Čekajući imunitet za prvu rusku vojnu bazu na Balkanu

Tokom poslijednje posjete Lavrova Beogradu na stolu su bila ista pitanja od 2008. godine (Tanjug)

Poseta ministra spoljnih poslova Rusije Sergeja Lavrova Beogradu samo je osvežila agendu pitanja koja su od 2008. godine konstantno na stolu srpsko-ruskih odnosa: podrška Srbiji u vezi Kosova, očuvanje vojne neutralnosti, ulazak u zonu slobodne trgovine sa Evroazijskim ekonomskim savezom, kupovina ruskog naoružanja i – zahtev za diplomatski imunitet Srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu.

Sva pitanja, osim ovog poslednjeg, izgledaju važna, ključna i strateška. Ovo poslednje za javnost pomalo je zbunjujuće i iracionalno, jer nudi mnogo oprečnih objašnjenja. Za Zapad imunitet i nedodirljivost humanitarnog centra automatski predstavlja zametak stvaranja prve ruske vojne baze na Balkanu. Za Lavrova su to samo četiri-pet, kako je u Beogradu rekao, diplomatskih pasoša. 

Pritisci zbog nekoliko pasoša

Ako su to samo pasoši, u čemu je onda problem rusofilskoj vladi Vučića i Dačića da ih izda ruskim humanitarcima?

Poslednje tri godine Vučić se žali da trpi ogromne pritiske sa obe strane upravo zbog tih pasoša. Balansiranje između Brisela/Vašingtona i Moskve nije njegov izum, ali je on je tu politiku doveo do „savršenstva“ i ultimativnih rubova. Iako javno kuka, Vučić je vidno zadovoljan takvim položajem, pokušavajući da iz laviranja izvuče što više koristi pre svega za svoj politički rejting.

Navodno nezadovoljan Zapad i razočarana Rusija zbog te njegove mudrosti i umeća veštog vođenja politike između dva bloka koji su se ponovo našli u Hladnom ratu, uporno testiraju Vučića i kao bezdušne super sile – odmeravaju svoju moć na jadnoj Srbiji.

Ovu površnu tezu iz medija teško je ozbiljno shvatiti, jer „super sile“ ne gube vreme i snagu na testiranje koliko je Vučić lojalan Americi ili Rusiji.

Rusiji ne treba četiri-pet diplomatskih pasoša kako bi pred Sjedinjenim Državama mahala da i ona ima isto to što i predstavnici NATO-a. Pritisak zbog humanitarnog centra jedan je od retkih koje Rusija intenzivno neurotično čini. Moskva zna da su u Srbiji na vlasti iskreno odani rusofili i koristi to vreme kako bi za sebe što više izdejstvovala.

Lavrov je Dačiću u Beograd doneo Putinov orden, među ostalom, i za sporazum iz 2011, koji je Miloševićev naslednik sa Šojguom potpisao u vezi stvaranja Srpsko-ruskog humanitarnog centra. Vučić takav orden tek treba da „zasluži“…

Jer i „Vučićevo“ će jednom proći, a evrointegrativni procesi su spori, ali delotvorni. Bez ruskog agresivnog faktora, oni će Srbiju po sili inercije uvući u EU.

Ako Srpsko-ruskom humanitarnom cetnru u Nišu jednom Beograd dozvoli da bude nedodirljiv, on će se nesumnjivo pretvoriti u sve ono od čega saveznici sa Zapada strepe – u rusku vojnu bazu.

Baza, pa savezništvo

Zna li uopšte Srbija šta je ruska politika? Šta to znači imati posla sa Rusijom? Ne zna.

Malo ljudi na Balkanu je pratilo i zna šta se dešavalo čak i za vreme dramatičnih momenata u Ukrajini 2014. – u Kijevu, na Krimu i u Donbasu.

Srbija se sa Rusijom ne graniči, ona je hiljadu kilometara daleko. Njena čizma nije stigla dobro da nagazi Srbiju jer ih je 1948. Tito  bukvalno oterao iz Jugoslavije. Naravno, za knjige ili udžbenike iz istorije sve manje je vremena, ali nije problem preko društvenih mreža pogledati šta građani baltičkih republika, Poljske, Ukrajine ili Gruzije misle o tome kako je to biti sused Rusije.

Tog momenta kada Srbija odobri imunitet za ruske diplomate cela priča će promeniti svoj žanr. Diplomatski status uživaće i ceo objekat u Nišu. Posebno je nepovrediva dokumentacija, prepiske, a roba je izuzeta od carine čak i u slučaju rata.

To menja bezbednosnu paradigmu Srbije, vojna neutralnost nestaje i formalno se uspostavlja dvovektorna politika Beograda – i EU, i Rusija – koja će zaškoditi krhkom procesu integracije u EU. Posebno se mora imati u vidu da su odnosi u Evropi između Zapada i Rusije na ivici vojnih sukoba.

Svi bliski saveznici Rusije na svojoj teritoriji imaju ruske baze – od Belorusije do Kirgizije. Srbija u tom slučaju postaje potencijalni novi Kalinjingrad. Prva linija iza leđa evroatlantskog protivraketnog štita u Rumuniji i strateška tačka odmah uz Bondstil na Kosovu.

Politika zastrašivanja

Ali ne radi se tu samo o nekom mestu ograđenom bodljikavom žicom, koje se infantilno zamišlja kao hangar na kom se okreću radari i vire špicevi raketa.

Ovde je reč o politici stalnog zastrašivanja, u ovom slučaju budućih partnera iz EU.

Predstavnici EU i SAD upozoravaju da bi se time dala taktička prednost Rusima, a sam čin osećaja da „Rusi dolaze“ može da probudi revanšistička raspoloženja i ohrabri srpske nacionaliste širom Zapadnog Balkana. Dodik će imati odvezane ruke za samoproglašenje, srpska zajednica na Kosovu će se vratiti rezultatima referenduma iz 2012. godine o neprihvatanju vlasti iz Prištine, a u Crnoj Gori će se čekati pad političke opcije okupljene oko Mila Đukanovića i, kako je već više puta najavljeno iz redova opozicije, napraviti zaokret u politici – referendum o NATO-u, zbližavanje sa Srbijom, otopljavanje sa Rusijom…

A faktičko stanje na terenu je više nego zabrinjavajuće.

Brisel je doneo Strategiju o proširenju do 2025. na Zapadni Balkan jer je promena faktičkog stanja na terenu više nego očigledna. Srbija ima ogromnu podršku Rusije ne samo da ne prizna Kosovo, da ga sputa u zaokruživanju državnosti i spreči mu integraciju u međunarodne institucije, već i da ga podeli. Setimo se, to je bila i zvanična ruska politika od upada ruskih „mirotvoraca“ iz BiH na Prištinski aerodrom Slatina 1999. godine i neuspelog pokušaja izdejstvovati tamo podeljenu zonu odgovornosti.

Dobro jutro u Putinovoj Srbiji

U Srbiji i Republici Srpskoj sve su popularnije ne samo proruske, već radikalne nacionalističke i promilitantne organizacije koje veličaju ruski imperijalizam i pravoslavno bratstvo. Ne zavaravamo se, ima toga duž cele jugoistočne Evrope, ali ove su isključivo za Rusiju i protiv Zapada.

Lavrov je u Beogradu ponovio tezu, koju je izjavio pre nekoliko dana, da Brisel pravi grešku kada pred Srbiju stavlja ultimatum da mora da izabere između Zapada i Rusije. On je u prvoj svojoj izjavi naglasio da Brisel u slučaj Srbije pravi istu grešku kao i u Ukrajini. Ali upravo EU ne želi da kod Srbije ponovi grešku koju je napravio u Ukrajini, zato želi da zvanični Beograd i građane Srbije upozori kakve su dugoročne posledice politike balansiranja između Brisela i Moskve.

Prisetimo se samo, kada je Kijev trebao da potpiše Sporazum o asocijaciji sa EU, Rusija je bila ta koja je ucenila Ukrajinu da ne može da sedi na dve stolice i da će Ukrajina pretrpeti štetu ukoliko potpiše taj sporazum. Zato je Janukovičev politički tim odustao od potpisa, usledela je pobuna na ulicama, revolucija, dalje znamo…

Znamo i to da se u Srbiji, barem sudeći po sadašnjem raspoloženju, verovatno neće odigrati nikakva revolucija ukoliko se odustane od evropskog puta. I nije tu problem samo stvaranje neke ruske baze na Balkanu, već sve veće preuzimanje ruskog modela kontrole medija, civilnog društva i tržišta, dobro kontrolisane sistemske korupcije i ruiniranje demokratskih izbora. Zato je veoma moguće da će se svi, koji tu žive, jednog jutra samo probuditi u Putinovoj Srbiji, ogoljenoj od kitnjaste diplomatije i bez ikakvog prostora da se dalje u javnosti slaže prazne priče o strategijama o proširenju, pregovorima, planovima i o tome kako put regiona u EU nema alternativu. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al jazeera