Brexit, to je pobjeda trule Engleske

Brexit je pobjeda najužeglijeg suvereniteta i najglupljeg nacionalizma (EPA)

Piše: Bernard Henri-Levy

Taj ‘Brexit‘, to je pobjeda, ne naroda, nego populizma. Ne demokracije, nego demagogije. To je pobjeda tvrde desnice nad umjerenom desnicom, i radikalne ljevice nad liberalnom ljevicom. To je pobjeda u oba tabora – ksenofobije, dugogodišnje potkuhane mržnje prema imigrantu i opsesije unutarnjim neprijateljem. To je, u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu, osveta svih onih koji nisu mogli podnijeti da vide ‘Obame’, ‘Hollandove’, i ‘Merkelice’ kako daju svoje mišljenje o onome što su se pripremali odlučiti.

To je pobjeda, drugačije rečeno, najužeglijeg suvereniteta i najglupljeg nacionalizma. To je pobjeda trule Engleske nad Engleskom koja je otvorena svijetu i sluša svoju slavnu povijest. To je poraz drugoga nad napuhanošću mene, i složenoga nad diktaturom jednostavnoga. To je pobjeda pristalica Nigela Faragea nad jednom „političko-medijskom klasom“ i „mondenih elita“ za koje se pretpostavlja da su tobože „radile prema naredbama Brisela“.

To je pobjeda u inozemstvu, Donalda Trumpa – prvog, ili jednog od prvih, koji je pozdravio to povijesno glasanje – i Putina – o kojem nećemo nikada ponavljati dovoljno da mu je raspad Europske unije san, i vjerojatno, jedan od njegovih projekata. To je, u Francuskoj pobjeda Le Penovih i raznih Melenchonovaca (političar Jean Luc Melenchon, inače kandidat na izborima 2012, koji nije prošao u drugi krug) koji sanjaju o francuskoj inačici Brexita a istovremeno ne znaju ni slova o francuskoj inteligenciji, francuskom herojstvu, francuskoj radikalnosti i francuskom racionalizmu.

Pobjeda neznanja nad znanjem

To je pobjeda Podemosa u Španjolskoj i njihovih „razljućenih“ kartonskih bilboarda. U Italiji – Pokreta 5 Zvijezda i njihovih klaunova. U središnjoj Europi, onih koji nakon što su dobili dividende od Europe, sada su ju spremni rasprodati. To je pobjeda, posvuda, onih koji su samo čekali priliku da izvuku svoje interese iz europske igre, to je početak, dakle, jednog zločinačkog procesa, za kojeg nitko ne zna tko će ga sada moći zaustaviti.

To je pobjeda gomile iz Metropolisa (film Fritza Langa iz 1927) nad „Ručkom na brodu“ (ekspresionistička slika Renoira).

To je pobjeda razbijača i ljevičarskih slabića, pijanih fašista i huligana, pobunjenih nepismenjaka i neonacionalista koji smrde po znoju.

To je pobjeda onih, koji u stilu ludog, urlajućeg Donalda, čija žuta perika poskakuje kao laso, govore: „ Ponovno ćemo napraviti Ameriku velikom!“, i misle postaviti zid između „muslimana“ i njih samih.

To se može izreći na engleskom, žabarskom, frangleskom. Može se reći gunđajući, udarajući, bacajući, šaljući natrag u more, zabranjujući da se vrate ili naglašavajući glasno ono jadno i ponosno: „Ja sam, gospodine, Englez“ –  ili Škot, ili Francuz, ili Nijemac, ili bilo tko drugi.

To će biti, prije svega, uvijek, pobjeda neznanja nad znanjem. To će svaki put biti pobjeda malog nad velikim, i kretenarije nad duhom. Jer „Veliki“, britanski prijatelji, nisu očito „plutokrati“ i „birokrati“!

Ne želimo ni glave tih „privilegiranih“ o kojima posvuda sanjamo, vidjeti na kolcu!

Sumrak civilizacijskog projekta

A oni koje je Brexit odlijepio, odlijepivši europsko članstvo, ni oni nisu nažalost „oligarsi“ koje su otkrili avanturisti.
Veliki, to su prijatelji i inspiratori prave veličine naroda.

Veliki, to su izumitelji te famozne himere, dojene mlijekom Dantea, Goethea, Husserla ili Jeana Moneta, koja se zove Europa.

I upravo ćemo za te velikane ostati uskraćeni. I Europa kao takva, raspada se u ništavnosti vaše gorčine. Da je ta ista Europa sudjelovala u procesu vlastite smrti, to je istina. Da je taj čudan poraz, također poraz beskrvnog tijela, koji se smijao svojoj duši, svojoj povijesti, svojem pozivu, da je ta Europa koju dokrajčujemo, bila na samrti godinama,  jer se utjelovila u već fantomskim,  beživotnim vođama, čija je povijesna pogreška bila da su vjerovali da je kraj Povijesti došao i da se možemo uspavati snom posljednjih ljudi na svijetu, osim ako ne započnemo s automatskim zalijevanjem, to je sigurno.

Ukratko, da odgovornost katastrofe snose i političari koji su više voljeli, uz vjerne slušatelje njihovih spin doktora i učitelja sociologije, ići niz dlaku ne-Povijesti, svirajući flautu riki sumnjivih oluja i zatim se zatvoriti u patvoreni jezik čije su riječi oduvijek bile u službi da ušutkaju, više nego da kažu, još je jedan dokaz.

Većina referenduma danas, i oni koji im plješću, ne žele nam reći ono za što se zalažu potajno, za neku, ne znamo koju, „Europu naroda.“

Jer ovaj Brexit nije pobjeda jedne „druge“ Europe, nego „nikakve Europe“. To nije zora novog stvaranja, nego mogući sumrak jednog civilizacijskog projekta.

Savremenici pakla

To će biti, ako se ne oporavimo, krunidba sive Internacionale vječnih neprijatelja prosvjetitelja i vječitih protivnika demokracije i ljudskih prava.

Europa je bila sigurno, nedostojna same sebe. Njezini vođe su bili lijeni i bez duha. Njezini profesori su bili rutineri, a njihovo umijeće vođenja, mlitavo. Ali ono što dolazi na mjesto toga Finzi-Continijeva vrta, (talijanski film iz 170. Vittoria de Sice) to je paviljonska, globalna zona gdje ćemo zaboraviti da je nekoć postojao Michelangelo jer u tim vrtovima više nema nikoga osim vrtnih patuljaka.

Bolje: među onima koji bi rezignirano ostavili ovaj pokvareni svijet u Trumpovim kantama za smeće s puškama „velike Amerike“ ili u fascinaciji putinizma koji je ponovno izmislio riječi poput ‘diktature’, ili , od jutros, u tuzi jedne Velike Britanije koja okreće leđa vlastitoj veličini, među njima dakle, i suvremenicima jednog pakla iz kojeg izlaze nastrašniji demoni Europe, postoji samo čvrstoća ljudskog života.

Izbor je dakle, jasan. Ili će se Europljani ponovno sabrati, – ili će taj dan biti upamćen kao dan Svete Alijanse crnih vojnika koji pronalaze Kristovo krštenje, ali ne na rijeci Jordan, već na obalama Temze.

Ili će izaći veliki, uz jake riječi popraćene odlučnim koracima koji će ih izbaviti iz ove krize bez presedana nakon 70 godina – ili će se šire gledajući dogoditi da ga prekriju jezici predtotalitarnih moderni, gdje grimasa raspravlja s podrigivanjem, nesposobnost sa vulgarnošću a isprazna ljubav sa mržnjom drugoga, to je najgore što će iz toga proizići.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera