Četiri glumca traže pisca

Osnovni zahtjev organizatora i učesnika protesta je ostavka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (EPA)

Najpoznatije djelo Luigia Pirandella Šest lica traži pisca počinje tako što šestočlana porodica sa ulice upada na pozorišnu scenu i prekida probu sa namjerom da, kako sami kažu, pronađu autora koji bi ispričao dramu o slomu njihove porodice. U Beogradu i drugim srbijanskim gradovima je obrnuto – glumci izlaze iz pozorišta na ulice i, praćeni desetinama hiljada dobrovoljnih statista, igraju neobične uloge u još neobičnijoj predstavi.

Sjajni glumci Branislav i Sergej Trifunović, plus Nikola Kojo i Radoslav Milenković korifeji su uličnih protesta koji se već treći mjesec nesmanjenim intenzitetom odvijaju u Beogradu i još oko 30 gradova Srbija. Tema ove njihove predstave nije propast jedne porodice. Oni, kao i mnogi drugi članovi građanskih pokreta i opozicionih partija, govore o padu i propasti društva. Zajedničko sa Pirandellovim komadom je njihova neodoljiva potreba da nađu pisca, odnosno autora koji će konačno politički artikulisati njihove i zahtjeve njihovih mnogobrojnih pristalica.

Zahtjevi jesu politički – osnovni je ostavka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Zbog toga su i pomenuti glumci u uličnim predstavama, prije svega, političari. Ali, kako natjerati autoritarnog i svim bojama namazanog Vučića da odstupi sa trona – to i dalje ne znaju niti naša četiri glumca, niti njihove kolege koji ih otvoreno podržavaju, niti dijelovi akademske zajednice (profesori, a potom i studenti), ili advokatske komore koji, također, podržavaju proteste…

Nestala granica između pozorišta i života

Ali, kako su se četiri glumca našla u ovoj predstavi, koja, barem za sada, nema podršku ni Evropske unije, ni SAD-a, niti bilo koje organizacije sa zapadne niti neke druge strane svijeta, ali o kojoj ipak izvještavaju svi vodeći svjetski i regionalni mediji, uključujući i New York Times? Takve analize nema, a neće je ni biti, jer je na pomenutoj strani svijeta teško shvatljivo i prihvatljivo da profesionalci sa raskošnim talentom u pomenutoj predstavi – ne glume. Besplatno igraju sebe, ne pretvarajući se da su neki drugi ljudi i tražeći da se za njih, ali i sve druge u koloni koji nose transparent prokazanih #1 od 5 miliona, konačno, osigura život u kojem pravda, jednakost i druge civilizacijske vrijednosti nisu tek puka tlapnja.

Četiri naša glavna junaka, naime, uloge slične današnjima igrali su i na scenama i van njih još mnogo ranije. Pogledajte, naprimjer, samo Branislava Trifunovića u predstavi Dogvill, koju je Kokan Mladenović režirao oslanjajući se na scenario istoimenog filma Larsa von Triera. Priča o izmišljenom izolovanom gradu Dogvilleu jeste priča i o izolovanoj od svijeta Srbiji koja se hvali svojom tradicijom i gostoprimljivošću, ali se dolaskom strankinje Grace u Dogville razotkriva sva licemjernost njegovih stanovnika. Trifunović igra svih deset muških likova, a svi songovi u predstavi govore o teškom stanju u kulturi, o mržnji, nasilju, netolaranciji. Video-radovi su originalni snimci nekih ranijih uličnih demonstracija, za koje se ne tako davno mislilo da su postali stvar ne tako daleke prošlosti. Songove uživo izvodi grupa “Wroom”.

Taj Trifunović je isti onaj Bane koji u najnovijoj Mladenovićevoj predstavi Pad gine na gradilištu, a da pritom zbog toga niko ne odgovara, što je direktna aluzija na današnje društvene prilike u Srbiji. On objašnjava da je ulični protest i pokrenut zbog “nakaradnog sistema, koji nam je oteo državu”. Otuda se svaki put sa kamiona koji sa ozvučenjem predvodi demonstrante, otkako je Bane postao “in charge” na kamionu, a to je skoro od samog početka, emituju revolucionarne pjesme iz nekih drugih vremena, kao što su Rundekova Aj, Karmela ili Bella ciao “KUD Idijota”.

Angažman dva brata Trifunovića

“Ćutanje svih u svetu – Rusije, Amerike i Evropske unije – na sve što se dešava ovde me jako vređa i čini me besnim. Osećamo se kao glineni golubovi ostavljeni na vatrometini, kao kolateralna šteta dok oni ne završe neke svoje posliće”, rekao je Trifunović i priznao još nešto: “Mi ovog čoveka, Aleksandra Vučića, ne možemo da smenimo na izborima. Čak i da imate većinu – jer glasaju mrtvi, zato što se glasa za deset evra, zato što nemate ravnopravno izveštavanje…”

Odgovarajući o zahtjevima protesta  #1 od 5 miliona, Trifunović objašnjava da je “suština svih tih ljudi koji šetaju promena vlasti” i da velika većina ljudi koje sreće na ulici “želi da se to zlo više nikada ne ponovi”, a da su u odboru koji formuliše zahtjeve i “studenti i par prijatelja”.

Još je paradigmatičniji primjer društvenog angažmana njegovog brata Sergeja Trifunovića, koji je, osim brojnih sjajnih glumačkih ostvarenja, pažnju skrenuo i osnivanjem humanitarne fondacije Produži život, koja je za nekoliko godina postojanja pomogla velikom broju bolesne djece da nastave liječenje od teških bolesti u zemlji i inostranstvu. Član upravnog odbora fondacije, pisac Svetislav Basara, u jednoj rečenici će opisati razlog postojanja fondacije: srpsko društvo ima jedan veliki problem – ono ne postoji. Sergej će se ubrzo naći na udaru režima, a protiv njega i njegove fondacije biće podnijeta krivična prijava za djelo teške prevare, odnosno “prisvajanje humanitarnog novca”.

“Evo koliko četiri i po godine, koliko fondacija postoji, ni jedan organ nije ušao da ispita rad fondacije, a ja ih stalno pozivam. Znači, ja jedva čekam da se to desi, ja ću lično da im kuvam kafe i donosim ćaletovu rakiju, ako treba, nateraću majku i da spremi sarme za gospodu iz nadležnih organa, koji će da utvrde ikakve, pod znacima navoda, nepravilnosti”, poručio je tada Sergej Trifunović.

Kojo pozvao Vučića da ‘abdicira’

Nedavno je ovaj vrsni glumac izabran za lidera Pokreta slobodnih građana, umjesto bivšeg ombudsmana Saše Jankovića, koji se povukao iz politike. Ako su SAD mogle da imaju Ronalda Regana za predsednika, zašto Srbija ne bi mogla da ima Sergeja Trifunovića?”, glasio je jedan od komentara na društvenim mrežama, jedinom mjestu kakvog-takvog dijaloga u Srbiji.

Šta Nikola Kojo, treći glumac u ovoj priči, misli o stanju u srpskom društvu pokazao je i kao režiser u svom filmskom prvijencu Stado, za koji je sam rekao da je “metafora za sve nas glumce, pa i za narod i način na koji u životu srljamo i ponekad se ne branimo od prepreka”. Njegov nastup na pomenutom kamionu na jednom od ranijih beogradskih subotnjih protesta mnogi su ocijenili kao jedan od najeksplicitnijih do sada, jer je direktno pozvao Vučića “da abdicira”, poručivši mu da je ovo kraj.

“Suspendovao si pravo i pravdu, pogasio sve institucije, rešio si da budeš i institucija, i pravo, i pravda, zaigrao si se, Vučiću, zaboravio si da si ti naš službenik”, rekao je Kojo i, nastavljajući da se obraća predsjedniku Srbije, dodao: “Ne plaćamo te da nas vređaš, i ponižavaš, i nazivaš bagrom, i ološem, ne plaćamo te da budeš i sudija, i novinar, i advokat, i inspektor, i selektor, i akušer, i babica… Zaustavio si nam život na određeno vreme i promovisao mučenje i patnju kao period između kolevke i groba”.

Kojo je izjavio da je “ovo posljednja šansa” za sve u Srbiji o da ukoliko protesti ne uspiju građanima ne preostaje ništa drugo nego da se svi isele, poput Sirijaca ili Afganistanaca. “Bolje je u inostranstvu biti građanin drugog reda nego u sopstvenoj trećeg ili četvrtog reda”, poručio je Kojo.

Rale, Dis i Domanović

I Radoslav – Rale Milenković je glumac i reditelj koji je skoro sasvim izbrisao granicu između scene i svog realnog života. Njegova monodrama Naši dani, sastavljena od Disovih stihova i Domanovićevih rečenica, već godinama podsjeća publiku da se od kako je napisano “vreme propadanja” do danas ništa nije promijenilo. Milenković će u jednom intervjuu reći da se kao građanin osjeća kao da je na doživotnoj robiji, “s tim što sad imamo upravnika koji je takav kakav je i pokušavamo svi da preguramo do sledećeg dana”.

Demonstrantima na platou kod Filozofskog fakulteta poručiće da okupljeni građani nisu “ni gluplji, ni lenji, ni veći ološ, ni veći neradnici, ni izdajnici od bilo kog običnog čoveka u svetu… Zato imamo pravo da svi mi – ološ, šljam, lenštine i izdajnici, kao i ovo malo finih ljudi među nama – živimo normalno u zemlji, u kojoj su zakoni jednaki za sve i u kojoj od svog rada možemo da hranimo svoje porodice”, rekao je Milenković.

Tu se ova glumačka i kulturološka ravan protesta nikako ne završava, pogotovo otkako su antivladine demonstracije nedavno podržali skoro svi čija imena u svijetu srpskog filma i pozorišta nešto znače: Dragan Bjelogrlić, Nikola Đuričko, Svetlana – Ceca Bojković, Nataša Ninković, Vanja Ejdus, Svetozar Cvetković, Gorica Popović…

Studenti i građanski pokreti

Beogradski protesti, koji su se kao požar proširili Srbijom, pa se sada šeta u više od 30 gradova, imaju više slojeva, pa i zvanične organizatore: Jelenu Anasonović, studentkinju Fakulteta političkih nauka i aktivistkinju, Martina Bežinarevića, studenta Fakulteta za diplomatiju i bezbednost, i Aleksandra Stanojkovića, muzičkog producenta.

“Mi smo ti. Linč, silovanje, nasilje [aluzija na izvještavanje Studija B]. Nas troje i čitava grupa koordinatora protesta. Upoznali smo se preko društvenih mreža na prošlogodišnjim protestima i napravili malu organizaciju. Mogli smo da se ne bavimo protestom, da spustimo glavu, ali ne želimo da živimo u ovakvom društvu”, poručili su sa naslovnice jednog beogradskog nedeljnika.

Treći sloj protesta, možda i najvažniji, jesu brojni lokalni građanski pokreti okupljeni oko Građanskog fronta. “Naš prvi cilj jeste smena ove kriminalne vlasti, ali ne možemo ignorisati ogroman otpor koji veliki broj ljudi ima prema korumpiranim političkim elitama koji su u prethodne tri decenije učestvovale u siromašenju našeg društva, u urušavanju institucija, neustavnom otimanju imovine radnika, privatizaciji javnih resursa i razvijanju mehanizama kontrole medija”, poručuju članovi Udruženog pokreta slobodnih stanara iz Niša, Lokalnog front iz Kraljeva, Ne davimo Beograd, Samo lokalno iz Bečeja, Lokalne alternativa iz Vrbasa, Naš grad – Naša stvar iz Zrenjanina, Slobodno Pančevo, Lokalni front iz Valjeva i Biro za društvena istraživanja BIRODI.

Oni ocjenjuju da bi adekvatna politička ponuda nezadovoljnim ljudima “otvorila relevantan izbor i uključila ih u donošenje odluka o budućnosti Srbije… Zato pozivamo na okupljanje oko ideja solidarnosti, socijalne pravde i sigurnosti za sve naše gradjane, a ne na nacionalizmu, identitetskoj politici i populizmu. Umesto nadigravanja sa Vučićem ko će biti veći nacionalista, želimo istinsko i konkretno bavljenje našim životnim problemima sa kojima se svakodnevno suočavamo. Umesto nametanja visoke politike iz Beograda, tražimo sopstvena rešenja za lokalne sredine, jer na svojim leđima i nosimo sve probleme jednom kada izborni karavan ode iz naših gradova. Umesto pranja biografija, nudimo nove ljude i nove ideje kako da u ruke građana vratimo državu, iz začaranog kruga u kome se na njenom čelu smenjuju loši i manje loši”, upozorava Građanski front.

Opozicija piše ugovor s narodom

Opozicione političke stranke okupljene u Savez za promene, kao četvrti sloj protesta u Srbiji, za sada svjesno djeluju iz drugog plana, jer su njihovi lideri Dragan Đilas, Vuk Jeremić i Boško Obradović suviše lake mete, na koje režim ionako svakodnevno ispaljuje otrovne strijele u želji da nekako zaustavi demonstracije, koje, kako sada izgleda, prerastaju u nezaustavljivi proces suprotstavljanja vladavini jednog čovjeka i ogromnoj državnoj i partijskoj mašineriji njegovih trbuhozboraca na svim nivoima vlasti.

I dok Vučić sve učestalije spominje vanredne izbore, građanski pokreti i opozicija sve glasnije ponavljaju: pošteni izborni uslovi ili bojkot izbora. Dok opozicija, čini se ozbiljno, priprema ugovor sa narodom za svoje buduće djelovanje, čija će okosnica biti formiranje prelazne vlade sa jednogodišnjim mandatom, u kojoj neće biti predstavnika stranaka i čiji će glavni posao biti da pripremi uslove za fer i slobodne izbore, vlast je sve nervoznija. Uhapsila je dvojicu demonstranata koji su na demonstracijama nosili plastična vješala sa omčom, što je Vučić, kako je sam rekao, prepoznao kao da su namijenjena njemu.

Evidentno je da je šanac između protagonista režima i građana koji šetaju ulicama svojih gradova sve dublji i da četiri glumca iz naše priče još nisu našla pravog autora i pravi scenario za nastavak i završetak najnovije srpske drame. Pirandellovih šest lica nisu dočekala epilog. Predstava je prekinuta. To u pozorištu može. U Beogradu i cijeloj Srbiji pisca ne traže samo četiri glumca, kao u našem naslovu nego čak pet miliona lica.

Potraga se nastavlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera