Četiri koraka kako američki mediji mogu spriječili rat s Iranom

Šesnaest godina nakon što su američki mediji pomagali administraciji predsjednika Georgea W. Busha u širenju mitova i laži o prijetnji koju Irak predstavlja za Sjedinjene Američke Države i njene saveznike u vrijeme vladavine Saddama Husseina, administracija Donalda Trumpa počinje širiti slične laži o prijetnji koju predstavlja Iran, piše kolumnista Mehdi Hasan za američki The Intercept.

Britanski kolumnista indijskog porijekla postavlja pitanje jesu li novinari izvukli ikakvu pouku iz laži o iračkom oružju za masovno uništenje koje su plasirane u vrijeme Bushove administracije, a koje su američki mediji objavljivali bez provjere i verifikacije.

U posljednje vrijeme naslovi u američkoj štampi vezani za procjene Trumpove administracije o postojanju iranske prijetnje po američke interese na Bliskom istoku oslanjaju se na izjave američkih zvaničnika, koji se kriju iza plašta anonimnosti, dodaje Hasan.

Zašto vjerovati američkom službeniku?

Autor teksta, voditelj televizijskog programa na Al Jazeeri English, kaže: “Zašto vjerovati riječima jednog američkog službenika kada se radi o tako osjetljivom pitanju? I zašto se oslanjati na izjave člana Trumpove administracije koja je cijelom svijetu poznata po nedosljednim izjavama njenih zvaničnika?” 

Hasan kaže da mnogi novinari govore kako su naučili lekcije iz primjera Iraka.

Međutim, tužna stvarnost je takva da su mnogi, svjesno ili nesvjesno, postali saučesnici u ciničnom i opasnom pokušaju Trumpove administracije da uvuče Iran u rat.

Hasan predlaže medijima da se drže četiri principa ili koraka kako bi izbjegli taj problem.

1. Prestati igrati ulogu uređaja za snimanje:

Jednostavno ne prosljeđivati tvrdnje bilo kojeg američkog zvaničnika čitateljima ili gledateljima bez provjeravanja.

Novinari ne bi trebali praviti stenografe u interesu ljudi na vlasti, već bi ih trebali držati odgovornim za ono što rade.

Autor kao argument navodi dugu historiju pokretanja ili eskalacije sukoba na temelju neprovjerenih prijetnji, poput Vijetnama i Prvog zaljevskog rata, te laži da režim Saddama Husseina ima oružje za masovno uništenje.

2. Oslanjanje na provjerene činjenice:

Hasan kaže da postoje tri činjenice koje su predmet konsenzusa između američke obavještajne zajednice, izraelskih šefova sigurnosti, američkih generala i, što je možda najvažnije, Međunarodne agencije za atomsku energiju – IAEA, a to je da Iran nema nuklearno oružje, da nema program nuklearnog naoružanja i da nije prekršio uvjete nuklearnog sporazuma potpisanog 2015. godine.

Ko je kome rušio legitimne vlade?

3. Naglašavanje konteksta:

U američkim medijima se često pojavljuju fotografije Iranaca koji pale američku zastavu ili uzvikuju “Smrt Americi!”

Međutim, bilo bi korisno da novinari pruže prijeko potreban historijski kontekst ovih djela, povezan s višedesetljetnim sukobom između SAD-a i Islamske Republike.

Hasan dodaje da novinari trebaju pojasniti čitateljima i gledateljima da obje strane imaju svoju verziju priče.

Amerika je svjesna činjenice da je administracija predsjednika Dwighta Eisenhowera srušila demokratski izabranu vladu iranskog premijera Mohammada Mossadegha 1953. godine.

Također, administracija predsjednika Jimmyja Cartera ponudila je utočište represivnom diktatoru, šahu Irana Rezi Pahlaviju, nakon pobjede Iranske revolucije.

4. Imati bolje izvore: Zašto navoditi ili se oslanjati samo na izjave zvaničnika u američkoj administraciji ili stručnjaka iz ratobornih američkih istraživačkih centara?

Zašto ne možemo čuti izjave skeptika i antiratnih glasova koji ne vjeruju Trumpovim argumentima o iranskoj prijetnji?

Gdje su Amerikanci iranskog porijekla?

Zašto se ne prenose stavovi Amerikanaca iranskog porijekla?

Autor je skrenuo pažnju i na studiju objavljenu mjesec dana prije američke invazije na Irak 2003. godine, koju je provela organizacija FAIR (Pravednost i tačnost u izvještavanju).

Prema FAIR-u, tri od četiri (76 posto) izvora koji su govorili za američke medije o Iraku bili su sadašnji ili bivši vladini i vojni dužnosnici.

Nasuprot tome, postotak izvora koji su se pojavljivali pred kamerama američkih medija i izražavali sumnju u potrebu rata s Irakom nije prelazio šest posto, dok je manje od jedan posto, ili tri od 393 izvora, bilo protiv ovog rata.

Izvor: Agencije