Bud Spencer za AJB: Neočekivano sam postao glumac

'Volio bih da sam studirao muziku kada sam bio mlađi, no ne žalim ni za čime u životu', kaže Spencer (budspencerofficial.com)

Razgovarao: Ibrahim Sofić

Generacije ljubitelja filma na području bivše Jugoslavije, a i daleko šire, odrasle su uz njegove filmove, bilo sa sportskom, western, ratnom ili nekom sasvim četvrtom tematikom.

Kada kažete Carlo Pedersoli, malo ko će znati o kome je riječ, no – Bud Spencer? To je nešto sasvim drugo.

U filmovima su ga krasili kratki dijalozi, ali i još kraće scene tuče jer njegovi rivali nisu imali pravi odgovor na njegovu nadljudsku snagu. Jedan udarac je bio dovoljan da protivnik „odleti“ nekoliko metara, okrene se oko svoje ose ili da, kao u filmu „Čovjek zvani Buldožer“ završi na – pekarskoj peći i ništa više ne osjeća, iako gori!

Sada je 86-godišnjak, živi u Italiji i piše pjesme i knjige. Za Al Jazeeru se prisjetio svojih glumačkih, ali i sportskih dana, te velikog prijateljstva sa dugogodišnjim kolegom na filmskom platnu.

Glumac i pivo, inspiracija za ime
  • Kako ste odlučili promijeniti Vaše ime? Da li je tačno da su inspiracija bili jedan glumac i jedno piće?

Upravo se tako desilo. Trebalo mi je neko međunarodno ime jer su se filmovi prodavali na međunarodnom tržištu, a moje ime Carlo Pedersoli nije bilo tako. Tako sam se odlučio na prezime Spencer po mom omiljenom glumcu u to doba, Spenceru Tracyju, a za ime je „krivo“ moje omiljeno pivo Budweiser. Tada je počela priča od Budu Spenceru.

  • Kako je Vaša glumačka karijera započela i da li ste ikada i pomišljali da ćete biti velika zvijezda, kako u Vašoj domovini Italiji, tako i šire?

Moja karijera kao glumca počela je potpuno neočekivano 1967. godine. Već sam imao 38 godina i nikad nisam ni pomislio da ću biti glumac, no tada mi je veliki režiser Giuseppe Colizzi ponudio ulogu u špaget-westernu Dio perdona… Io no! (Bog prašta, ali ja ne!). Taj film je imao veliki uspjeh. Zaista nikada nisam ni pomišljao kako ću biti međunarodna zvijezda, no nešto je bilo posebno u tom projektu (u kojem je bio i Terence Hill) što je odmah privuklo internacionalnu publiku.

  • Da li u Vašim filmovima i serijama ima neki lik koji najbolje odražava Vašu ličnost?

To zaista ne znam, ali vrhunski režiseri (Giuseppe Colizzi, E.B. Clucher, Sergio Corbucci i mnogi drugi) uspjeli su istaći moje fizičke i psihičke karakteristike u mnogim uspješnim filmovima kroz koje sam napravio uspješnu karijeru. Jedan od likova koje najviše volim je onaj u Piu’ forte ragazzi! (Do kraja momci!, 1972) gdje sam glumio pilota aviona. Nakon tog filma sam postao pilot u pravom životu i od tada mi je letenje velika strast.

  • Koja Vam je bila najteža uloga u karijeri?

To bi možda mogla biti uloga koju sam tumačio u Cantando dietro i paraventi (Pjevanje iza zavjese, 2003.), filmu koji je režirao veliki italijanski autor Ermanno Olmi.

Film mi je bio težak jer sam prvi put morao glumiti ulogu daleko drugačije od ranijih i osjećao sam zaista da glumim. To mi je bilo veliko iskustvo.


Pedersoli u bazenu 1950. godine [Wikipedia/ comune.torino.it]

  • Mnogi vaši fanovi ne znaju, no Vi ste imali uspješnu sportsku karijeru. Zašto ste mijenjali plivanje za glumu?

Nije bilo nikakve zamjene. Moja sportska karijera je okončana 1959. kada sam imao 30 godina, a glumac sam postao sedam godina kasnije. Oženio sam se 1960. godine i odlučio da ne učestvujem na svojim trećim Olimpijskim igrama (u Rimu). Te je godine Italija osvojila zlatnu medalju u vaterpolu, a ja sam bio dio državne reprezentacije godinama.

Možda bi neki pomislili da se kajem, da sam napravio grešku, ali ja ne žalim jer mi je porodica postala daleko važnija od sporta.

  • Možete li se za naše čitatelje prisjetiti kako je bilo na Olimpijskim igrama u Helsinkiju i u Melbourneu, te kako ste se osjećali kada ste postali prvak Italije u vaterpolu kada ste igrali za Lazio?

Obje manifestacije koje ste spomenuli su bile nevjerovatno pozitivno iskustvo za mene. Zaista nezaboravno. Predstavljanje svoje države kao sportaš na ovakvim takmičenjima je najbolja stvar koja se nekome može desiti.

Naravno, ta vremena (1952. i 1956. godina) bila su daleko drugačija od današnjih jer je bilo daleko manje ekonomskih interesa, a više ponosa u nastupima. Svi smo se oporavljali od posljedica dramatičnog rata u Evropi i imali smo potrebu isticati nacionalnu reputaciju na najvišem nivou.

  • Gdje i kada ste se upoznali sa Mariom Girottijem (Terenceom Hillom)? Da li ste i pomišljali da ćete biti nešto više od kolega na setu? Da li ste još u kontaktu sa njim?

Terencea sam upoznao na setu snimanja filma Dio perdiona…io no!. Njegovu ulogu je trebao tumačiti drugi glumac, ali on je doživio nesreću prvog dana snimanja. Tako da je Terrence dobio priliku kao rezerva. Koja naša sreća, Terence je daleko više od prijatelja.

Iako se sada ne viđamo puno jer često odlazi iz Italije, osjećam ga kao brata. Postoji neka posebna veza između nas i, kad god je u Rimu, uvijek me zove i dolazi u moj dom na večeru i odlične špagete.

  • Da li postoji nešto posebno što bi voljeli istaći iz Vašeg prijateljstva sa Hillom, neku anegdotu?

Ono što iskreno mogu reći je to da je Terence veoma dobra osoba. Nikada se nismo posvađali tokom karijere, a to je veoma neuobičajeno u filmskom poslu. Uvijek smo se uzajamno poštovali i nikada nismo zavidjeli jedan drugom na uspjehu.

Ja sam bio jaki, a on zgodni i lijepi i tako smo imali posebne fanove koji su nas voljeli kao poseban par.

Kratka politička uloga
  • Pored glume i sporta, imali ste i kratku ulogu u politici Italije (regionalni izbori 2005. godine). Zbog čega ste to uradili i da li zaista to ima veze sa navodnim izjavama kako „u životu niste bili baletan, džokej i političar“, da za ovo prvo dvoje postoje razlozi, pa ćete se okušati u politici?

Moja odluka i izlazak na političku scenu nema veze sa baletom i konjskim utrkama. Zaista sam mislio da Silvio Berlusconi može promijeniti Italiju nabolje, pa sam odlučio podržati njegovu političku karijeru. Znao sam ga ranije, iz filmskog svijeta, te divio sam mu se kao velikom poduzetniku.

  • Italija i Balkan su veoma blizu. Da li ste ikada dolazili na područje bivše Jugoslavije, šta mislite o ljudima koji žive sa ove strane Jadranskog mora?

Mnogo puta sam dolazio na Balkan, naročito kada sam bio mladi sportaš. Tada sam se takmičio protiv mnogih sportaša iz Jugoslavije u plivanju i vaterpolu. Jugoslavija je, naprimjer, uvijek imala jaku reprezentaciju u vaterpolu i Italija je sa njom vodila mnoge bitke u bazenu.

Ljudi sa Balkana su jaki, ponosni i heroični. Veoma ih volim.

  • Čime se sada bavite i da li žalite za nečim što se uradili ili što niste uradili u svome životu?

Sada sam se posvetio komponiranju muzike i pjesama, te pisanju knjiga. Volio bih da sam studirao muziku kada sam bio mlađi, no ne žalim ni za čime u životu. Imao sam veoma zadovoljavajuću karijeru i u sportu i u glumi.

Imam veliku, dobru porodicu i sa 86 godina sam dobrog zdravlja. Još imam milione fanova koji mi se javljaju putem Facebooka i drugih internetskih kanala. Kako bih mogao i za čime žaliti?

Izvor: Al Jazeera