Čarobnjak iz Oza za one kojima kod kuće nije najljepše

Baum u Čarobnjaku iz Oza kreira svijet koji, za razliku od „zemlje čuda“ nije opasan koliko i sama stvarnost (Ustupljeno Al Jazeeri)

Putovanje u magični svijet Čarobnjaka iz Oza (Wonderful Wizard of Oz), krenulo je daleke 1900. godine kada je američki književnik Lyman Frank Baum objavio epsku priču o djevojčici Dorothy Gale koju je posvetio istoimenoj preminuloj kćerci supruginog brata. Nesigurno, neizvjesno, ali i zabavno koračanje po tzv.  putu od žute cigle, nastavljeno je gotovo četiri decenije poslije, kada je 1939. godine producentska kuća Metro-Goldwyn-Mayer (MGM) svijetu predstavila istoimeni fantastični avanturistički mjuzikl reditelja Victora Fleminga, koji će s vremenom postati jedan od najpopularnijih i najvažnijih holivudskih filmskih ostvarenja.

Besmrtni i vječito aktuelni Čarobnjak iz Oza, čija su snovi i magija neophodni svakom surovom periodu stvarnosti čovječanstva u kojem ljudi zamišljaju bolje mjesto za život i sanjaju sretnije i ljepše zemlje, doživio je još jednu u nizu beskonačnog broja adaptacija, na sceni sarajevskog Pozorišta mladih, u režiji Adisa Bakrača. Zašto je priča o „čarobnjaku iz Oza“ u kojoj glavna junakinja djevojčica Dorothy mašta o savršenom mjestu za život, negdje „iza duge“, a u konačnici shvata da je „kod kuće najljepše“, danas neophodna BiH u kojoj mladi svakodnevno odlaze iz svoje zemlje? Šta ona znači za odrastanje djece u savremenom dobu, u kojem ne mogu zamisliti niti jedan minut svoga života bez pametnih telefona i tableta, i da li im je u stanju barem na trenutak ponuditi istinsko podražavanje mašte i vratiti ih u vrijeme kada su knjiga, film i teatar predstavljali posljednje mjesto za oživljavanje snova?!

Revolucionarna moderna bajka

Kada je Lyman Frank Baum odlučio da napiše bajku kako bi uspavljivao svoja četiri sina, smatrao je da bi ona morala da uveseljava djecu, a nikako da ih uz pomoć straha potiče da odrastu prije vremena. Za razliku od pisaca dječje literature tog vremena, braće Grimm i Charlesa Perraulta, Baum se, u svojoj modernoj bajci, kako ju je sam žanrovski definisao, odriče jezovitih duhova, stravičnih čudovišta i opasnih likova koji mogu nauditi glavnim junacima i junakinjama, u potpunosti se fokusirajući na osjećanje radosti, a tugu definišući kao sastavni dio prirode života. Također, iako priča o djevojčici Dorothy Gale neodoljivo podsjeća na avanture Alise u zemlji čuda Lewisa Carrolla iz 1865. godine, Baum u Čarobnjaku iz Oza kreira svijet koji, za razliku od „zemlje čuda“ nije opasan koliko i sama stvarnost, te koji je uzročno-posljedičnim slijedom prilagođen cilju glavne junakinje.

Dakle, Dorothy Gale je nevina i radosna djevojčica koja kao siroče živi na selu u Kansasu sa tetkom Em i tetkom Henryjem, provodeći dane igrajući se sa svojim simpatičnim psom Totom. Jednog dana, njihovu igru poremeti komšinica, bogata gospođa Gulch koja želi da odvede Tota kod šerifa na eutanaziju, jer ju je navodno napao i ugrizao. Ipak, Toto bježi od gospođe Gulch i vraća se nazad do Dorothy. Da bi ga zaštitila od zle vještice, kako gospođu Gulch naziva Dorothy, ona bježi sa Totom od kuće, nadajući se da će pronaći ljepše i sigurnije mjesto za život, negdje „iza duge“, gdje njenog psića niko neće proganjati i gdje stariji neće odbijati da saslušaju i razumiju mlade.

Njihovo putovanje na trenutak prekine stravični tornado koji sa zemlje podigne čitavo selo, uključujući i kuću tetke Em i tetke Henryja. Jedan prozor pada na Dorothyinu glavu i onesvješćuje je. Ona se, zatim, budi u čarobnoj zemlji Oz, u koju je pala njena kuća te ubila Zlu vješticu od Istoka. Tu upoznaje Dobru vilu od Sjevera koja daje Dorothy čarobne cipele koje su pripadale mrtvoj vještici, a koje će je zaštiti od Zle vještice od Zapada. Kako bi se vratila kući u Kansas, Dobra vila savjetuje Dorothy da potraži moćnog i velikog Čarobnjaka iz Oza, koji živi u Smaragdnom gradu. Zajedno sa Totom, Dorothy kreće niz Put žutih cigli, na kojem upoznaje mnoštvo nevjerovatnih likova – Strašilo bez mozga i misli, s kojima bi „drugi Lincoln mogao biti… ne bih više bio obično ništa…”, Limenka koji nema srce, a „da ga ima, bio bi nježan i blag i sentimentalan, prijatelj vrapcima, i dječacima s lukom i strijelicama“  i Lava koji je „rođen kao slabić, kukavica”, koji u potrazi sa svojim nedostacima, također, odluče potražiti „velikog i moćnog“ Čarobnjaka.

Nakon što kucne svojim čarobnim cipelama i izgovori rečenicu „Kod kuće je najljepše“, san postaje stvarnost i nakon što se probudi u krevetu u svojoj kući, Dorothyin pogled na život više nikada neće biti isti. Iako je, dakle, Dorothyino putovanje ispunjeno krajnje neobičnim i naizgled prijetećim likovima – Strašilom, Limenkom i Lavom, oni prije svega predstavljaju tri najvrjednije ljudske osobine – mudrost, osjećajnost i hrabrost, dok sa druge strane Zla vještica od Zapada, umjesto straha kod čitatelja izaziva podsmijeh. Autor svjesno ili nesvjesno slijedi „Tumačenje snova“ Sigmunda Freuda (objavljeno iste godine) prema kojem snovi imaju vlastiti smisao i zapravo, omogućavaju ispunjenje neostvarenih želja (ljepše mjesto za život) te stvaraju sigurnosnu ogradu od strahova i prijetnji koje dolaze iz stvarnosti (gospođa Gulch, tornado).

U Čarobnjaku iz Oza, putovanje kroz zemlju Oz predstavlja svojevrsnu psihoanalizu za glavne protagoniste, dok je misteriozni čarobnjak metafora za psihijatra koji svojim pacijentima istražuje nesvjesno te im pronalazi nedostatke za koje su smatrali da im nedostaju. Istovremeno, autor psihijatra predstavlja kao lažnog čarobnjaka, prevaranta koji se krije iza dubokog glasa i skrivenog platna. U romanu od 24 poglavlja, Lyman Frank Baum je kreirao likove s kojim su se američka djeca apsolutno mogla poistovijetiti i zajedno sa njima proći tzv. put heroja američkog istraživača mitova Josepha Campbella (arhetipičnu matricu svih mitova, bajki, epova, pripovijetki) i faze Odlaska, Inicijacije i Povratka – usamljenu djevojčicu koja živi u siromaštvu i koja zamišlja magična mjesta, Strašila od slame koji svojom upornošću svakodnevno postaje pametniji i kreativniji, Limenka koji želi fizičko srce, a zapravo ima metaforičko i pokazuje saosjećanje prema svim ljudima i životinjama, uplašenog Lava koji hrabro ustaje u odbranu svjih prijatelja i pokazuje da je prava hrabrost, zapravo, mogućnost da djelujemo uprkos svome strahu. Naravno, „Čarobnjak“, uz pomoć lika djevojčice koja, sanjajući o boljim mjestima, doživi spoznaju da je kod kuće najbolje, uprkos činjenici da je neka zemlja ljepša, zanimljivija i bogatija, poput terapije djeluje na čitatelja i budi rodoljubivo osjećanje prema vlastitoj zemlji, u teškim, neizvjesnom historijskom periodu (zar nije svaki takav?!). U konačnici, Čarobnjak iz Oza je djelo o traganju za onim čemu se divimo, a što nesvjesno i sami posjedujemo.

Moć američkog filma i nemoć bh. teatra

Najpoznatiju i najuspješniju filmsku adaptaciju Čarobnjaka iz Oza, reditelja Victora Fleminga, koja je 1939. godine bila nominovana za šest Oscara, osvojivši dva zlatna kipića (najbolja originalna muzika i najbolja originalna pjesma), otvaraju riječi: „Gotovo 40 godina ova je priča vjerno služila mladima u srcu; vrijeme je bilo nemoćno pred njenom nježnom porukom. Za one od vas koji ste joj bili vjerni… i mladima u srcu, posvećujemo ovaj film“. Upravo ova posveta, zapravo, predstavlja najvažniji segment ideosfere priče o čudesnoj zemlji Oz, koja je uspješno oživljena i na filmskom platnu. Fleming stvarnost u Americi predstavlja u crno-bijeloj filmskoj tehnici kao sivu i sumornu (tmurni oblaci iznad stare oronule kuće), odnosno kao apsolutnu suprotnost imaginarnom svijetu u coloru (jedna od najuvjerljivijih prezentacija mogućnosti tada novog izuma Technicolora), spektakularnoj, razigranoj, bučnoj psihodeličnoj eksploziji boja, kostima i dekora u zemlji Oz. Uz pomoć ovakve simetrične strukture filma i kreiranja svojevrsnog simulakruma, stvoren je imaginarni svijet (Oz), kako bi se podržalo vjerovanje da je sve ostalo stvarno (Kansas i ostatak Amerike). Dakle, reditelj za gledatelja oživljava najzanimljiviji i najljepši mogući svijet, i uprkos tome, njegova glavna junakinja odluči da se vrati u sivi, depresivni Kansas (period nakon Velike depresije u SAD-u).

Negdje između, ona će pronaći i sve one vrijednosti koje Amerikance čine Amerikancima, ali na koje oni uporno zaboravljaju – patriotizam, srce, mozak i hrabrost. „Mi, ljudi od krvi i mesa, radije živimo u rodnom kraju, ma kako siv i sumoran bio, nego u nekoj drugoj zemlji, koliko god da je ona lijepa“, kaže Dorothy Strašilu, nakon što je ono upita: „Zašto želiš otići iz ove prelijepe zemlje i vratiti se u sivilo koje nazivaš Kansasom?“. U tom slučaju čuvena pjesma nagrađena Oscarom Iznad duge (Over the Rainbow) koju Judy Garland kao Dorothy Gale izvodi u seoskom dvorištu svoje kuće je posvećena, zapravo, Kansasu i Americi u kojoj će snovi uskoro, u budućnosti, postati stvarnost, te mladima koji pored svoga dvorišta, sreću traže u tuđem, lažnom, nepostejećem. Film Čarobnjak iz Oza će s vremenom postati klasik koji će Amerikanci nesvjesno željeti gledati 4. jula, za Dan zahvalnosti, Dan Martina Lutera Kinga, odnosno u svim onim danima kada se beskompromisno i bezuslovno voli vlastita domovina.

Iz istih ovih razloga, Čarobnjak iz Oza je potreban u sumornoj, sivoj, bh. stvarnosti 2017. godine, u kojoj mladi također, maštaju o boljem mjestu za život, ali bez krajnje spoznaje da je „kod kuće najljepše“. Upravo taj najvažniji segment romana i filma, kao predložaka za predstavu Čarobnjak iz Oza sarajevskog Pozorišta mladih, reditelj Adis Bakrač gotovo zanemaruje i ostavlja nedovoljno iskorištenim. Pojednostavljujući i banalizirajući složenost njihove ideosfere, i jasno se odričući autorstva koje bi trebalo predstavljati refleksiju njegovog ličnog i kreativnog pogleda na temu, roman i film, reditelj mladima i djeci u Sarajevu i BiH, s ovom predstavom ne nudi ništa više od puke zabave i neproduktivnog smijeha.

S druge strane, siromaštvo i sivilo stvarnosti u BiH koji postepeno zahvataju i bh. teatar, u mnogome pomažu da specijalni efekti u 21. vijeku i cjelokupna tehnološka svita koja ide s njima (2D, 3D, hologrami…) izgledaju znatno manje spektakularno nego oni u 1939. godini. Ipak, zahvaljujući talentu mladih bh. glumaca (Elma Juković kao Dorothy, Mirza Dervišević kao Strašilo, Rijad Gvozden kao Limenko, Edin Avdagić kao Lav…) te uvjerljivo osmišljenim kostimima i scenskim pokretima, publika će barem djelomično moći doživjeti čudesni svijet Čarobnjaka iz Oza. Međutim, „djelomično“ nije i ne smije biti dovoljno, i nakon svake nove „djelomične“ bh. ili regionalne teatarske predstave, odluka žirija ovogodišnjeg Sterijinog pozorja da niti jednoj predstavi ne dodijeli Glavnu nagradu, i njihove riječ „osrednja“, postepeno će dobivati pravi smisao. Jer, samo je uz pomoć potpunog trijumfa teatra i umjetnosti, na ovdašnjim prostorima uz ovdašnje političke i društvene oluje, moguće izgovoriti čarobne riječi: Kod kuće je najljepše!

Izvor: Al Jazeera