Oglasi

Brkić: Bosnino dijete, Partizanova legenda

Trinaest je godina kako je mučki ubijen izuzetan talenat i igrač - rođenjem Sarajlija, opredjeljenjem Beograđanin, ljubavlju košarkaš.
Tri dana ljekari su pokušavali spasiti život Harisu Brkiću - umro je 15. decembra 2000. godine, sat i po iza ponoćiEPA

Piše: Emir Delić

Haris Brkić je među najvećim talentima koji su se pojavili na ovim prostorima u posljednjih 30 godina. Uz Damira Mulaomerovića iz tuzlanske Slobode Brkić je bio najdarovitiji igrač bivše države početkom turobnih devedesetih godina.

Košarci je poklonio dvokorak sa svojim potpisom. Zvali su ga "Harisov ulaz". Taj produženi korak teško se branio. Uspio je podijeliti košarkaške sudije, pa su pravljene analize, kako bi se u konačnici zaključilo da se ne radi o "grešci u koracima". Kad god bi Haris krenuo s loptom na koš, dok je jednom nogom dva puta "naskakao" protivnički igrači, ali ni saigrači, nisu znali šta će uraditi. Nekad je asistirao, nekad poentirao, rijetko griješio.

Košarci je poklonio dvokorak sa svojim potpisom, zvali su ga 'Harisov ulaz'.

Haris je bio Partizanov čarobnjak u sjajnoj ekipi devedesetih godina, s Berićem, Tomaševićem, Koturovićem, Čubrilom, Drobnjakom, Vidačićem, Lukovskim, Radoševićem... Njegova košarka bila je posebna, nekako drugačija. Znali su to u Partizanu, kada su ga doveli iz sarajevske Bosne. Rat je potpuno razbio fantastičnu generaciju "Studenata" s Brkićem, Vukčevićem, Ovčinom, Bosnićem, Glintićem, Abazom, uz koje su stasavali Predrag Materić, Veselin Petrović... Ova generacija, koju su vodili Nikola Radić, Mladen Ostojić i Ante Đogić, važila je za najperspektivniju u bivšoj državi.

Brkić je već sa 16 godina bio na pragu prve ekipe Bosne, spremao se za odabrano društvo: Samir Avdić, Nenad Marković, Mario Primorac, Sejo Bukva, Dževad Alihodžić, Adis Bećiragić, Gordan Firić... Sarajevo je napustio u predvečerje rata. Preko Grčke, gdje je bio s reprezentacijom, umjesto povratka u ratom načeto Sarajevo produžio je u Beograd.

Nasljednik Predraga Danilovića

Partizan je dobio poklon. Znali su jako dobro kakav je Haris talenat. Pokojni professor Aca Nikolić i Željko Obradović - trener sjajne generacije koja je te 1992. godine bila prvak Evrope u Istanbulu - odmah su s Brkićem potpisali ugovor i poslali ga na kaljenje u čačanski Borac.

Pripremali su nasljednika Predraga Danilovića. Koliko su Partizanovi treneri voljeli Bosnine bekove najbolje govori podatak da je prije Brkića iz Sarajeva stigao još jedan biser - Danilović.

Duško Vujošević je u njemu vidio što u Bosni nisu: ogroman potencijal, pa su ga privukli u Beograd, a onda promovirali u zvijezdu Partizana. Ekspresno je Danilović našao mjesto u reprezentaciji Jugoslavije na Evropskom prvenstvu u Zagrebu 1989. godine. Sve nakon toga je historija.

Brkićev put je, za razliku od Danilovićevog, bio teži utoliko što je stigao iz Sarajeva i što se zvao Haris. Koliko god su ga u Beogradu i u Srbiji cijenili svi oni koji vole ono iskonsko u košarci, toliko su ga prezirali oni kojima je košarka bila najmanje sport, a najviše poligon za istresanje nacionalističkih frustracija.

Koliko je bio dobar, siguran sam da je Brkić kasnije poslužio Partizanu kao lakmus za idealanog beka šutera.

Koliko je bio dobar, siguran sam da je Brkić kasnije poslužio Partizanu kao lakmus za idealanog beka šutera. Vidjelo se to kada su iz Vujoševićevog inkubatora izlazili redom Uroš Tripković, Danilo Anđušić, sada Bogdan Bogdanović. U svakom od njih vidio sam nešto Harisovo, ali nikad "puni paket". Međutim, Haris je bio unikat.

Dok sam ga gledao često sam razmišljao o tome kako se u tim ratnim vremenima nosi s teškim bremenom svog porijekla. Bez obzira na to što je iz mješovitog muslimansko-srpskog braka, njegovo ime smetalo je mnogima. Međutim, na njegovoj igri se nije vidjelo da ga muče uvrede sa tribina. Doduše, nikad od Partizanovih navijača. "Grobari" su ga voljeli, ali su ga navijači Crvene zvezde, "Delije", vrijeđali.

'Pričao' je na terenu

Hrabro je podnosio sve niske udarce. Harisov odgovor mogli su vidjeti na terenu. Tamo je "pričao". On je na svakoj utakmici puštao svoj talenat vani i igrao svoju košarku, pokušavajući učiniti boljim i sebe i saigrače.

Kad bi ga "krenulo" izgledalo je da su na terenu Haris i devet igrača. Ostali su mogli samo gledati. Radio je to elegantno, s puno stila, lepršavo, u svakom potezu vidio se veliki trud na treninzima, ljubav i sportski motiv.

Kada je trebao karijeru nastaviti u inostranstvu, da zaradi novac, Haris je u 26. godini života mučki ubijen.

Kada je trebao karijeru nastaviti u inostranstvu, da zaradi novac, Haris je u 26. godini života mučki ubijen. Prošlo je, eto, 13 godina od ubistva ispred beogradske dvorane "Pionir", nakon večernjeg treninga, kada je još nepoznati ubica prišao i Harisu ispalio tri metka u glavu.

Javnost je o razlozima ubistva, kao i u sličnim beogradskim prilikama, uglavnom nagađala. Da li je razlog osveta ili to što se zamjerio nekim opasnim Crnogorcima dok je igrao u podgoričkoj Budućnosti, to više i nije bitno. Košarkaška Evropa bila je u šoku, jer je stradao sportista, igrač koji nije bio sklon konfliktima.

Na vječnoj listi

Brkić je za Partizan odigrao 290 utakmica i deseti je na vječnoj listi. Sa 3.709 poena nalazi se na osmom mjestu liste strijelaca, a sa 951 poenom je na petom mjestu najefikasnijih igrača Partizana u evropskim kupovima. Kad je preuzeo Budućnost, bivši trener Partizana Miroslav - Muta Nikolić poveo je sa sobom Brkića i Tomaševića i oni su mu donijeli titulu.

Sjećam se da sam s njim radio intervju kada je došao u rodno Sarajevo 1999. godine, prvi put nakon sedam godina. Budućnost je igrala prijateljsku utakmicu s Bosnom u "Skenderiji". Novinari su ga opkolili u "Klubu sportista" sarajevske dvorane, a on je bio zbunjen. Smireno je odgovarao na pitanja, a sjećam se posebno jedne njegove rečenice: "Ovo je moj grad, dvorana u kojoj sam trenirao. Ovdje sam počeo, ali opet mi je neugodno, jer sam ovdje za neke četnik, a u Beogradu sam Turčin."

'Rado bih se vratio kući, imam nekih problema. Kako ide Bosni, ima li ekipu, da li bi me ponovo primili?'

Budućnost je te godine domaće utakmice Eurolige igrala u sarajevskoj "Zetri", jer zbog NATO-bombardiranja ciljeva u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslavije nije mogla biti domaćin u svojoj "Morači".

Jednom sarajevskom prijatelju, bivšem saigraču, otprilike mjesec dana prije ubistva, povjerio se: "Rado bih se vratio kući, imam nekih problema. Kako ide Bosni, ima li ekipu, da li bi me ponovo primili", raspitivao se Haris.

Bosnin dres je ostao želja

Bosnin bordo-dres ostao je samo želja. Postao je meta ubice. Tri dana ljekari su ga pokušavali spasiti. Rane su, međutim, bile preteške. Umro je 15. decembra 2000. godine, sat i po iza ponoći. Beogradskoj policiji pronalazak ubice otežavalo je to što je Haris bio omiljen. Jednostavno, niko nije mogao pronaći motiv za ubistvo.

Uspomenu na Harisa Brkića čuvaju još njegovi klubovi. Svake godine igra se Memorijalni košarkaški turnir za mlađe kategorije, na kome učestvuju klubovi u kojima je igrao: Bosna, Partizan, čačanski Borac i podgorička Budućnost.

Uspomenu na Harisa Brkića čuvaju još njegovi klubovi. Svake godine igra se Memorijalni košarkaški turnir za mlađe kategorije.

Za razliku od Harisa Brkića, koji je zaustavljen na putu da postane i zvanično najbolji evropski košarkaš, drugi veliki jugoslovenski talenat Damir Mulaomerović je uspio. Postao je evropski prvak, zvanično najbolji playmaker Evrope, a poseban trag ostavio je u reprezentaciji Hrvatske. Sada se vratio kao trener tamo odakle je krenuo, u tuzlansku Slobodu.

Ni Brkić ni Mulaomerović nikada nisu zaigrali za svoju domovinu, za Bosnu i Hercegovinu. Kao ni desetine istinskih šampiona u raznim sportovima, što su otišli odavde kako bi sačuvali goli život.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.