Časopisi će preživjeti surovu kulturu interneta

Kriza časopisne djelatnosti nije jučerašnji fenomen a razlozi za gašenje mnogobrojnih časopisa koji su djelovali na području bivše Jugoslavije su mnogobrojni. Pojava interneta, digitalizacija sadržaja su problemi koji regionalni časopisi dijele sa svim sličnim redakcijama u svijetu a neki specifični uslovi za njihovo ubrzano propadanja svakako su tranzicijski haos koji podneblje živi već duže od četvrtine stoljeća i naravno rat i posljedice sveopšte destrukcije.

Odnos prema časopisnoj kulturi za vrijeme socijalističke Jugoslavije bio je intenzivniji a njihov opseg djelovanja mnogo širi i ozbiljniji. Časopisi su bili forum u kojem su se iznosile društveno, kulturno i književno relevantne ideje. S propašću socijalizma došlo je i do gubitka interesovanja za takvu formu izdavačke djelatnosti kaže intelektualac iz Zagreba i urednik mnogobrojnih časopisa Nenad Rizvanović.

Ono što je zanimljivo jeste činjenica da su gotovo svi „veliki“ časopisi pokrenuti za vrijeme socijalizma „preživjeli“ ideološku pretvorbu društva ali ih je država svela na nevjerovatno malu i neznatnu mjeru, jasan je Rizvanović.

Klasični tranzicijski fenomen

„Nije teško odgonetnuti zašto je u Jugoslaviji postojala onako dinamična i inspirativna časopisna scena. Bivša država je ulagala značajna sredstva u književne časopise  i zato su mogli supostojati onako genijalni – a međusobno  tako različiti – časopisi kao što su bili  Izraz, Odsjek, Pismo, Polja ili Gordogan i Quorum, da nabrojim samo one koji mi prvi padaju na pamet.. Zašto su  u međuvremenu časopisi propali? Pa mislim da je riječ o klasičnom tranzicijskom fenomenu:  tzv. javnom mijenju  se učinilo da su časopisi nebitni. U Hrvatskoj je situacija tipična – svi relevatniji časopisi zapravo egzistiraju – jer ih država dotira taman toliko da ne propadnu i kad se sve zbroji, novac koji se ulaže u časopise je povelik, i da je drukčije raspoređen, u hrvatskoj bi danas imali barem pet  sjajnih časopisa“.  

 Jedan od problema smatra Rizvanović je i to što su časopisi postali sami sebi dovoljni pa istinske publike koja bi pratila njihove sadržaje gotovo da i nema.

„Časopisi su uglavnom nečitljivi,  interesne skupine su zadovoljene, a čitatelji riješeni obaveze da čitaju časopise. Oni koji doista žele čitati časopise lako će utjehu naći na internetu. The New York Review od Books, Times Literary Supplemet, London Review of Books i još barem dvadeset zaista iznimnihb književnih časopisa samo na engleskom jeziku na kojem sa naišao bez prevelikog truda“.

Internet je pogodovao ruiniranju časopisne kulture ali „digitalna revolucija“ nije najveća nevolja koja je zatekla kulturu i njene medije kaže Matija Bošnjak. On svoje tvrdnje, osim na dobrom poznavanju teorijske razine problema temelji i na specifičnom životnom iskustvu jer je u svom profesionalnom sazrijevanju smjelo prihvatao uredničke izazove. Kao član redakcije književnog časopisa Život, koji izlazi u Sarajevu i glavni urednik časopisa Behar iz Zagreba Bošnjak smatra da je problem digitalizacije značajan ali ponekad ne i od presudnog značaja. Kada donosi sudove o stanju časopisne kulture Bošnjak uzima u obzir i iskustvo koje ima kao urednik u izdavačkoj kući Connectum i tu pravi zanimljive analogije.

„To bi, slažem se, bila druga razina problema, ali se ne bih kladio da je tzv. „digitalna revolucija“ najveća nevolja koja je snašla kulturu i njene medije. Radije, mislim da na djelu imamo sljedeću situaciju: najsposobniji i najrelevatniji njeni predstavnici su idalje „old school“ kovani i sasvim je logično i opravdano da jesu – neka su. Oni, međutim, ne vide dovoljno razloga da internet, ako ništa drugo, barem kao platformu shvate ozbiljno – jer to, da se razumijemo, uglavnom jeste jedan planetarni spektakl banalnosti u kojem ova civilizacija krajnje posvećeno pravi budalu od sebe – no, da je mnogo dostojanstvenije pričati pred petero-šestero ljudi koji se ionako slažu sa svim što imaš za reći… Pa složiti ćemo se da nije. Istovremeno je jedan od ključnih razloga za naše osjećanje da pripadamo svijetu koji odumire taj što se ova „branša“, ako hoćete, ne hrani iskustvom novih generacija, za koje haotični ambijent interneta možda jeste podjednako znak da stvari idu u krivom pravcu, ali je to ipak barem nešto u čemu su odrastali“.

Povratak kvalitetnim sadržajima

Odustajanje od kulture i interneta, samim tim i potrage za kvalitetnom esejistikom, je nešto što se nameće kao neminovnost novog doba, pojašnjava dalje Bošnjak.

„Povrh toga i nije toliko izvjesno da kultura nema šta tražiti u informacijskom totalitarizmu digitalnih medija; naprotiv, određeni trendovi, kao famozni Long Read revival, sugeriraju da smo opet u potrazi za kvalitetnom esejistikom ili publicisikom, itd. Ne budimo traumatizirani internetom unaprijed, nego se bolje pozabavimo pitanjem zbog čega nove generacije unaprijed odustaju baš od kulture: mnogo talenta se već na samom početku izgubi time što ljudi, po logici egzistencijalne prinude, „blagovremeno“ dignu sidro, dok oni izdržljiviji zapnu u limbu vječnog dokazivanja unutar nekakve mistične hijerarhije koja mogućnost napredovanja često tretira rigidnije od vojske“.

Povratak časopisnoj kulturi je fenomen koji je već nezaustavljivo pokrenut kaže Rizvanović i dodaje: „Mislim da su mnogi svjesni da je  neviđeni tržišno-književni poremećaj  stvorio  golemi zastrašujući ambis, i da se mora književno –  mislim književno-profesionalno –  djelovati. Jednog dana  će  sigurno  do preokreta, jer je ovakvo stanje  neodrživo i neizdrživo“.  

Vrijeme „revija za kulturu“ je prošlo kaže Bošnjak koji smatra i ne treba imati „status praznika“. Bitnije je da se osigura kontinuitet izdavanja i prisutnost koja neće biti sporadična.

„Kulturi ne treba status praznika, i nije stvar hoće li neko biti sretan ili tužan što nekog časopisa ima, odnosno nema, nego je pitanje koliko će jedan, evo recimo, medij biti aktivna i prisutna činjenica u jednom društvu, pa makar to društvo bilo izrazito neraspoloženo prema njegovom postojanju. Stvar je upravo u tome da budeš neprestano tu, pa te niko ne mora „nestrpljivo očekivati“. Ja razumijem, nekad su postojale tzv. revije za kulturu koje su izlazile i do dvaput mjesečno, a danas su i kvartalni časopisi apsolutni presedan, itd. Ali ako štampana periodika više ne može dorasti zahtjevu za prisutnošću, onda možda može stvarnost sazidana u nulama i jedinicama, i najrelevantiji književni časopisi u ovom dijelu Europe, a dva sam već spomenuo, uskoro će i ispitati kako stvari stoje u tom pogledu. Ništa nije zauvijek prošlo, stvari se idalje dešavaju, i pogrešno je pod zastavom kulture njegovati ideale udobne rezignacije. Tojest, ono što kulturi treba, ako hoće biti život, jeste da ponovno osvoji sadašnjost“.

Izvor: Al Jazeera