Budimo ljudi, a ne samo Srbi

Zašto među desetinama hiljada građana koji protestuju u Beogradu i drugim gradovima Srbije nema sveštenika? Da li je moguće da među njima nema baš nikoga ko bi stao uz narod i blagoslovio okupljene ljude, predominantno hrišćane i pravoslavce, koji su ustali protiv vlasti tražeći više pravde i slobode?

Ili sasvim pogrešno misle da demonstranti, možda, i nisu dio tog naroda? Da su to sve sami kreteni, kako ih naziva predsjednik Aleksandar Vučić. Pogotovo u situaciji kada je zvanično mišljenje Srpske pravoslavne crkve o Kosovu kao najvećem kamenu spoticanja u ovom trenutku mnogo bliže stavu opozicije o neophodnosti zadržavanja statusa quo, odnosno zamrznutog konflikta (prema važećem Ustavu Srbije, Kosovo je autonomna pokrajina u sastavu Srbije), nego razgraničenju sa Albancima, za koje se zalažu Vučić i njegovi brojni kako crkveni, tako i necrkveni sljedbenici. Da li ih je i kako Vučić opčinio nije lako odgovoriti, jer je opštepoznato da se u dugoj tradiciji (SPC ove godine proslavlja 800 godina autokefalnosti) nikad nije desilo da svi imaju unisono mišljenje?

Vučić kao patrijarh

Biće najvjerovatnije da se čeka da narod sam zbaci autokratski režim, pa da Crkva odgovori isto kao onaj šumadijski seljak onomad Vuku Draškoviću, tadašnjem lideru opozicije. Na pitanje kada će selo da glasa za opoziciju, seljak je odgovorio: “Odmah Vuče, čim dođete na vlast!”

Podsjetimo da su se već mnogi odvažili da podrže proteste: brojni univerzitetski profesori, akademici, intelektualci, umjetnici, studenti, sindikati, bivši oficiri vojske…

Kad predsjednik Vučić izjavi da ga ne zanima da razgovara sa liderima opozicije i da nema te sile koja će ga natjerati na to, mnogi iz Crkve i van nje morali bi da ga posavjetovati da on takvo što može izreći kao predsjednik svoje Srpske napredne stranke, ali nikako kao predsjednik Srbije, koji je predsjednik svih građana, pa i onih iz opozicionih stranaka, ma šta on o tome mislio.

Naravno, to se neće desiti, zato što i u vrhu Crkve – uostalom, kao i u većini državnih institucija i ustanova – sjede ljudi na ta mjesta postavljeni ne na osnovu profesionalnih i ljudskih kvaliteta, nego na osnovu spremnosti na bezpogovornu lojalnost vladajućoj stranci i srbijanskom predsjedniku. Kako u državi, tako i u Crkvi, koje odavno djeluju u neprirodnoj simbiozi.

“Mene to ne zanima. Ja sa njima neću da se sastanem. Za narod i za građane sam uvek otvoren. A za ove lopove ne [Dragan Đilas, Vuk Jeremić, Boško Obradović]. A zašto nisu u zatvoru, to je teško pitanje. Zato što su celokupan pravosudni sistem oni postavili. Što da ja pričam sa nekim ko priča da ja urušavam teritorijalni integritet, a u njihovo vreme Kosovo proglasilo nezavisnost i Crna Gora otišla iz [Savezne Republike] Jugoslavije”, izjaviće Vučić ne trepnuvši.

Na svojoj omiljenijoj televiziji Pink je rekao i da najveća podrška tim skupovima u Beogradu stiže iz medija iz Zagreba, Sarajeva i Prištine i da je potrebno da se ljudi zamisle zbog čega je to tako.

“Šta mislite zašto se Zagreb raduje propasti Aleksandra Vučića? Zašto sam im ja problem? Smeta im to što je Srbija snažnija. Ja sam iz Sarajeva čuo primedbe na to što se Srbija naoružava. Hoćete vi da nam zabranite?”, rekao je Vučić i ponovo podsjetio na onog mlađahnog radikalskog jastreba iz devedestih godina.

Jedna izjava, a dva Irineja

Za razliku od Vučića, koji sve otvorenije krši zakone koje su napisali ljudi, što je vidljivo skoro svakodnevno, za sveštenstvo u zvanično sekularnoj Srbiji, posebno za najviše predstavnike, uključujući episkope, arhiepiskope i samog patrijarha, trebalo bi da, pored svjetovnih, važe i božanski zakoni, pa i onaj vrhovni da su svi ljudi pred Bogom jednaki.

O tome šta se dešava na ulicama crkveni poglavari uglavnom šute. Javno se samo jednom oglasio patrijarh srpski Irinej, u intervjuu Politici, koji je doveo u vezu nedavne demonstracije u bh. entitetu Republika Srpska (Pravda za Davida) i u Srbiji i naveo da “ne vidi da će biti koristi za narod od protesta u Beogradu i Banjaluci”. On je, zapravo, razradio misao vladike bačkog i novosadskog Irineja (Bulovića), koji je našto ranije, u novogodišnje intervjuu Novostima, ocijenio da “opozicioni protesti na ulicama Beograda ne doprinose srpskoj pregovaračkoj poziciji koja se tiče KiM”. On je precizirao da pokretanje demonstracija na ulicama Beograda “ni na koji način ne doprinosi pomoći bezbednosti Dečana ili snabdevanju bolnice u Kosovskoj Mitrovici”.

“Sa velikom brigom sam pratio nedavne demonstracije na ulicama Banjaluke. Oni koji ne žele dobro Republici Srpskoj i srpskom narodu tada su bili zadovoljni. Ne vidim da će biti koristi za narod ni od podsticanja na takve proteste u Beogradu i širom Srbije. Možda neko ne vidi, ili ne želi da vidi, ali svi ti procesi jesu povezani”, rekao je patrijarh.

I to je, uglavnom, sve. U starom maniru da se SPC prije svega tretira kao nacionalna, a ne prvenstveno kao hrišćanska, odnosno vjerska zajednica.

Protođakon Ranković: To nije stav SPC

Protođakon i urednik šabačkog Glasa crkve Ljubomir Ranković, međutim, jedan je od rijetkih koji javno kaže da to nije stav SPC-a, “jer taj stav može da definiše samo Sabor”. On podsjeća da patrijarh kao političko biće ima pravo da iznese svoj stav, ali i ističe da to nije i stav cijele Srpske pravoslavne crkve.

“To definitivno ne može biti stav Crkve, jer patrijarh kada govori o političkim pitanjima i komentariše društvene događaje iznosi svoj stav. Crkva pravoslavna ne zna za instituciju ex cathedra i patrijarhove izjave u tom pogledu nikoga ne obavezuju. Institucija koja može da definiše i izgradi stav crkve je Sveti arhijerejski sabor SPC-a”, objašnjava Ranković.

On savim ispravno zaključuje da izjava patrijarha Irineja o protestima neće donijeti koristi ni njemu, ni Crkvi, niti srpskim vlastima. “Srpska crkva, kao narodna crkva, uvek je kroz celu prošlost bila uz svoj narod. Narod je danas na ulici u protestima i zaslužuje da bude bar saslušan. Korisnije bi bilo za sve da je patrijarh podržao predsednika Vučića da razgovara sa učesnicima protesta, jer među njima, kako je sam predsednik rekao, ‘ima pristojnog sveta’. Između vlasti i naroda uvek treba stati na stranu naroda. Vlast je prolazna i smenjiva, a narod je večan”, objasnio je ovaj sveštenik i “svaka mu je ko vladikina”, što bi se reklo u narodu.

Patrijarh Pavle nije imao dilemu

Ovdje se valja prisjetiti kako je u sličnoj situaciji, za vrijeme građanskih protesta prije 22 godine, na Savindan, postupio Irinejev prethodnik patrijarh Pavle, koji je još za života zadobio veliki ugled i poštovanje u narodu. Istina je da je tada u protestima učestvovalo i mnogo beogradskih sveštenika, poput vladike hvostanskog Rakite ili beogradskog protojereja Petra, ali i da patrijarh nije imao dilemu da li će se okrenuti prema vlastima, koje su pokrale izbore, ili građanima, koji su zbog toga demonstrirali na ulicama, sukobljavajući se sa kordonima policije.

Iako u poznim godinama života i krhkog zdravlja, patrijarh Pavle je stao na čelo litije od Saborne crkve, prošao preko Terazija, uklonio policijske kordone i došao na Vračar. Naravno, to je patrijarh Pavle mogao zato što je imao veliki autoritet u narodu, iako su se za vrijeme njegove vladavine mnogi i u samoj Crkvi teško ogriješili i o ljudske i o Božije zakone, blagosiljajući i mnoge kasnije optužene i osuđene za teške ratne zločine. Iako je to ponekad bilo uzaludno, u svakoj je molitvi ponavljao upozorenje: “Budimo ljudi!” Jednom je, pozivajući na mir tim riječima, dodao još tri: “Budimo ljudi, iako smo Srbi!”

Mladi novinari slobodnog Radija B92 odmah su ovu patrijarhovu poruku stavili u najavnu špicu najvažnije informativne emisije “Vesti u 17”, koje su počinjale muzikom Ennia Marriconea iz filma Dobar, loš, zao. Usput, taj legendarni džingl imao je više informacija nego neke današnje televizije za cijeli dan. U džingl su stale i riječi reditelja Nenada Prokića, koji spominje i Kemal-pašu Ataturka: “Od sutra nema fesova i feredža: Nosite šešir ako hoćete u Evropu”, zatim čuvene riječi Zorana Đinđića da najprije treba progutati najveću žabu, odnosno riješiti Kosovo, ili patrijarhovo “Budimo ljudi, iako smo Srbi.”

Danas to više niko ne spominje. Džingla nema kao da ga nikad nije ni bilo. Kao što nema ni Radija B92. Sudeći po tvrdnjama nekih (svakim) vlastima naklonjenih medija da tu rečenicu patrijarh nikad nije ni rekao, ostaje sumnja da je namjerno sakriven ili čak uništen…

Suprotni interesi građana i vrha Crkve

Ali, vratimo se u današnjicu. Bivšeg člana Predsedništva Pokreta slobodnih građana Zorana Vuletića uopšte ne čudi stav patrijarha Irineja, jer su, kako kaže, decenijama unazad interesi crkvenih velikodostojnika i građana dijametralno suprotni.

“Po svaku cenu hoće da zaustave stvaranje modernog društva, kome bi prioritet trebalo da bude ulazak u Evropsku uniju. Zbog takvih stavova patrijarha, koji isključivo brine o vlasti i lažnim mitovima, najveći broj studenata traži životnu šansu na Zapadu.”

Zbog toga ćemo ovo razmatranje i završiti citiranim sloganom patrijarha Pavla: “Budimo ljudi, iako smo Srbi.” U nadi da će stići do današnjih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, uz podsjećanje da njihova podrška pobunjenim građanima nije stvar njihove dobre ili loše volje nego, prije svega, njihova obaveza.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera