Oglasi

Bura u fildžanu mora

Za Sloveniju je presuda o Piranskom zaljevu treći najvažniji događaj u njenoj državnosti, nakon osamostaljenja i ulaska države u EU i NATO.
Piranski zaljev, Savudrijska vala, Granica, Hrvatska, SlovenijaPrema arbitražnoj presudi, Sloveniji bi pripalo više od dvije trećine Piranskog zaljeva / Savudrijske valeEPA - Arhiva

Arbitraža je skupa gnjavaža, ali očito da drugačije nije moglo. Znaju to svi oni koji se dvadeset i pet godina uporno trude definisati granicu (na kopnu i moru) između Slovenije i Hrvatske da bi mirno i prijateljski živjeli u uređenim državama. Prvi uslov za to je da postoji crno na bijelo gdje su državne granice i šta kome pripada (pogotovo zbog građana koji žive u pograničnim područjima).

Nažalost, ako dvije strane nisu dovoljno mudre i sposobne da se same dogovore, što je uvijek neka vrsta kompromisa, moraju prepustiti nekom trećem da donese odluku. Koju treba (bespogovorno) prihvatiti. U tome je valjda smisao.

I sad ta, za jedne, dugo i teško očekivana, za druge, 'nepostojeća' presuda, nije donijela potrebnu relaksaciju. Naprotiv… Mnogi misle da se ništa neće promijeniti i da će sve ostati tako kako je bilo. Manje ili više neuređeno jer to jednoj od zainteresiranih strana odgovara. Što je paradoks sam po sebi. Zar neko normalan može povjerovati da dvije članice Evropske unije nisu mogle naći trajno i prihvatljivo rješenje za Piranski zaljev, odnosno, Savudrijsku valu? Što je samo kap mora u okeanu drugih problema.

Katastar iz 19. vijeka

Za Sloveniju je presuda treći najvažniji događaj u njenoj državnosti (nakon osamostaljenja i ulaska države u EU i NATO). Za Hrvatsku je 'mrtvo slovo na papiru' jer je arbitraža, po njihovom mišljenju, 'kontaminirana i kompromitirana'.

Razlog je - da su se Simona Drenik, iz slovenskog  Ministarstva vanjskih poslova i Jernej Sekolec, predstavnik Slovenije u Arbitražnom sudu, na neprimjeran način 'dogovarali o iznošenju argumenata i lobiranju kod drugih arbitražnih sudija', što jeste sramota ili skandal za Sloveniju. Zato su ostali bez posla. Međutim, bez obzira na odluku hrvatskog Sabora 'o istupu iz arbitraže', Sud je taj njihov telefonski razgovor (do kojeg su hrvatske obavještajne službe došle nezakonitim prisluškivanjim) opredijelio za 'manji prekršaj' i nastavio postupak.

To se događalo 2015. godine, a zanimljivo je napomenuti da je glavni dokazni postupak u arbitraži kopnene i morske granice između Hrvatske i Slovenije izveden 2013. i početkom 2014. godine što govori da je već bilo jasno kakvu su argumentaciju i dokumentaciju predstavile strane u postupku. Tako da se postavlja pitanje kako je moguće da je Hrvatska sama odredila da je arbitraža, kojoj je pristupila 2009. godine da bi deblokirala poglavlja u pregovorima za ulazak u Evropsku uniju, 'kontaminirana i kompromitirana'? Zar to nije posao suda u dvostranskom postupku?

Ovako, čini se, kao da je Hrvatska samo tražila bilo kakav povod da istupi iz sporazuma, koji joj je pomogao da uđe u Evropsku uniju. I sada, premijer Andrej Plenković tvrdi da ih 'presuda ništa ne obavezuje' i poziva Sloveniju na bilateralni dogovor(!). U isto vrijeme, šalje (ozbiljno) upozorenje drugim članicama EU-a i Evropskoj komisiji da se ne miješaju u odnose Slovenije i Hrvatske. Što je, blago rečeno, malo čudno ako se zna kako je i zašto došlo do tog sporazuma.

Da je dogovor bio moguć, valjda bi već bio postignut u godinama i decenijama koje su protekle od samostalnosti Hrvatske i Slovenije. Zato je i došlo do arbitraže, ali pod pokroviteljstvom Evropske komisije. Pa smo dobili nešto slično onom što su dogovorili premijeri Ivica Račan i Janez Drnovšek 2001. godine. Tada je definisano skoro 670 kilometara kopnene granice i nekoliko milja mora. Ali, upravo to malo mora za Sloveniju znači i životno važan dostup do međunarodnih voda i pomorski identitet države. Naravno, i upravljanje svojim morskim područjem.

Iz presude na 380 strana je vidljivo da je Arbitražni sud za određivanje kopnene granice uglavnom koristio katastar (zanimljivo je da su u nekim situacijama za osnovu uzeti dokumenti i iz 19. vijeka), oslanjajući se na pravila i načela međunarodnog prava, ali kod određivanja morske granice, više je uzet u obzir princip pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa.

Važno i za države regije

Sve to može biti putokaz i ostalim državama koje su nastale raspadom SFRJ, a koje i dalje imaju neriješena granična pitanja (to opterećuje odnose i stvara napetosti). Pa ne samo sa Hrvatskom. Mada, i Hrvatska treba (konačno) omogućiti svojim susjedima da upravljaju svojim teritorijama, morskim i riječnim dobrom, a ne (u nedogled) odugovlačiti sa definisanjem granice.

To je važno i za Bosnu i Hercegovinu, recimo, u 'neumskom akvatorijumu' (da bi imala 'pomorski identitet države), na Uni kod Kostajnice, aerodromu Željava i druge lokacije, ali i za Crnu Goru, u području rta Oštra i Prevlake. Da se, jednom, zna šta je čije i da je 'mirna Bosna'!…

Čini mi se da je slično i na Dunavu (granica sa Srbijom), kod Apatina i Vukovara (Šarengradska ada), ali i mnoga druga granična mjesta koja nisu definisana.

Ako ne ide u direktnim (dvostranskim) pregovorima, onda uz pomoć Evropske unije i Arbitražnog suda, i da se riješe granični problemi, da ljudi mogu živjeti u miru, a države sarađivati i trgovati u dobroj vjeri i ambijentu. Jer, nema bližih prijatelja od susjeda i komšija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera