Oglasi

Britanski politički sistem na tački pucanja

Kako god se Brexit odvije, duboki problemi i podjele u britanskoj politici ne mogu naprosto biti izbrisani.
Piše:
Britanska premijerka Theresa May obraća se pred glasanje o Brexitu u Parlamentu 13. marta 2019.Reuters TV

Dok je predsjedavajući Doma naroda John Bercow pozivao zastupnike u Parlamentu na "Mir! Mir!" prije nego što je najavljen rezultat prekjučerašnjeg glasanja o sporazumu Therese May u vezi s Brexitom, moglo bi se oprostiti onome ko pomisli da je to bio samo običan dan u britanskom Parlamentu.

Zastupnici su se ponašali tradicionalno neotesano dok su se grupisali na duge zelene klupe, poredani jedni nasuprot drugima, konzervativci na jednoj, a laburisti na drugoj strani. Napetost u zraku izgledala je površno – posljedica britanske starinske političke teatralnosti, kako je često bilo decenijama.

Pa ipak, ničeg običnog nije bilo u onome što je uslijedilo.

Ponovo su zastupnici glasali protiv sporazuma o povlačenju u okviru Brexita. Ovog puta bio je 391 glas "za" prema 241 protiv – poraz za 149 glasova. To je malo poboljšanje u odnosu na slično glasanje u januaru, kad je poraz bio za rekordnih 230 glasova.

Međutim, posljednji rezultat i dalje je bio neobičan – četvrta najveća granica u modernoj parlamentarnoj historiji. Za usporedbu se morate vratiti u 1920-e.

Kako je sve počelo?

Dakle, kako su Theresa May i Velika Britanija završile u ovom neredu?

Sve je počelo 2013, kada je prethodnik May, David Cameron, obećao referendum o ostanku ili odlasku iz Evropske unije ako pobijedi na predstojećim općim izborima. Nije bilo neodgodivog zahtjeva da se održi takvo glasanje od šire britanske populacije, samo opsjednutost Evropskom unijom unutar Cameronove Konzervativne stranke.

Kad je Cameron neočekivano pobijedio na izborima 2015. i morao organizirati referendum, ni on ni Vlada nisu imali plan kako zapravo uraditi Brexit, niti jasnu ideju koja bi uloga direktne demokratije trebala biti unutar britanskog sistema. Referendum od 23. juna 2016. nije imao donji prag izlaznosti ni poseban zahtjev za većinu, kako je normalno za referendume u takvim važnim pitanjima drugdje u svijetu.

Rezultat je bio 52 posto za izlazak prema 48 posto za ostanak, na izlaznost od 72 posto.

Taj manjak vizije i pripreme, koji je bio evidentan dugo prije glasanja, odredio je Vladu May otad i kulminirao je njenim monumentalnim parlamentarnim porazima.

Štaviše, u godinama nakon Cameronovog nesretnog referenduma, vlada Therese May napravila je neke poteze koji su već beznadnu situaciju učinili gorom: umjesto da se obrati onim 48 posto koji su glasali protiv, May je sistematski zanemarila njihove razloge za zabrinutost. Kad je izborna komisija pokazala da je kampanja za izlazak prekršila finansijska pravila kampanje, Vlada je ponovo ignorirala problem.

Kad su se neprovodiva obećanja koja su dali učesnici kampanje za izlazak prije referenduma pretvorila u prašinu, Vlada May i dalje je ustrajala u pokušaju da se Brexit dogodi. Kad je tražila način da riješi pogranično pitanje Sjeverne Irske, May je poslušala Demokratsku unionističku stranku umjesto da je potražila rješenje prihvatljivo za sve.

Unutrašnja dinamika

Dok svi ovi potezi izgledaju kontraproduktivno, pa čak i nelogično, moguće je naći smisao u svemu kad se pogleda unutrašnja dinamika britanskih političkih stranaka.

Tri četvrtine članova Konzervativne stranke glasalo je za Brexit na referendumu i ti članovi odabrali su lokalne kandidate da se natječu za Dom naroda u svakoj izbornoj jedinici. Pragmatični konzervativci stoga se suočavaju s dilemom – tražiti način da riješe zagonetku Brexita u korist države, ali nanervirati bazu svoje stranke čineći to i onda možda ne biti odabrani? Ili poštivati poglede članova i odvesti Veliku Britaniju prema tvrdom Brexitu?

Na klupama nasuprot May torijevci vide jednu od najslabijih opozicija u britanskoj političkoj historiji. Čelnik Laburista Jeremy Corbyn više je motiviran zadatkom da održi svoju stranku na okupu i dopadne se mladim i pretežno urbanim laburističkim članovima koji su ga izabrali nego time da se suprotstavi Mayinom Brexitu.

Dok prevladavajuća većina laburističkih pristalica želi da Velika Britanija ostane u Evropskoj uniji, Laburistička stranka i dalje je, izgleda, posvećena tome da Velika Britanija izađe iz nje.

Obje stranke rascijepljene su neslaganjima u vezi s pitanjem o Evropskoj uniji – 75 konzervativaca odbilo je podržati May u jučerašnjem glasanju, s većinom tih oponenata koji su favorizirali Brexit "bez sporazuma" umjesto toga. Kod laburista, približno polovina zastupnika ne podržava Corbynov Brexit i žele da Velika Britanija održi drugi referendum i ostane u Evropskoj uniji.

U međuvremenu, tri konzervativna i osam laburističkih zastupnika nedavno su napustili svoje stranke da formiraju Nezavisnu grupu, protivstranku u Domu naroda, da pokušaju progurati ideju o drugom referendumu u program.

Stanje paralize

Kad je u prošlosti Dom komuna bio primarno podijeljen na desni i lijevi blok, gdje su glavna pitanja bila ekonomska ili finansijska, tradicionalni dvostranački sistem u Velikoj Britaniji odradio je razuman posao odražavanja preferenci glasača. Danas – zahvaljujući referendumu i polarizaciji koju je uzrokovao – taj sistem više ne funkcionira i Dom komuna našao se u stanju paralize kao rezultat toga.

Kroz sve ovo, May i Corbyn, oboje zadubljeni u stranačku politiku (oboje su proveli više od 40 godina u svojim strankama), odbijaju ozbiljno tražiti rješenja u saradnji. May se ne može natjerati da radi s Corbynom, prema kome osjeća prezir, dok bi Corbyn radije vidio kako torijevski Brexit propada – i posljedičnu laburističku pobjedu na izborima – nego bio raspoložen za saradnju sada.

Dakle, Dom komuna ne može ići naprijed. Zaključan je, paraliziran, utišan. No, bez rješenja, u sljedeće dvije sedmice Velika Britanija izaći će iz Evropske unije bez sporazuma, s velikim ekonomskim i političkim posljedicama.

Prekjučer je sporazum o Brexitu propisno odbijen. Sinoć su Brexit bez sporazuma zastupnici isto tako odbili. Dosad su May i njeni konzervativci postojano odbijali opće izbore ili tzv. "narodno glasanje" – drugi referendum – kao načine da se izađe iz trenutne britanske nevolje.

Što nas dovodi do jedine stvari za koju bi Dom komuna mogao zapravo biti – da zahtijeva više vremena za pregovore od Evropske unije. Parlamentarci će glasati o tome u četvrtak i vjerovatno će zahtijevati još nekoliko mjeseci od Evropske unije.

Dok se ta ideja može dopadati dovoljnom broju zastupnika u Parlamentu, Evropskoj uniji baš se i ne sviđa. EU će s pravom pitati može li Velika Britanija za nekoliko mjeseci postići ono što nije bila u stanju u dvije i po godine od referenduma. Budući da su evropski izbori zakazani za 23–26. maj, nikome se ne sviđa ideja da Velika Britanija mora izabrati članove Evropskog parlamenta.

Kako se god Brexit odvije na kraju, duboki problemi i podjele u britanskoj politici ne mogu naprosto biti izbrisani. Korijeni britanske političke disfunkcionalnosti sežu tako duboko, problemi su tako temeljni, stanovništvo tako podijeljeno kao rezultat Brexita da je Velikoj Britaniji potreban period duboke i temeljite političke refleksije. No, prvo treba prebroditi kratkoročnu krizu u sljedeće dvije sedmice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.