Bubnjevi rata izraelsko-saudijskog saveza

Piše: Richard Silverstein 

U posljednja 24 sata ritam ratnih bubnjeva na Bliskom istoku dostigao je grozničavu brzinu. Saudijska Arabija izazvala je i internu i inozemnu kriznu kako bi dozvolila prestolonasljedniku Mohammadu bin Salmanu da realizuje svoju grandioznu viziju saudijske države.

Interno, Salman je iznenada stvorio antikorupcijsku komisiju i za četiri sata uhapsio neke od najviše pozicioniranih prinčeva Kraljevine, uključujući i četiri aktuelna ministra i sina bivšeg kralja. Najpoznatije ime na listi jest ono jednog od najbogatijih na svijetu, Alwaleeda bin Talala.

Samo nekoliko sati ranije, nakon što je bio pozvan u Saudijsku Arabiju na konsultacije, libanski premijer Saad al-Hariri kazao je gledateljima saudijske televizije da daje ostavku zbog dobijenih “prijetnji smrću”. Zašto je premijer jedne države dao ostavku u prijestonici druge – neobjašnjivo je.

Izvještavanje o Haririjevoj odluci pokazuje da je govorio stalno govoreći u kameru i nekoliko puta skrenuo pogled, što ukazuje da je saopćenje možda napisano za njega i da ga je izrekao pod prinudom.

Uzevši u obzir taktiku čvrstog stiska, koju koristi Bin Salman kako bi osigurao svoju titulu prestolonasljednika i hapšenja brojnih istaknutih Saudijaca koji mu nisu bili dovoljno lojalni, pozivanje lidera vazalske države i davanje ultimatuma ili ostavka ili te mi odsijecamo (bukvalno) ne bi bilo mimo predstave.

Tu nešto smrdi

Urednik Middle East Eyea David Hearst slaže se: “Teško je ne doći do zaključka da, kad je napustio Liban, Hariri nije imao namjeru dati ostavku, da ni on sam nije znao da će dati ostavku te da su ga na taj potez natjerali Saudijci.”

Lider Hezbollaha Hassan Nasrallah nazvao je Haririja “našim premijerom” u televizijskom obraćanju naciji nakon “ostavke”. Tako ne zvuči čovjek koji je želio svrgnuti Haririja. Libanski predsjednik objavio je da neće prihvatiti Haririjevu ostavku dok se on ne vrati i lično to potvrdi.

Dalje, Saudijska Arabija objavila je da se Hariri neće vraćati u Liban zbog tzv. prijetnji smrću. Tu nešto smrdi.

Atentat na Rafika Haririja 2005. dogodio se nakon prijetnji koje je protiv njega izrekao sirijski predsjednik Bashar al-Assad, što djelomično objašnjava dugotrajno neprijateljstvo između sirijskog režima i saudijske kraljevske porodice.

To neprijateljstvo vjerovatno je bilo najjači faktor u odluci Saudijske Arabije da postane veći finansijer sirijskih oružanih opozicijskih grupa, među kojima su neki od najkrvoločnijih militanata povezanih s grupama Islamska država Irak i Levant i Al-Kaida.

Novi saveznik Bin Salmana

Nakon gubitaka u Jemenu i Siriji izgleda da je Mohammad bin Salman spreman isprobati i treću sreću, pretvorivši Liban u političku nogometnu utakmicu kako bi izjednačio rezultat protiv stranih neprijatelja. Nažalost, Hariri je, kao i njegov otac prije njega, u procjepu. Ovog puta riječ je o Saudijcima, a ne o Sirijcima.

Saudijski prestolonasljednik čini se nestrpljivim da počne sukob s Iranom. Čini se da je Muhammed bin Salman, kao i njegov novi saveznik, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, spreman iskoristiti i manipulisati neprijateljstvom ka stranom neprijatelju kako bi ojačao vlastite domaće prilike. Budući da se vidi da je spreman na sve kako bi uspostavio vlastitu dominaciju u saudijskoj unutrašnjoj politici, takav neprijatelj veoma je koristan u držanju rivala na distanci.

Izrael je slično odgovorio. U ponedjeljak je Ministarstvo vanjskih poslova poslalo hitne dopise svim diplomatima da istaknu prosaudijsku ulogu u Haririjevoj ostavci. Diplomatski dopisnik Haaretza Barak Ravid objavio je sadržaj dopisa na Twitteru.

Ovo indicira kako Izrael i Saudijska Arabija razvijaju određen odnos “bez dnevnog svjetla”, kako su izraelski čelnici nazivali veze sa svojim američkim kolegama. Zajedno s njihovim vojnim snagama i naftnim bogatstvima, ove dvije države mogu predstavljati vrlo zapaljivu kombinaciju.

Mohammad bin Salman možda je naučio još jednu lekciju od Izraela: nema koristi od traženja pomoći vanjskih sila u vođenju takvih sukoba. Vidio je Netanyahua kako bezuspješno moli dva američka predsjednika da mu se pridruže u vojnoj avanturi zvanoj napad na Iran. Njegov novi savez sa Saudijskom Arabijom mogao bi osigurati vojni udarac koji mu je potreban za stvaranje uspješnih napada na regionalne neprijatelje.

Propast u Siriji

I Saudijci i Izraelci pratili su s užasavanjem kako iranski nuklearni sporazum, koji je napravio američki predsjednik Barack Obama, uprkos žestokom protivljenju Netanyahua, uklanja ovu kartu iz njihovog političkog špila. Netanyahu je koristio tu kartu godinama u prikupljanju opozicije navodnom iranskom nuklearnom programu. Bio je bijesan kad je vidio da je više ne može koristiti da prikrije političke izazove ili napravi državnu krizu.

Tokom proteklih nekoliko mjeseci obje države izgubile su još jednu kritičnu regionalnu “kartu”: njihovi sirijski islamistički saveznici propali su nakon zajedničkog udara sirijskog režima i njegovih iransko-ruskih saveznika.

Godinama ranije Netanyahu se pridružio Saudijskoj Arabiji u intervencijama u Siriji, napadajući vojna postrojenja povezana s Iranom ili Hezbollahom. On je vodio ovu politiku kao metodu odvraćanja, da umanji arsenal koji bi mogao biti na raspolaganju libanskim islamistima tokom sljedećeg rata s Izraelom. No, on je djelovao ništa manje u smjeru jačanja vlastite sigurnosti u očima Izraelaca, koji su opsjednuti sigurnošću.

No, sa slabljenjem građanskog rata i propašću saudijsko-izraelskih zastupnika Netanyahu više ne može nuditi sirijsku babarogu izraelskim glasačima. Morat će se suočiti sa četiri veća korupcijska skandala. Sve više njegovih najbližih saradnika na udaru je policijskih istraga. Netanyahu očajno treba skretanje pažnje. Rat protiv Libana upravo je to. Donio bi čuda na fonu ujedinjenja države taman onoliko koliko treba da one optužbe ispare.

No, postojat će velika razlika u nadolazećem ratu: Saudijska Arabija pridružit će se borbi samo da bi Iranu napravila modricu. Tako je napad na Liban samo dio njene agende, dok je direktan napad na Iran pravi saudijski cilj.

S uključenjem Izraela u rat dvije države mogle bi voditi regionalni rat napadima na mete u Libanu, Siriji, Iranu, a to bi dovelo do kontranapada na Saudijsku Arabiju, Izrael i države Zaljeva.

Strani neprijatelj

Kako sam ranije napisao, čini se da je Mohammad bin Salman naučio kritičnu političku lekciju od svog izraelskog saveznika: trebaš stranog neprijatelja kako bi unio strah među domaće žitelje. Morate pretvoriti tog neprijatelja u strašnu, zlu silu svemira.

To je jedan od razloga zašto Bin Salman interveniše u jemenskom građanskom ratu. Uprkos saudijskim masakrima, stvaranju masovne gladi i epidemije, uspio je prizvati muslimanski raskol kako bi okarakterisao Iran kao “agresora” i prijetnju saudijskim interesima.

Nedavno je proglasio svoje susjede iz Katara nepoželjnim osobama jer nisu bili dovoljno servilni Saudijcima protiv Irana. Kod Bin Salmana ili ste s njim ili protiv njih. Nema sredine.

Srećom, većina ostatka ljudske rase traži sredinu. Oni koji izbjegavaju sredinu postanu ili diktatori ili luđaci. To je, izgleda, smjer u kojem se saudijski dvor kreće.

U Libanu izgleda da je njegova strategija izazvati političku i finansijsku krizu. Saudijska Arabija pruža veliku finansijsku i komercijalnu podršku Libanu. Izgleda da Bin Salman vjeruje da će, ako on povuče tu podršku, to primorati Libance da zauzdaju Hezbollah. No, nije jasno kako Libanci trebaju obuzdati politički pokret koji je jedan od najvećih i najpopularnijih u državi.

Saudijski princ pokušava s istom strategijom koja je dosad propala u Kataru. Tu je proglasio bojkot. On je silom poveo sve države koje su ovisne o njegovoj pomoći da proglase blokadu. Granice su bile zatvorene. Letovi otkazani. Trgovina obustavljena.

No, umjesto da se predaju, Katarci (uz iransko ohrabrivanje, bez sumnje) iznijeli su svoj slučaj svijetu i uzvratili. Ne pokazuju znakove predaje.

Ruski faktor

Nije jasno kako Saudijci vjeruju da će ta strategija primorati znatno veću i udaljeniju državu poput Libana da se preda. Oni mogu zavrnuti slavine i proglasiti bojkot. Zaista, Bahrein, jedan od saudijskih vazala, naredio je svojim državljanima da se vrate iz Libana i proglasio zabranu putovanja, poput zabrane za Katar, objavljene ranije.

Sve će ovo samo ojačati Hezbollahove karte. Također će biti prešutna pozivnica Iranu da igra daleko veću ulogu u Libanu. Gdje postoji vakuum, on će biti ispunjen.

Čak još veća sila promalja se iza svega: Rusija. Pat-pozicija u Siriji između pobunjenika, koji imaju finansijsku pomoć Saudijske Arabije, i Assada omogućila je Vladimiru Putinu da odlučno interveniše i doprinese eventualnom ishodu konflikta. Ako Putin primijeti sličnu saudijsku strategiju u Libanu, ne vidim veće razloge zbog čega se jednako tako Iran i Rusija ne bi udružili i pružili podršku saveznicima na terenu.

Zanimljivo je istaći da je kralj Salman napravio prvu posjetu saudijske kraljevske kuće Moskvi u historiji prošlog mjeseca i razgovarao s Putinom. Zar ne bi bilo zanimljivo znati o čemu su razgovarali? Sigurno je bilo riječi o Siriji i Libanu, jer su to jedina dva mjesta gdje su saudijski interesi ili u sukobu ili mogu biti u sukobu s Rusijom.

Možda je saudijski kralj upozorio Putina da ne koristi haos u Libanu, kao što je to uradio u Siriji. Sumnjam da je Putin mogao biti imalo zastrašen s obzirom na neuspjeh Saudijaca u Siriji. Buduće ruske akcije bit će određene stavovima Putina o tome koliko može dobiti ako bude uz Hezbollah i Iran u budućem sukobu u Libanu.

Važno je prisjetiti se kako je u vrijeme Sovjetskog saveza, kad je SAD dominirao regijom, SSSR podržavao većinu arapskih država na prvoj liniji fronta u sukobu s Izraelom. Putin je veoma poznat po tome što traži načine da povrati nekadašnju slavu sovjetskog carstva. Nema sumnje, bio bi veoma zadovoljan ako uspije izboriti puni povratak moći i utjecaja Rusije na Bliskom istoku.

Vojni stratezi u Rijadu i Tel Avivu

Izrael je “slon u sobi”, očiti faktor koji svi zaobilaze. Graniči s Libanom i tamo je vodio dva veća rata, kao i 20-godišnju okupaciju južnog dijela, koja je propala. Hezbollah je izraelski zakleti neprijatelj, a Iran, najveća podrška koju libanski pokret ima, jedan je od glavnih protivnika Izraela.

Saudijci imaju finansijska sredstva da podrže produženi sukob u Libanu (oni su, također, potrošili milijardu dolara u podršci izraelskoj kampanji sabotiranja Irana). Vjerovatno su vrlo spremni finansirati još jednu izraelsku invaziju.

U svom dijelu akcije Saudijci mogu biti spremni stvoriti novu libansku vladu od saradnika i kupljenih političara, a Hezbollah bi držali daleko od političke moći.

Slično tome, historija izraelske intervencije puna je takvih lažnih političkih kreacija. Na Zapadnoj obali stvorili su “seoska vijeća”, u južnom Libanu napravili su Južnolibansku armiju, a u Siriji su finansirali pobunjenike pokreta Front al-Nusra, koji su se borili protiv režima na Golanskoj visoravni.

Možemo se nadati da vojni stratezi u Rijadu i Tel Avivu nisu toliko ludi da izvedu takav scenarij. No, poznavajući užasavajuću historiju Libana, kao i njegovu ulogu žrtvenog janjeta u sukobima između većih sila, ništa se ne može odbaciti.

Konačno, SAD, koji je godinama igrao odlučujuću ulogu u sprečavanju izraelskih napada na Iran, sada vodi predsjednik koji je veoma cijenjen i u Izraelu i u Saudijskoj Arabiji. Prva inozemna posjeta Donalda Trumpa, kao šefa države, bila je ona Saudijskoj Arabiji.

Njegovi topli odnosi s Netanyahuom i podrška najekstremnijim izraelskim politikama također je veoma poznata. Niko ne bi trebao očekivati da njegova administracija sputava bilo Saudijce, bilo Izraelce. Ako ništa, oni ih mogu poticati.

Izvor: Middle East Eye

Richard Silverstein autor je bloga “Tikun Olam”, posvećenog objavljivanju ekscesa izraelske državne sigurnosti. Njegovi članci objavljivani su u Haaretzu, Forwardu, Seattle Timesu i Los Angeles Timesu. Dao je doprinos kolekciji eseja o ratu u Libanu 2006. godine “Vrijeme da se progovori”, kao i dolazećoj kolekciji eseja “Izrael i Palestina: Alternativne perspektive države”.