriji u inat, napustio grad Zagreb, ostao bez naziva trga i, u povampirenom revizionizmu, poslat sa druge strane povijesti. Mi ne da smo loše učili istoriju, mi smo je, izgleda, pogrešno učili.

Čini se da smo trebali slušati ove paraučitelje ustaške i četničke koji nam objašnjavaju, na obje strane, kako su oni bili antifašisti, kako su se borili protiv zlih partizana, kako je sve u povijesti prekrojeno i podmetnuto. I, znate šta, po intenzitetu njihovog nakaradnog djelovanja, čini se da pobjeđuju. Na žalost.

Ako u kompleksu jasenovačkih logora smrti može stajati tabla sa ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, ako neko može medijski zloupotrebljavati genocid u Srebrenici zarad veličanja ustaškog koljača, ako u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska, kao gljive poslije kiše, niču četnički spomenici, nešto smo mi tu gadno zabrljali.

I onda spomenuh reakciju hrvatske države. Hrvatska država i njeni zvanični predstavnici kažu kako ovaj čin nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, kako se ili neće pojaviti, ili nisu dobili obavijest o skupu, kako je upitno održavanje skupa na kome bi se podigla spomen-ploča, kako se on najvjerovatnije neće niti desiti…

Ovolika količina “pipavosti” i opreznosti spram zločinca i koljača je nedopustiva. Nigdje se ne kaže da će ovaj ili svaki u promil isti skup u budućnosti (a biće ih), da bude zabranjen. Pa, šta mislite da će ustaška migracija stati sa jednom malom spomen-pločom Francetiću, vitezu zla? Ne, naravno da neće…

No, sa druge strane, dabome da politički Zagreb vrijedno sakuplja poene u hrvatskom nacionalnom, da ne kažem nacionalističkom korpusu. Dabome da treba biti oprezan, jer, malo-malo, eto nekih izbora, pa ti stisni pa se zamjeri dijaspori koja otvoreno veliča ustaštvo. Otud i toliki oprez.

Ali, nije svo zlo samo u oprezu. Ima nešto što se zove ustaško-četnički zakon spojenih posuda.

Vidite, u Srbiji su četnici u potpunosti rehabilitovani, stavljeni “sa ove strane” ne samo istorije, nego i zakona. Preživjeli četnici, koliko god da ih je malo, primjerice, dobijaju penzije, jednako kao i preživjeli partizani. I u toj perverznoj igri spojenih posuda, Hrvatska, zapravo, kasni za Srbijom.

Ustaško-četničke spojene posude

Entitet RS je, pak, posebna priča. Jer, treba biti veći četnik od izvornog četnika. Tako će za nekoliko dana iznad Banjaluke biti podignut spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću, čovjeku koji je, baš zajedno sa ustašama, žario i palio banjalučkom regijom u toku Drugog svjetskog rata. Bukvalno. Ti i takvi su pobili više partizana, više nejači i antifašista od snaga Vermahta.

I ti i takvi, po identičnoj matrici kao u Hrvatskoj, uz pomoć dijaspore, dobijaju spomen-obilježja. Jer im se može. Jer mi suštinski nikada nismo raskrstili sa fašizmom. Jer on živi sve ove decenije, u početku pritajen, a sada raspojasan, javan, sa svojim “herojima”, epikom, spomenicima, novim svjetonazorima, novoistorijom prekucanom iz glava Ante Pavelića i Draže Mihailovića.

Tito je protjeran, Tito je “zločinac”, a krvnici ustaški i četnički su postali antifašisti. Samo, nije jasno zdravom razumu jedno – ako su svi bili antifašisti, a klali se međusobno, gdje su bili i šta su radili fašisti? Jesu li fašisti bili neki mirovnjaci, plavi šljemovi, šta li?

I, na koncu, konaca, znate li vi kakav grijeh prema svojoj djeci činite umivajući ih ustaško-četničkim bojama i ideologijama? Znate li vi da svoju, baš svoju djecu, vodite utabanim putem mržnje zla i novih klanja?

Na kraju, pročitajte samo ovo:

“Istorijski i nacionalno gledano, Jugoslavija je ozbiljna podvala srpskom narodu, koji se odrekao, bukvalno, i svoje nacije, i države, a drugima stvarao slobodu. Ono što smo vidjeli na kraju Drugog svjetskog rata, tamo na Trstu… Tamo su bile srpske i partizanske jedinice, nisu bile muslimanske.”

Proizvodnja nove istorije

Srpske jedinice na Trstu? Jugoslavija je podvala srpskom narodu? Nije bilo muslimana partizana? To mora da je glas četnika iz Drugog svjetskog rata?

Ne, nije, to je izjavio predsjednik RS-a Milorad Dodik za srpski portal Telegraf prije par dana. Eto, to vam je to kolektovanje zla i proizvodnja nove istorije, koja truje djecu. A po toj novoj istoriji, Francetić može komotno biti i ustaša, i srpski antifašista, i saveznik mu četnik, i… šta ti duša bolesna ište.

Na koncu konaca, reći da je Francetić ustaša i antifašista posve je jednako kao da ste ga okitili titulom četnika antifašiste. Posve jednako.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera