Branko Đurić: Kad ljudi više vjeruju političarima nego ‘Nadrealistima’

Svirat ćemo isto onako kako smo svirali i na samom početku (Arhiva)

Osam godina razmaka od trećeg i četvrtog albuma je mnogo, no nekada je bolje prešutjeti nego reći nešto što ne treba. Tom logikom se, čini se, vode i članovi benda “Bombaj štampa”, koji su nedavno u Muzičkom centru “Pavarotti” u Mostaru počeli snimati novi, ukupno četvrti po redu studijski album, osam godina od lansiranja posljednjeg uratka pod nazivom Neka DJ odmah dole CJ.

Materijal, koji će činiti između 10 i 14 pjesama, fanovi ovog emotivno nostalgičnog rock'n'roll sastava moći će poslušati najdalje do prve polovine sljedeće godine. Poslije toga, kako to običaj nalaže, idu svirke po regiji.

Pjevač Branko Đurić Đuro, koji, s arhitektom benda Nedimom – Nedom Babovićem, čini jedan od najupečatljivijih rokerskih tandema na prostorima od Vardara do Triglava, tvrdi da se muzički izražaj benda neće bitno mijenjati niti u ovom slučaju, već da će bend ostati vjeran svojim korijenima – čistom rock'n'rollu univerzalnih vrijednosti.

  • Branko, zašto ovoliko dugo čekamo novi album Bombaj štampe?

– “Bombaj štampa” nije baš najaktivniji bend u našoj regiji. Sviramo pet do šest koncerata godišnje, a prosjek za novi album je na svakih osam godina. Nekako čekamo uvijek da se sakupi dovoljno novih pjesama i da imamo šta da kažemo s novim albumom, umjesto da izbacujemo češće sve što nam padne na pamet.

Željo je i dalje moj tim
  • Prisjetit ćemo se jedne stare pjesme ‘Bombaj štampe’ i postaviti jedno fudbalsko pitanje: Je li Željo i dalje Vaš tim?

– Pa ne znam nikoga ko je promijenio tim za koji je kao dijete navijao. Samo je stvar u tome što to više ne shvatam tako ozbiljno kao što sam shvatao kao dijete. Sada se radujem i pobjedama komšija, osim kad igraju protiv nas (smijeh).

  • Šta da očekujemo od materijala? Ostajete li vjerni istinskom i iskonskom rock'n'rollu, kao što je to do sada bio slučaj, ili će ovaj put u pjesmama biti prisutno malo više elektronskih uticaja, u skladu s modernim muzičkim trendovima našeg doba?

– Zvuk Nedine gitare je još uvijek osnova našeg muzičkog stila. Svirat ćemo isto onako kako smo svirali i na samom početku, 1983. godine, a tematika će uglavnom biti ljubavna. U bandu sad, pored Edina Hadžagića, imamo dva nova člana. To su Nedžad Podžić Poćko i basist Sanjo Lutvić, vrhunski muzičari, koji imaju osjećaj i znanje za tu vrstu muzike. Pravi je užitak snimati album u ovako kvalitetnoj postavi.

  • Pomalo je nevjerovatno da ste, i pored toga što Vam se život potpuno izmijenio 90-tih godina i odveo Vas u polje filma, pozorišta, televizije… i dalje ostali roker u duši.

– Ne znam… To ti je valjda ono – ili jesi, ili nisi. Ako stvarno jesi, onda te ništa ne može promijeniti.

  • Poznato je da s Renom Botorajcem u Zagrebu držite pozorište ‘Luda kuća’. Jeste li zadovoljni rezultatima tog projekta?

– Pozorište “Luda kuća” je trenutno najgledanije u Zagrebu. Prezadovoljni smo posjetom i reakcijama publike na naš program. Očigledno je da postajemo mjesto na koje ljudi vole dolaziti ne samo kada je na programu predstava, već i kada je tu samo zabava u našem klubu.

  • Televizijski ekran, pozorište ili rock'n'roll – gdje se, zapravo, osjećate najpotpunijim?

– Zaboravili ste film, tamo je sve to najbolje udruženo na jednom mjestu.

Ne bih trošio vrijeme na pogrešne ljude
  • Da možete vratiti vrijeme, šta biste promijenili? 

„Ne bih trošio vrijeme na neke pogrešne ljude. Izbjegao bih ih u širokom luku. Umjesto toga, više bih vremena posvetio onima koje sam nekom greškom zanemario“.

  • Moramo se prisjetiti Top liste nadrealista, tim prije što su skečevi koji su nekada djelovali zaista ‘nadrealno’ sada,  nažalost, realnost ovih nesretnih prostora, opterećenih najprimitivnijim oblicima podjela. Kako iz današnje perspektive gledate na to vaše ‘predskazanje’?

– Ma svi smo mi znali šta nas čeka ako se nastavimo z…….. na taj način, ali mi smo u Top listi nadrealista jedini govorili o tome i na svoj način pokušavali upozoriti na to. Nažalost, ljudi su više vjerovali političarima nego ‘onim smiješnim’ Nadrealistima. I vidimo šta se sada dešava.

  • Kako, općenito, tumačite ovu evoluciju južnoslovenskih prostora od 90-tih godina pa do danas?

– Nisam ja prava adresa za priču o tome. Ja vam mogu govoriti o evoluciji muzike, filma, pozorišta… a o politici neka govore oni koje to zanima. Mene ne zanima.

  • U oktobru je lansirana Vaša autobiografija Mojih pedeset. Jeste li zadovoljni odjekom?

– Jesam, jako sam zadovoljan. Knjiga se prodaje nevjerovatno dobro i oduševljen sam reakcijama ljudi, koji mi svakodnevno pišu o tome. U 15 dana je rasprodan kompletan tiraž i već je u štampi novi. Iskreno, nisam očekivao takvo zanimanje za moje priče.

  • Upoznali smo Đuru u svakakvim ulogama, ali nismo onog u ulozi supruga i oca. Kako igrate tu ulogu?

– To već morate pitati moju ženu i djecu. Trudim se biti otvoren i iskren, a mislim da danas otac može dosta naučiti od svoje djece, a ne samo oni od njega.

Izvor: Al Jazeera