Oglasi

Bugarska - san za siromašne Nijemce

Reditelj filma 'Bugarski san' Srđan Šarenac govori za AJB o procesu snimanja filma i spoznajama do kojih je došao.
Film reditelja Srđana Šarenca "Bugarski san" biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC-uUstupljeno Al Jazeeri

Kada autor priče promijeni perspektivu i rakurs iz kojeg nastoji predstaviti pripovijest onda, u pravilu, rezultat bude neočekivan. Takav postupak primijenio je u svom posljednjem dokumentarnom filmu reditelj Srđan Šarenac Bugarski san.

Stavljajući u središte svoje filmske priče sudbinu njemačke penzionerke Petre Kallenbach koja zbog nemogućnosti da ostvari pristojno komforan život u Njemačkoj odlazi u Bugarsku, Šarenac je svojim filmom pokazao koliko obimne mogu biti predrasude i neutemeljene predstave.

Taj obrnuti put migracije prosječnu njemačku radnicu sa primanjima manjim od 1000 eura nagnao je da životnu sreću potraži u zemlji koju mnogi napuštaju zbog siromaštva i lošeg životnog standarda. Ali, Petra nema dvojbi i sumnji jer je svjesna da u životnoj dobi u kojoj se nalazi i sa primanjima kojima raspolaže život u Njemačkoj bi bio gotovo nemoguć.

Film Srđana Šarenca govori ne samo o ekonomskim uslovima življenja nego i o sudbini osoba koje završe radni vijek i koji se iznenada suoče sa neimaštinom, usamljenošću i odbačenošću.

Film Bugarski san biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu u okviru Takmičarskog programa.

Detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Vaš film bavi se pričom koja je zapravo iverzibilna našim 'općim spoznajama', jer film prati život Njemice Petre koja iz Njemačke odlazi živjeti u Bugarsku. Koliko ovakvi filmovi pomažu da se razbiju stereotipi?

O svakom društvu postoje neki stereotipi, kao što recimo kod nas svi smatraju da u Njemačkoj vlada med i mlijeko. Cilj mi je bio da pokažem ranjive skupine društva koje postoje u Njemačkoj, a to su penzioneri sa niskim penzijama. Postoje Nijemci čija penzija nakon završetka radnog vijeka nije dovoljna za život u vlastitoj državi zbog visokih troškova života. Ti ljudi iako su njemački državljani, jedva preživljavaju u svojoj domovini sa penzijama od 700 – 800 eura i mnogi od njih su primorani da se sele u Istočnu Evropu, kako bi imali kvalitetniji život. Oni starenje ne smatraju kao kraj života, već priliku da počnu novi život.

  • Sam naslov filma je jedna vrsta ironiziranja poznate krilatice, pa je tako 'američki san' postao 'bugarski san'. Koliko Vaš film govori o siromaštvu kao pojavi koja je i dalje neiskorjenjiva?

Da, siromaštvo je neiskorjenjivo, ali misija mene kao filmskog autora je da pokažem pozitivne primjere kako neko ko je siromašan, ne odustaje, nego pronađe način da poboljša svoj život. Nikoga ne treba biti sram situacije u kojoj se našao, a činjenice govore da mnogi penzioneri iz bogatih zemalja EU često imaju jako male penzije, a cijene iznajmljivanja stanova u bogatim zemljama EU konstantno rastu, pa recimo Petra koja ima minimalnu penziju od 700 eura plaća stan 500 eura i onda nakon što podmiri sve troškove života ostaje joj 18 eura mjesečno. Petra odlučuje u svojoj sedmoj deceniji da se preseli u Bugarsku gdje ne poznaje niti jezik niti pismo i počinje svoj novi život u potpuno nepoznatoj zemlji gdje će sa 700 eura imati kvalitetniji život. "Dok je američki san ideja da svaka osoba u SAD-u, bez obzira na to odakle je došla, ima mogućnost svojim radom ostvariti uspjeh, bugarski san je ideja da svaki siromašni penzioner ima mogućnost da se preseli u jeftiniju zemlju i živi kvalitetniji život s manje troškova i da se oslobodi siromaštva i neimaštine u penzionerskoj dobi.

  • Ruši li Vaš film, na neki način, mit o Njemačkoj kao savršenoj zemlji općeg blagostanja, jer je očito da Petra nije u stanju živjeti komforan život sa svojim primanjima?

Nigdje ne postoji savršeni sistem, pa niti u Njemačkoj, najrazvijenijoj zemlji Evrope. Petra je radila cijeli svoj životni vijek i zaslužila penziju u iznosu od 700 eura s kojom se jako teško živi u Njemačkoj. Nadam se da će moj film doprinijeti da njemačke vlasti pronađu način da njemačkim penzionerima sa niskim penzijama omoguće kvalitetan život u Njemačkoj, te da njemački penzioneri ne moraju više seliti se u druge zemlje kako bi mogli dostojanstveno živjeti. Ako moj film uspije u tome, ja ću definitivno biti najsretniji filmski autor.

Detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Ovo je film i o strahovima i mogućim nesporazumima. Petra se boji da u Bugarskoj neće moći komunicirati s ljudima jer joj teško ide usvajanje jezika a kao jednu od velikih prepreka adaptaciji jeste i nepoznavanje ćiriličnog pisma. Koliko su njeni strahovi utemeljeni i da li je uspjela prevazići te prepreke?

Meni je Petra Kallenbach velika heroina, jer je u svojoj 65 godini odlučila da se preseli u Bugarsku, iako ne priča bugarski niti poznaje ćirilicu i počela je novi život. Petra je već šest godina u malom bugarskom gradu Kavarni na obali Crnog Mora gdje je otvorila svoju malu umjetničku galeriju u kojoj izlaže svoje slike. Svojim primjerom je pokazala da ne postoje granice i da njen primjer treba da sve nas motiviše da dobijemo istu onu hrabrost da uradimo promjene u sebi.

Pozivam sve vaše čitatelje da dođu na svjetsku premijeru filma Bugarski san u takmičarskom / natjecateljskom programu AJB Doc-a 24.09. u 16:30 sati u Cinema City Multiplexu, dvorana 4.

  • Jedan od strahova s kojim se mora suočiti jeste i predrasuda da su svi Nijemci bogati. Koliko je taj strah utemeljen u stvarnosti i da li se u istočnoj Evropi, pa i u Bugarskoj zaista tako gleda na ljude?

Živimo u društvu u kojem vladaju stereotipi da su svi Nijemci bogati.

Svi ti stereotipi prestaju kada se lično susretnemo sa osobama koje ruše te stereotipe. Ja cijelo vrijeme govorim da ne treba da se bavimo Nijemcima i Balkancima, već pojedincima koji imaju svoje ime i prezime i da cijelo vrijeme ističemo pojedince koji svojim akcijama inspirišu druge ljude da i oni pronađu snagu u sebi i da promijene svoj život na bolje.

  • Ovo je film i o problemima ljudske egzistencije. Petra zapravo pokušava "pronaći" život. Koliko je usamljenost i potraga za srećom motiv koji se proteže kroz cijeli film?

Meni je jako drago da je Petra osoba koja je jako aktivna i koja pokušava da pronađe pravi život za sebe u Bugarskoj, zemlji u kojoj nikada nije živjela, čiji jezik i pismo ne poznaje. Petra ne poznaje granice i vodi se mišlju da čovjek može da nadvlada sve probleme pa čak i probleme usamljenosti i da možda sreća nije u Njemačkoj već u Bugarskoj. Petra nam pokazuje da moramo biti otvoreni i da možda sreća leži negdje gdje nismo smjeli ni pomisliti. Ali bi trebali probati.

Detalj iz filmaUstupljeno Al Jazeeri

  • Film je i slika staračkog i penzionerskog života kojeg mnogi zamišljaju kao neko neodređeno doba mira i spokoja a iz Petrinog primjera vidimo da to i nije slučaj u stvarnosti. Snimajući film do kakvih ste spoznaja stigli u razmišljanju o tome šta je i kakakv je starački, penzionerski i samački život?

Tokom snimanja filma došao sam do spoznaje da nije tačno da je penzionerski život samo samački i starački i da ne mora da bude doba mira i spokoja. Od ljudi u starijoj životnoj dobi možemo jako puno da ne samo naučimo već da nas i inspirišu.

Možđa će ovo zvučati čudno, ali kod ljudi u sedmoj deceniji sam pronašao veću energiju za promjene i bolji život nego kod naših mladih.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.