Brdar: Ne mogu da se pomirim da smo u istoj situaciji kao prije 20 godina

Naša situacija jeste specifična, ali u cijelom svijetu danas postoje tenzije, kaže Brdar (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nagradu za najbolju savremenu angažovanu dramu na ovogodišnjem regionalnom konkursu Hartefacta dobila je dramska književnica Iva Brdar iz Beograda, za tekst „Muškatle mogu preživeti sve“.

U intervju za Al Jazeeru Balkans, Iva govori o značaju ove nagrade, svome tekstu, odlasku iz Beograda, životu u Berlinu, o angažovanom pisanju koje mijenja svijet, o društvenoj situaciji u regionu… o riječima… o muškatlama…

  • Šta za jednog mladog dramskog pisca iz regiona predstavlja ova nagrada, a šta znači Vama lično?

– Nagrade često predstavljaju potvrdu da ono što radimo kod kuće posle radnog vremena, u pauzama za ručak, u glavi u prevozu, tokom neprospavanih noći usled nesanica, često u tim kratkim „poklonjenim“ momentima, nije besmisleno i na trenutak čini manje poljuljanom tu prekarnu ili multitasking, raspolućenu, šizofrenu (i mogla bih dodati još pregršt prideva) situaciju svakog pisca, odnosno umetnika. Heartefactova nagrada mi je posebno bitna zbog svog akcenta na angažovanosti i kada znam ko su njeni prethodni laureati. Smatram da je sistemska i kontinuirana podrška dramskom pisanju veoma važna jer je to jedini način da se ono razvija, a možda i da opstane. To ne moraju biti samo konkursi, već i edukacija, promocija, bilo koja vrsta osnaživanja. Posebno kada je reč o angažovanom dramskom pisanju, onom od koga ne možemo, po mom mišljenju, pobeći kada živimo na ovim prostorima, ali i u ovim vremenima. 

  • Riječ je o komadu Muškatle mogu preživeti sve koji je žiri opisao kao „poetično-mračnu, cinično-melanholičnu, ali i veoma duhovitu i sentimentalnu dramu o raslojavanju društva ‘na spratove“. O čemu je, zapravo, Muškatle mogu preživeti sve?

– Kada bih u jednoj reči rekla o čemu je drama, rekla bih da je to drama o odlasku. Odlasku unutar sebe, izvan društva, izvan sveta. Otkako znam za sebe tema odlaska me opseda. I stalno se nadam da će prestati da me opseda jer će to značiti da smo u redu, tu gde smo. Većina ljudi iz mog okruženja odlučila se na neku vrstu odlaska, fizičkog ili mentalnog. Iako je odlazak relativno lak, eskapizam iz mog iskustva nije moguć i veoma je težak, jer jednostavno i ne treba da se desi. Njegovo nepostojanje nam daje snagu da se borimo, da promišljamo i da u toj večitoj tenziji tražimo rešenja. Muškatle mogu preživeti sve daje zapravo presek situacije u društvu kroz jednu porodičnu priču, kroz spratove jedne zgrade i njihove stanovnike i hortikulturne dekoracije na hodniku. Ko su ljudi koji odlaze, a ko su oni koji ostaju? Kako izgledaju životi i jednih i drugih? Šta nosi odlazak, a šta ostanak sa sobom? Kako se borimo sa našim okruženjem i da li izbegavanje suočavanja samo dovodi do implozije. To je priča i o stigmi, o avionima, o ljubavi, o lošoj poeziji, ali ipak poeziji.

  • Muškatle su najpopularnije cvijeće na prostorima bivše Jugoslavije i gotovo da nema kuće, terase koja nije okićena muškatlama. Šta ovaj cvijet simbolizira u vašoj drami, osim što ukazuje na život u balkanskom okruženju? Šta je to što muškatle danas preživljavaju na Balkanu?

– Jedna drugarica mi je pre nekoliko godina poklonila jednu muškatlu koja je preživela sve. Osim mene. Ali ja sam ipak antitalenat za održavanje vegetacije u životu. Ipak, ona i njeno insistiranje da preživi poslužila mi je kao neka inspiracija. One su za mene, u ovoj drami, simbol izdržljivost, ne tako lepa, nimalo elegantna biljka, pomalo odbijajućeg mirisa, opšte mesto svake terase, lake za održavanje, možda jedine koje će ostati i opstati, i u mraku i na hladnoći i u nedostatku smisla, kad svi odemo ili se povučemo.

  • Centralna tema ove drame, dakle, jeste odlazak. Vi sada živite i radite u Berlinu, na čemu Vam zasigurno zavidi veliki broj mladih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije. Zašto ste se vi odlučili na odlazak i šta vam je on donio, a šta oduzeo u odnosu na život ovdje?

– Odlazak mi je omogućio otvaranje nekih novih umetničkih perspektiva, da upoznam za mene novu pozorišnu strukturu, da učim od moje trenutno omiljene rediteljke Susanne Kennedy i da saznam šta znači sistem koji naizgled funkcioniše. Možda paradoksalno, to mi donosi određenu frustraciju, a ne mir jer se neprestano bavim komparacijom. Ni na koji način ne idealizujem odlazak, već ga neprestano preispitujem.

  • Ipak, kroz umjetnički angažman ste dalje povezani sa  Srbijom i Beogradom. Na koji način se ovdašnje društvo i njegovo sadašnje stanje oslikavaju u vašim dramama?

– Beograd je moj grad i sve što se dešava u njemu me lično boli. Ne mogu da se pomirim sa situacijom istorijskog vrtenja u krug u poslednjih trideset godina, ne mogu da se pomirim da se preispituju neke osnovne vrednosti i tekovine naše civilizacije, ne mogu da se pomirim sa revizionizmom, strahom i neslobodom, ne mogu da se pomirim sa nedostatkom izvinjenja i pomirenja, ne mogu da se pomirim sa većom brigom o kvadratnim metrima nego o ljudima, ne mogu da se pomirim sa lažima i bajkama kojima se uporno veruje u nedostatku volje za istinom ili lenjošću za nadanjem, ne mogu da se pomirim sa strašnim rečima na naslovnim stranama novina u prvom redu kioska, ne mogu da se pomirim da se ja danas nalazim u istoj situaciji pred istim ljudima, sa istom neizvesnošću, istim problemima, kao moji roditelji pre više od dvadeset godina. I neću da se pomirim. Zato valjda i sve te reči.

  • Međutim, u vašoj drami „Bacači prstiju“ koja je ove godine također  ovjenčana s dvije izuzetno važne nagrade – onom Sterijinog pozorja i priznanjem Brücke Berlin Theaterpreis, glavne protagonistkinje putuju autostopom iz razvijene zapadne Evrope u njen istočni dio. Da li to znači da nigdje u Evropi život danas nije savršen, da u svakoj zemlji zapravo nedostaje „ono nešto“? Za čim one, zapravo, tragaju, a šta pronalaze u ovome duhovnom blatu u koji dolaze željne avanture, gdje je insitinkt za preživljavanjem jedino što je preostalo?

– Naravno. Naša situacija jeste specifična, ali u celom svetu danas postoje tenzije. Ta potreba da se ne bude ovde i sada, da se večito bude negde drugde je možda i odgovor na ovaj istorijski momenat u kome je naizgled sve neizvesno. U tekstu Bacači prstiju želja za avanturom protagonistkinja sukobljava se za instinktom za preživljavanjem, kao što ste rekli, i rezultat toga je velika količina besmisla.

  • Šta za vas predstavlja angažovano dramsko pisanje i da li vjerujete da teatar može da inspiriše promjene u društvu? Koji dramski tekstovi su vas promijenili i na koji način?

– Želim da verujem da može. Ponekad se pitam da li je privilegija ili uskraćenosti ne baviti se angažovanim dramskim pisanjem, nemati poriv da se rečima borite, da rečima tražite rešenja, da rečima osvešćujete svoje lične brige za društvo u kome živite. Da li to znači da je sve kako treba? Ili bi život u nekom islandskom selu nagnao na pisanje o tenzijama između glečera? Što se tiče dramskih tekstova koji su uticali na mene teško mi je da odgovorim na to jer ih je mnogo i svaki je ostavio neki trag. Mogu reći da u poslednje vreme volim da iznova čitam nemačkog autora Volframa Loca i uživam u njegoom duhovitom, ironičnom i brutalnom načinu pisanja.

  • Šta od vas u budućnosti možemo očekivati i koji su planovi kada je u pitaju postavka komada “Muškatle mogu preživeti sve”?

– Nagrada Heartefacta pretpostavlja otkup prava na izvođenje komada. Što se tiče moje budućnost, nadam se da ću u njoj naći minute i sekunde da napišem nešto, da redovno zalivam cveće i da prestanem da čitam Twitter u dva ujutro.

Izvor: Al Jazeera