Oglasi

Čekajući spomenik vlastitoj krivici

Monografija 'Spomenici razbratnosti' sadrži 24 fotografije domova kulture i srodnih objekata koji su za posljednjeg rata poslužili za zatočeništvo i mučenje.
LogorU posljednjim su ratovima i pozornice kulturnih ustanova predstavljale centar krvave drameAnadolija - Ilustracija

Hrvoje Polan, fotograf iz Zagreba, koji je radio za Feral Tribune, a posle za Reuters i France Presse, za Forum Ziviler Friedensdienst - ZDF je napravio 24 fotografije domova kulture i srodnih im objekata na području bivše "bratske zajednice", koji su tokom poslednjeg rata (po)služili za zatočeništvo i mučenje Srba, Bošnjaka, Hrvata i Albanaca.

Pisac teksta za monografiju Spomenici razbratnosti, poznati splitski novinar i pisac Viktor Ivančić, počinje iskazom zaštićenog svedoka br. 1 na suđenju za ratne zločine počinjene u junu 1992. godine u Domu kulture u Čelopeku, u blizini Zvornika, i nije jedini "koji upućuje na to da je upravo pozornica kulturne ustanove predstavljala centar krvave drame".

"Jednom prilikom Repić ih je terao da pevaju 'Nad Kraljevom živa vatra seva' i naredili Mehi Bikiću da diriguje. Nisu znali reči pesme, pa im je Pufta govorio. a oni su ponavljali. Pufta je namerno govorio pogrešno i kad bio oni to ponovili, tukli su ih letvama. Pitali su Mehu kakav je on to dirigent, a on je rekao da nije dirigent, nego vodoinstalater. Pufta im je naredio da legnu i onda je gazio po njima i šutirao ih..."

Brutalno mučenje očeva i sinova na bini

Posebnost Čelopeka, kao i nekih drugih domova kulture, navodi Ivančić, u tome je što se o prenameni može govoriti tek uslovno. Mučitelji su, naime, na perverzan način ostajali verni ranijoj temeljnoj nameni objekta u kojem organizuju "izvedbe"; u svojim sadističkim seansama rado su podražavali strukturu i dramaturgiju oubičajenih "kulturno-umetničkih priredbi": tu je "zbor", tu je "dirigent", tu je čak i "šaptač"... a tu je i "publika", sastavljena od 175 muškaraca iz sela Divič, koja postepeno nestaje, umirući najpre od straha dok čeka svoj "nastup" na bini, zatim doslovno skončavajući u najgorim mukama.

Ivančić kaže da asortiman bestijalnosti u Domu kulture u Čelopeku iskazan zahvaljujući grupi pripadnika "Žute ose", s članskim iskaznicama Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, s nadimcima kao što su Repić, Pufta, Lopov, Zoks ili Toro, nije poznavao granice. Iskaz zaštićenog svedoka B-1461 na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu (maj 2003. godine) zabilježen je ovako:

"Jednom prilikom Repić je prozvao sve očeve i sinove među zatočenicima da se postroje na bini, naredio im da se skinu do gola, a onda ih je prisilio na međusobni oralni seks. Zatim je odabrao još nekoliko parova i naredio im da učine isto, tako da je na bini - prema svedoku - bilo ukupno osam do 10 parova. Posle izvesnog vremena, naredio im je da jedni drugima odgrizu polne organe. Jednom zatočeniku koji je to odbio Repić je nožem odsekao polni organ i naterao ga da ga pojede. A onda je počeo nasumično da puca po njima. Tog dana je, prema svedoku, ubijeno 20 i ranjeno još najmanje toliko zatočenika. Među ubijenim bio je i njegov otac."

Negiranje i skrivanje zločina

Ni na jednom od objekata koji su predstavljeni u monografiji - ukoliko se nalaze na teritoriji strane koja je delegirala zatvorske čuvare, zlostavljače i ubice, nije postavljeno bilo kakvo obeležje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sećanje na logorske žrtve.

Ispred zloglasnog Doma kulture u Trnopolju kod Prijedora podignut je monumentalni spomenik u slavu onih koji su ubijali, s preteći raširenim kamenim orlovskim krilima. Slična memorijalna psovka, ističe Ivančić, postavljena je pred kapijom Vojne luke Lora u Splitu, gde je tokom rata organizovan konclogor u kojem su zatvarani, divljački mučeni i ubijani civili srpske nacionalnosti i ratni zarobljenici: tamo se uzdiže spomenik 72-oj bojni Vojne policije HV, čiji su pripadnici bili glavni akteri zločina, po iskazanom sadizmu ništa manje "maštoviti" od onih u Čelopeku.

U sklopu vojnog kompleksa danas deluje polivalentna dvorana za kuturne namene. Otvorena je za javnost i u njoj se održavaju koncerti, pozorišne predstave, tu deluju umetničke radionice, organizuju se tribine, predavanja... Spomenik visok više od tri metra, "tri monolitna stupa, koji zajedno čine slovo H", koje, prema objašnjenju skulptora, predstavlja "Hrvatsku, heroje i hrabrost".

Zanemarimo li broj žrtava, autor kaže da je ova "umjetničko-urbanistička intervencija usporediva s nezamislivim: da se, na primjer, ispred ulaza u spomen-kompleks Buchenwaldu podgine spomenik zahvalnosti  logorskim čuvarima... Ili, pak, s onim zamislivim i već realiziranim: da se u neposrednoj blizini nekadašnjeg konclogora u Jasenovcu postavi ploča s ustaškim pokličem 'Za dom spremni!'"

Muzeji (pod)sjećanja na zaborav

U Domu kulture u Vitezu (gde su Hrvati zatvarali i zlostavljali Bošnjake iz tog kraja) danas su kancelarije Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, a uz kafanu je uređena spomen-soba poginulim vojnicima Hrvatskog vijeća obrane sa fotografijama. Na sredini crna mramorna ploča, sa natpisom "S pnosom i ljubavlju čuvamo uspomene na vašu hrabrost, dobrotu, plemenitost i mučeničku smrt". Spomena stradalima nema.

U Jablanici, gde su Bošnjaci zatvarali i zlostavljali Hrvate iz okolnih sela, izvedba je "raskošnija" od one u Vitezu. Uz postavku fotografija, maketa i faksimila dokumenata koji podsećaju na rušenje mosta tokom čuvene Bitke za ranjenike iz Drugog svetskog rata (uz poprilično karikirane lutke partizana u glavnoj dvorani), postavljena je izložba fotografija i dokumenata o o ratnom putu Četvrtog korpusa Armije Bosne i Hercegovine.

U Jablanici tako jedino nedostaje dokumentarna građa koja se odnosi na vreme objekta kada je bio pretvoren u logor. U tom muzeju je najuočljivije "ono sakriveno", kaže Ivančić i dodaje: "Da su nacionalisti imali sluha i računali na bolje informiranog promatrača, muzej bi slobodno mogli preimenovati u muzej (pod)sjećanja na zaborav."

Sve je još surovije pokazano u Rudom. U Domu kulture (gde su Srbi zatvarali i zlostavljali Bošnjake) Muzej Prve proleterske brigade naguran je na sprat, u sobu nešto veću od prostranijeg toaleta. Glavni prostor dobila je soba sa spomenom na poginule borce u Otadžbinskom ratu 1992-96, a na ulazu je veliki portret četničkog komandanta Draže Mihailovića, naslikanog "tehnikom hulja na platnu" (Ivančić). Prema tome, četnici su u poratnom produžetku ratne utakmice ipak savladali pripadnike Narodnooslobodilačke vojske. O logorskom periodu ovog muzeja nema pomena.

Spoj romantičarskog misticizma i artiljerije

Ustanove kulture na (brdovitom) Balkanu, uvezane u neformalni kulturologorski sistem, orile su se od pesme. U hrvatskim mučilištima žrtve su prisiljavane da pevaju "ustaške", u srpskim "četničke", a u bošnjačkim "balijske" napjeve. Sa minareta u Zvorniku odjekivale su koračnice u slavu Draže Mihailovića, a u pomenutoj zeničkoj Muzičkoj školi vojnici su zatočenicima govorili: "Sad ćete da nam pjevate!" Tako su im najavljivali prolazak kroz špalir batinaša, koji su ih udarali drškama od lopata...

Ništa nije došlo slučajno. Još dok su prekrajači jugoslovenskih granica planirali ono što je usledilo početkom devedesetih, borna kola nacionalne kulture, sa svojom isključujućom tenzijom, kako kaže Ivančić, nadirala su kao prethodnica tenkovskih divizija. "Oglašavajući svoju nadmoć, zagrmio je čudovišni spoj romantičarskog misticizma i artiljerije. Slijedili su, kao što znamo, stihovi u mesu."

Kada se takva poetična metoda zahuktala na sve strane, poruke su postale sve očiglednije. "Nauka i inteligencija", uzviknuo je književnik Radomir Smiljanić na Drugom kongresu srpskih intelektualaca aprila 1994. godine, "treba da krče put i da olakšaju posao politici i topovima, ako hoćete". Istoričar Milorad Ekmečić (ekmek, tur. hleb) na istom skupu je rekao da je "kulturno ujedinjavanje pretpostavka političkom ujedinjavanju", a akademik Vasilije Krestić da se "bez istinskog duhovnog jedinstva našeg naroda neće moći sa uspehom izvesti ni političko, ni teritorijalno ujedinjenje".

Njima se zdušno pridružio i hrvatski akademik s početka devedesetih prošlog veka Nedeljko Mihanović, još u svojstvu predsednika Sabora Hrvatske. On je ustvrdio da ustaški logor u Jasenovcu "nije mogao biti tako strašno mjesto ako se u njemu izvodila opera Mala Florami' Ive Tijardovića. Slična "argumentacija" ponovila se i prilikom suđenja Dinku Šakiću, zapovjedniku jasenovačkog logora, kada je jedan od njegovih advokata (Ivan Kern) svedoku Draganu Roleru pokazao plakat za neku logorsku priredbu.

Roler je potvrdio da su postojale "glazbena i dramska sekcija", ali da za vreme njegovog boravka nije bilo predstava i koncerata, pored ostalog što su u maju 1944. godine 34 člana logorske glazbe odvedena na Gradinu, gde su im prerezana grla...

Namenu su menjali domovi kulture u Miskoj Glavi, Dalju, Borovu Selu, Drinjači, Kosovu Polju, na Palama, Buzić Mahali, u Pilici, Prnjavoru, Trnopolju, Kulturno-sportski i rekreacioni centar u Hadžićima, Kulturni centar u Milićima, Tvrđava u Travniku, Dvorac Kerestinec, Kino dvorana u Glogovcu, Tvrđava u Kninu, Paviljon 22 Zagrebačkog velesajma, Stari most u Višegradu...

Na ovom mostu, navodi svedočenja očevidaca Nemanja Stjepanović (Fond za humanitarno pravo), u junu 1992. godine komandant jedinice "Osvetnici" i gospodar života i smrti u Višegradu Milan Lukić za svega 20 minuta ubio je 49 Bošnjaka, među kojima je bila i tudna Bošnjakinja, bivša verenica njegovog brata Gojka Lukića.

Milioni za osuđenog zločinca

General Hrvatske vojske Mirko Norac osuđen je na 15 godina robovanja zbog ratnih zločina, "između ostalog i radi toga što je ženu starije dobi usmrtio ispalivši joj iz revolvera metak u Potiljak" (Ivančić), po izlasku na slobodu (nakon izdržane dve trećine kazne) razvio je zaštitarski biznis.

Pošto zakon ne dopušta da takvu firmu predvodi pravosnažno osuđena osoba, "Noky Security" je registrovana na Norčevog oca, dok je general samo prokurator. Kompanija broji 170 zaštitara i u 2017. godini ostvarila je prihod od 16,7 miliona kuna (2,3 miliona eura). Da li zahvaljujući političkoj garnituri na vlasti, tek Norcu je dodeljena briga o bezbednosti muzeja i zagrebačkih kulturnih manifestacija.

Zaključke izvodite sami. Samo bih podsetio na Miroslava Krležu, koji je davno kazao da su Srbi i Hrvati "dva komada iste balege, koju je kotač zaprežnih kola balkanske historije prepolovio na dva dijela". Narodi koji ništa nisu (na)učili na greškama, a to najviše košta.

Ne slavimo "naše" zločince i držimo se časne napomene (Rasprava o miru i nasilju, Buybook, 2016) Nezruka Ćurka: "Ona zajednica koja prva podigne spomenik vlastite krivnje stvara pionirske uvjete za izbjegavanje nasilja u budućnosti."

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.