Oglasi

Čamdžić: S Ferhadijom stižu povratak, sigurnost i opstanak

Zamaramo se pričama, a radom nikako; govorimo stalno - trebamo, hoćemo, otvorit ćemo radna mjesta... a u praksi - ništa, kaže bivši muftija banjalučki.
Edhem ef. Čamdžić, bivši muftija banjalučki, bit će zapamćen po obnovi Ferhat-pašine džamije u Banjoj LuciUstupljeno Al Jazeeri

Edhem ef. Čamdžić, bivši muftija banjalučki, koji je tu dužnost obavljao 15 godina (1999-2014), bit će zapamćen po obnovi Ferhat-pašine džamije, Ferhadije, tog svjetskog dragulja arhitekture i nacionalnog spomenika u Banjoj Luci, ali i po aktivnostima na povratku, vraćanju povjerenja među ljudima, vraćanju tolerancije i suživota. U najtežem vremenu povratka, obnove porušenih objekata, razorenih života, došao je u Banju Luku, u kojoj Islamska zajednica i Muftijstvo nisu imali ni uredske prostorije, u kojoj nije bilo nijedne uspravne munare na porušenim džamijama, došao je na zgarište i razorene temelje Ferhadije, da bi otišao iz Banje Luke s uspravljenih 96 minareta i obnovljenih džamija.

Čamdžić je, zbog svojih aktivnosti, bio jedan od rijetkih za koga se u to vrijeme govorilo: "Šta je rekao, to će i uraditi." Potvrdio je da jezik politike može biti razumljiv i interesantan, a da javni govor dopire do pojedinca i ne ostavlja ga ravnodušnim, što opet govori i o životnom putu ovog čovjeka iz naroda, muftije, imama i alima punog ljubavi, brige i plemenitosti.

Sve svoje aktivnosti u tom vremenu sabrao je u knjigu S Ferhadijom povratak, sigurnost i opstanak, potvrđujući da je Ferhadija simbol povratka, ali da je Ferhadija bila i ostala sigurnost ljudima.

  • Efendija Čamdžiću, šta je bio povod i razlog da 'ukoričite' sve te aktivnosti provedene u teškim vremenima povratka, naglašavajući obnovu Ferhadije i sve što se dešavalo u njenoj višegodišnjoj ponovnoj gradnji?

- Knjiga je pripremana i pisana punih 17 godina. Veliki sam nostalgičar Bosne i Hercegovine i ona je za mene sve. Bilo je to vrijeme teške borbe, velikih iskušenja u gradnji države Bosne i Hercegovine, a Ferhadija, koja je izgrađena prije pet stoljeća, pa porušena, pa ponovo izgrađena, u tom svom trajanju širila je poruke vjere, mira, tolerancije, onog ljudskog; tako je i danas, kada je s njom vraćena sigurnost i opstanak. U Banjoj Luci su porušene sve džamije, 16 u samom gradu, i sve su one na neki način Ferhadija. Imao sam problema, čak sam optuživan da neću da gradim Ferhadiju, jer je ona obnovljena i izgrađena među zadnjima. Meni su dolazili mnogi i Srbi i Hrvati i hrabrili me i bodrili. Govorili su mi: "Muftija, samo Vi počnite i požurite, a ako mi možemo šta pomoći, tu smo, jer nama Ferhadija treba ovdje. Mi smo s Ferhadijom živjeli i trebamo i dalje živjeti." To mi je bio još veći poticaj, ali i svim povratnicima da se gradi. Eto, tako je nastala knjiga, koja je, zapravo, dokumentarni zapis tog vremena, svih tadašnjih događanja, u kojoj se monografski prikazuje prošlost i sadašnjost Muftijstva banjalučkog, u čijem je središtu upravo Ferhadija. Knjiga obuhvata i period agresije na Bosnu i Hercegovinu, progon i etničko čišćenje Bošnjaka sa ovih prostora i sve ono što je uslijedilo nakon toga.

  • Sav Vaš rad i aktivnosti pratili su brojni problemi. Ipak, niste se predavali...

- Ljudi oko mene i ja bili smo puni vjere, nade. Ja sam nepopravljivi optimista, i to me je nosilo. Smatrao sam, a što je i potvrđeno, da kompromisa i dogovora za opće dobro nema bez ličnog žrtvovanja i odricanja. Dijalog nam je bio stalno u fokusu. I uspjeli smo, sagradili smo, odnosno obnovili, 108 džamija, 23 šehidska turbeta, formirali 68 džemata u Muftijstvu... I to je bila poruka vjernicima da se vraćaju, a obnova Ferhadije i dodatna sigurnost. Nije bilo lahko, ali koliko smo truda uložili, koliko snage, strpljenja u razgovorima... U tom svemu dolazila nam je podrška i pomoć iz Švedske, Njemačke, Turske i brojnih drugih zemalja. I to je naš uspjeh, potvrda da smo ispravno radili.

  • Kažete da ste insistirali na dijalogu iako, najčešće, kako ste kazali, nije bilo komunikacije, pogotovo one dvosmjerne. Po Vama, komunikacije je, zapravo, bilo malo, odnosno nema je ako ona nije dvosmjerna. Ta uspostava komunikacije, dijalog, obilježila je Vaš rad i aktivnosti.

- Već sam kazao da nam je dijalog stalno bio u fokusu. Bez te dvosmjerne komunikacije ne bi išlo. A da nije bilo teško, jeste. Koliko je ostalo praznih razgovora, obećanja ili nerealiziranih dogovora. Koliko puta smo iznevjereni za razgovore, čekamo danima, a oni se odlažu, da ne govorim o onim na nižim nivoima. Ali, uspjeli smo, zahvaljujući upornosti, istrajnosti. Time smo, zapravo, potvrdili da jezik politike može i mora biti razumljiv, ali i zanimljiv, interesantan, da javni govor mora doprijeti do pojedinca i da ga ne ostavi ravnodušnim. Govorili su mi često da sam osoba koja gleda iz nekog neuobičajenog ugla. Meni je cilj bio samo čovjek, povratnik, njegov život, odnosno pravo na život.

Nastavio sam, zapravo, tamo gdje je stao, gdje je zaustavljen raniji muftija Ibrahim ef. Halilović, za čijeg su života porušene sve džamije u Banjoj Luci. Međutim, uprkos tim užasnim iskušenjima, pa i hapšenjima, nije pokleknuo, nije napustio svoj grad. Kada je porušena i Ferhadija, kada su protjerani deseci hiljada Bošnjaka i Hrvata, ostao je stamen, nepokolebljiv, da svoj život učini kamenom temeljcem jednog novog vremena, u kojem će porušene džamije biti obnovljene, a vjernici se vratiti svojim kućama. Nisu mu dali mira ni kada je preselio na bolji svijet 23. jula 1998. godine, pa je ukopan u Sarajevu. Osamnaest godina kasnije ispunio se njegov san da se sa bisera na Vrbasu ponovo začuje ezan.

  • Ipak ste otišli i dalje, istraživali ste kada je islam stigao na Balkan, pa zatim u Bosnu, odnosno u Banju Luku, a potom se bavite i zbivanjima u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu na tom području, progonima, stradanjima Bošnjaka i Hrvata, rušenju i uništavanju civilizacijskih vrijednosti...

- Iako nisam po vokaciji historičar, ipak sva ta događanja su me na neki način obavezala da istražim i dolazak islama na Balkan, ali i u Banju Luku. U tom kontekstu istraživao sam kontinuitet Bosne i Bošnjaka. Nadalje, istraživao sam i događanja na području Banje Luke za vrijeme agresije na Bosnu i Herceglovinu u periodu od 1992. do 1995. godine, sve te priče o zločinima, genocidu, nedaćama, ali i povratku. Nisam nigdje napisao da su Bošnjaci i Hrvati stradali u Banjoj Luci, Kotor Varoši, Večićima, Prijedoru, Ključu... oni su ubijani, protjerivani. Meni je sestra stradala u nesreći i to je stradanje, a ovo je ipak ubijanje. Jer, kako pojasniti da su u jednom danu u ključkom selu Biljani ubili gotovo sve stanovnike, da su ubili cijelu porodicu hadžiji Vučkiću, a onda ga natjerali da ih svojim rukama tovari u kamion i vozi u jamu Lanište. Međutim, iza tog je progovorila vjera, povratak, uslijedili su pozivi na mir, toleranciju... Međutim, tražio sam to od povratnika, ali nisam mogao tražiti da nakon svega što su doživjeli i oproste, jer samo Bog prašta, a ljudi svako za sebe.

  • U sve što ste radili i govorili ugradili ste najviše ličnog angažmana, truda, žrtve, ali ugradili ste i svojevrsni moralni kompas – da nema govora koji ne obavezuje i da je u javnosti sve važno i ozbiljno, vjerujući posebno u pojavu ličnog poštenja. To ste potvrdili odbijanjem da primite najviše priznanje bh. entiteta Republika Srpska, odnosno tadašnjeg predsjednika RS-a Milorada Dodika, a također ste se zahvalili i odbili nacionalnu penziju.

- Da, upravo tako, po meni je vrlo bitan taj lični doprinos, angažman, ali i poštenje, moralnost i stalno prisustvo u prvim redovima s povratnicima, s građanima. Odbio sam primiti Orden časti sa zlatnim trakama od Dodika. Bilo je to pitanje časti i ličnog poštenja. Zalagao sam se za dijalog, za dogovor, ali i za provođenje dogovorenog. Kako sam mogao primiti orden dok moji Bošnjaci u Banjoj Luci još nisu u ravnopravnom položaju, dok im se još uskraćuju ona osnovna ljudska prava u povratničkom životu. Uistinu poštujem to priznanje i ono je za mene dijalog, ali nažalost, još nepotvrđen, odnosno jednosmjeran. Također, nisam prihvatio prijedlog Vlade RS-a da dobijem nacionalnu penziju, koja se dodjeljuje vladiki, biskupu i muftiji. Kako sam to mogao prihvatiti dok ostaju otvorena pitanja koja sam naveo. Kako sam mogao uzeti privilegiranu penziju dok imami u Muftijstvu nemaju riješen status, i to se stalno odgađa. I zato se ponosim što nemam penziju od 1.500 eura, što je nekoliko puta veće od ove moje. Ali...

  • Vi i dalje govorite o nedostatku komunikacije, one, kako kažete, dvosmjerne, kao jednom od problema kako u RS-u, tako i u Bosni i Hercegovini. Na kome je onda odgovornost i šta je to što smatrate da je potrebno da se konačno unaprijedi kako bi građani u ovoj zemlji, Bosanci i Hercegovci, normalno živjeli?

- Neću ništa novo kazati ako ponovim da je problem u našim predstavnicima i vlastima, problem je i u našoj svijesti, kada previše pažnje posvećujemo svemu što nas koči, a manje ili nikako se bavimo stvarima koje mogu donijeti dobro svima. Krize su u mnogim područjima i zato se treba baviti životom građana, ljudi, povratnika, vidjeti kako pomoći ljudima da žive od svog rada, kako zaustaviti odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine, jer odlaze u sve većem broju i iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Kada jedan čovjek, posebno mlad, ode iz zemlje, to se osjeti i u tom gradu, i u entitetu, i u državi. Evo, kažu, pomogli su nam mnogo Švedska, Norveška, Njemačka, Austrija... Jeste, to je tačno, ali pogledajmo i drugu stranu medalje, pogledajmo koliko smo mi pomogli njima. U Švedskoj, Njemačkoj, Austriji... zaposleno je na hiljade stručnjaka, ljekara, inženjera, mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Koliko smo mi ovdje uložili u njihovo školovanje i onda ih dali tamo njima... Pa, kolika je ta pomoć?!

Zamaramo se pričama, a radom nikako. Govorimo stalno - trebamo, hoćemo, otvorit ćemo radna mjesta, a u praksi - ništa. Šta mislite kako je bilo graditi tolike džamije u RS-u u to vrijeme, obnavljati porušene kuće, nacionalna, kulturna i historijska dobra? A, uspjeli smo i izdržali, nismo se pokolebali. Zato preporučujem Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, svima, da se ne prodaju za tamo "nešto", jer je naš dignitet, dignitet Bosne i Hercegovine, jači i veći od svih tih priznanja, govora i obećanja. A Ferhadija je najbolji primjer za to.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.