Cako: Radiovoditelj i borac sa Down sindromom

Povodom Svjetskog dana osoba sa Down sindromom, Matovski je održao govor u UN-u u New Yorku (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Daniel Evrosimoski

Njegov glas pozdravlja slušatelje internet radija MOF. Sa gostima u programu govori o problemima i izazovima osoba sa posebnim potrebama. Emisija se zove „Ja sam Cako“. To je i nadimak na koji se odaziva 25-godišnji voditelj Aleksandar Matovski, rođen sa Down sindromom.

Sindrom nije to što ga čini posebnim, već njegov aktivizam, druželjubivost i smisao za humor.

„Kada nešto neću da uradim, kažem – danas sam ‘down’, pustite me“, kroz smijeh Cako priča kako često zna da se našali na svoj račun.

Navodi i primjere kada mu prepuštaju mjesto u autobusu ili na sportskim tribinama, prilike koje, ponovo kroz smijeh, kaže da jedva čeka da iskoristi.

„Strah od nas je vrlo prisutan. Kada neko vidi osobu sa smetnjom u razvoju, bježi od nje, kao da je agresivna ili kao da prenosi neku bolest. Ipak vječni stereotip je sažaljenje. Meni ne smeta. Navikao sam. Ali nekim roditeljima je to previše, stvara im neprijatnosti i zbog toga zatvaraju sebe i svoju djecu još više. Ako se oni ne naviknu na sopstvenu djecu, neće ni niko drugi“.

Živi normalno i kaže da je osoba kakva želi biti. Predrasude postoje, ali više im ne pridaje pažnju. Javno ili diskretno čitav život slušao je riječi između uvreda i sažaljenja: „vidi ga kakav je“ ili „pusti ga – vidiš da je bolestan“.

„Ja sam uvijek istrajavao. Imao sam potporu porodice i oni su mi pokazali pravi put – da treba da budem borac. Nije me boljelo kada su me vrijeđali dok sam odrastao – više me povrjeđivalo kada su pričali nešto ružno o mojoj porodici. Ne dam da se izusti loša riječ ni za koga u mojoj porodici.“

Prvi student sa Down sindromom

Cako je od najmanjeg uzrasta radio sve što rade i ostali oko njega. Išao je u kafiće, izlazio u šetnje, upoznavao prijatelje. Njegovo odrastanje se ni po čemu nije razlikovalo od odrastanja njegovog brata i sestre. Pohađao je redovan školski sistem, te postao prvi student u Makedoniji sa Down sindromom. Danas je apsolvent na Pedagoškom fakultetu u Skoplju. Kaže kako je osobama sa poteškoćama ključno da im porodica bude jača od stereotipnog društva.

„Prije svega treba, kao što sam ja ovdje u kafiću, da ima više ljudi sa poteškoćama u razvoju. Roditelji da izvode svoju djecu napolje, na ulice, parkove i svjež zrak. Ali ne u grupama, kao čopor ljudi, kako bi drugi sa strane gledali u njih i komentirali, već kako individue. Samo tako mogu da se promijene stvari.“

Umrežena udruženja

Porodica Matovski dobila je dijagnozu Downovog sindroma tri mjeseca nakon što se Cako rodio. Otac, Zoran je kući zatekao rasplakanu i izbezumljenu suprugu koja ga je pitala „Šta ćemo sad?“. „Ništa, živjet ćemo kao što smo živjeli do sada. Idemo dalje“, odgovorio je. 

Na početku ništa nisu znali o Downovom sindromu pa su istraživali i konsultirali profesionalce. Uspostavili su kontakte sa porodicama koje imaju iste probleme, te su danas umreženi sa sličnim udruženjima iz zemalja u regionu. 

Nisu strahovali šta sve može da se desi njihovom sinu dok je odrastao, bili su otvoreni i nije ih puno zanimalo šta će reći komšiluk ili rođaci. 

Down sindrom je hromosomski poremećaj kojeg karakteriše specifičan izgled lica i intelektualna zaostalost. Ne postoji lijek, ali pravi odnos prema osobama sa ovim sindromom jako utječe na poboljšanje njihovog kvaliteta života. Uz odgovarajući razvoj mogu doprinijeti društvu u kojem žive.

Bijesan na sistem

Nema dostupnih podataka koliko osoba sa Down sindromom ima u Makedoniji. Puno takvih osoba je u izolaciji, zatvorenih u domovima, zaklonjenih od pogleda ispunjenim predrasudama i stereotipima. To je praksa koja je pogubna za njihov razvoj. Strah od nepoznatog i sram od ismijavanja je nešto što je duboko ukorijenjeno u kulturu i mentalitet ovih prostora.

„Bijesan sam na sistem, ponekad mi dođe da ga uništim. Stereotipi, ova politička kriza, to jako utiče na osobe poput mene. Želim da razmišljamo svojim glavama. Društveni sistem mi stvara gnjev. Ali kad sam gnjevan, to me tjera da radim još više“.

To je i misija na koju Cako usmjerava svoju energiju i čemu želi da posveti svoju karijeru – borba za osobe sa poteškoćama u razvoju.

Član je nekoliko udruženja. Aktivnim učešćem na konferencijama utiče na podizanje javne svijesti. U svojoj radio emisiji otvara važna pitanja, a prije dva mjeseca, na Svjetski dan osoba sa Down sindromom, održao je govor i u Ujedinjenim nacijama u New Yorku.

„Svojim primjerom šaljem poruku. Vidim kako se druge porodice ponašaju prema osobama sa Down sindromom. Kod nas u Makedoniji je to poražavajuće. Smatraju ih kao osobe drugog reda, kao osobe koje ne mogu ništa da rade. Želim da promijenim predrasude, preporukom da porodica treba pomagati, a ne da nam odmaže.“

Cako kaže da postoji velika razlika u odnosu prema osobama sa Down sindromom u razvijenijim zemljama. Ljudi mu tamo prilaze i pitaju da li mu je potrebna pomoć.

„U Makedoniji to ne može da se desi“, kaže on, „niko se ne zamara vama – da li imate neki problem, ili vam nešto treba.“

“Stvari se polako mijenjaju, mada treba još puno da se radi“, kaže Cakin otac Zoran. Svjedoči kako postoji veliki napredak u odnosu društva prema osobama sa posebnim potrebama zadnjih 25 godina i kako se čine napori ka dodatnom poboljšanju. Glavni problem, kaže, je nedostatak dovoljno angažiranih i stručnih osoba u obrazovnom sistemu.

Ljubav na prvi pogled

Pored borbe za prava osoba sa Down sindromom, Cako se bori i na sportskom terenu. Ima smeđi pojas u karateu, pleše, fotografiše i piše poeziju.

Priznaje kako su mu se stihovi promijenili u ljubavne od kada je u vezi sa kćerkom engleskog ambasadora u Makedoniji, a intenzivno uči i engleski jezik zbog bolje komunikacije.

„Zaljubio sam se u Florens na prvi pogled. Stvarno je volim“. Zajedno plešu, idu u kino i pozorište.

Kaže da svaki dan ustaje sretan. Sve što radi doprinijelo je razvijanju jakog karaktera. Osobama kao što je on poručuje da se nastave boriti. „Borba je u sebi“, kaže „Ako sam ne kažeš da ćeš uspjeti, niko sa strane neće to da uradi umjesto tebe.“

Borba protiv zlostavljanja ljudi sa Down sindromom i ostalim poteškoćama u razvoju, njihovo zapošljavanje, uključivanje u društveni život i podizanje javne svijesti o ovom problemu, su izazovi pred njim.

„Je li ima nešto što ne možeš da uradiš?“, pitam ga na kraju našeg razgovora.

„Sve što želim da uradim – uradit ću. Ne odustajem. Ja sam borac.“

Izvor: Al Jazeera