Oglasi

Bosna i Srpska Despotovina bile su dvije državne tvorevine

Bosna i Srpska Despotovina u 15. stoljeću bile su u interesnoj sferi Osmanskog Carstva i Ugarske, kaže u razgovoru za AJB historičar Enes Dedić.
Enes Dedić zaposlen je na Institutu za historiju Univerziteta u SarajevuUstupljeno Al Jazeeri

Proučavanje historije srednjeg vijeka uvijek je bilo veliki naučni izazov, a složeni državni odnosi koji su vladali u tom periodu bili su intrigantni i zanimljivi. Slijedeći uzuse historiografske nauke, historičar Enes Dedić upustio se u naučnu i duhovnu pustolovinu, a njegova potraga za odgovorima o tome kakvi su bili odnosi Bosne i Srbije u srednjem vijeku pokazuje da pojednostavljujuća slika kojom se često opisuju ti odnosi zanemaruje nekoliko ključnih stvari, a najvažnija je historijska istina.

Naučno profiliranje Dedić je gradio upravo na potrazi za odgovorima koji odjeke imaju i danas, a temom doktorske disertacije "Bosansko Kraljevstvo i Srpska Despotovina (1402–1459)" nastojao je jasno opisati kakvi su administrativni, ekonomski i pravni odnosi vladali između dva državna entiteta u srednjem vijeku.

Uz Elmedinu Duranović i Nedima Rabića, Dedić je jedan od urednika zbornika naučnih radova naslovljenog Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku – pristupi i perspektive, u kojem se niz historičara bavio tematikom odnosa Bosne i njenih susjeda, među kojima je bila i Srpska Despotovina. Dedić je zaposlen na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.

  • Odnosi Bosanskog Kraljevstva i Srpske Despotovine u srednjem vijeku bili su kompleksni, a historičari danas različito gledaju na njihove veze. Jesu li srednjovjekovna Bosna i Srpska Despotovina bile odvojene i zasebne političke i kulturne cjeline?

Historija jugoistočne Evrope do najnovijih vremena pokazuje kako je pitanje međusobnih odnosa državnih tvorevina na ovom prostoru izuzetno kompleksan problem. Značajan teret u proučavanju međusobnih odnosa između slavenskih država srednjega vijeka sadržan je u kasnijoj historiji ovih prostora. Moderno doba uslovilo je specifičan državnopravni odnos između teritorija koji su ranije zauzimale srednjovjekovne države južnih Slavena, tvoreći time i specifičan karakter tumačenja srednjovjekovne prošlosti. Preslikavanje dnevnopolitičkog okruženja u srednjovjekovni ambijent svodilo je državne okvire jedne epohe u neprirodni kontekst koji je dodatno otežavao formiranje jasnih predodžbi o južnoslavenskom srednjovjekovlju. Odnosi Bosanskog Kraljevstva i Srpske Despotovine predstavljaju posljednju etapu višestoljetnih odnosa bosanskog i srpskog političkog prostora u srednjem vijeku. Na ovim odvojenim političkim prostorima u toku srednjovjekovne epohe formirane su političke organizacije koje su u kasnijem vremenu doživljavale razvoj.

Uporedo s tim razvojem odvijala se i međusobna interakcija između ovih zemalja, a ona je bila političkog, privrednog, ekonomskog i kulturološkog karaktera. Međusobne odnose Bosne i Despotovine od 1402. do 1459. u najvećoj mjeri karakterišu ustaljeni principi susjedskih odnosa kasnofeudalne epohe. Nepovezani uobičajenom srednjovjekovnom pojavom vazalstva i sizerenstva, međusobni odnosi Bosne i Despotovine tekli su tanjom linijom intenziteta, s konstantno otvorenim žarištima, posredstvom kojih su stvarane podloge za dublju interakciju. Promatrano kroz objektiv državnih uređenja, Bosna i Despotovina baštinili su u 15. stoljeću dva sistema unutrašnje organizacije. Dok je bosanska država sedamdesetih godina 14. stoljeća proglašena kraljevinom, Srpska Despotovina formirana je početkom 15. stoljeća na teritoriju koji je bio u posjedu Lazarevića. Riječ je o dvije zasebne državne tvorevine s različitom unutrašnjom i vanjskom politikom, bez međusobnih dinastičko-rodbinskih veza, jasno omeđene granicama, koje su bile poznate savremenicima.

  • Je li u srednjem vijeku postojala granica između Bosanskog Kraljevstva i Srpske Despotovine, koja je bila mjesto susreta i trgovine i istovremeno mjesto konflikta?

Svakako da je granica predstavljala mjesto frekventne razmjene dobara, ideja i kulturoloških obrazaca, a uporedo s tim i uslijed učestalih ratova bila je podložna raznim promjenama. Život stanovnika u pograničnim mjestima u ovom periodu bio je izuzetno nestabilan i nimalo jednostavan. Uprkos takvom okruženju svakodnevne aktivnosti i osnovne ljudske potrebe morale su se odvijati. U pograničnim oblastima egzistirala su i specifična zanimanja stanovništva usko vezana za naplatu poreza, prevoz robe i ljudi te čuvanje državnih granica. Problematika granica između Bosanskog Kraljevstva i Srpske Despotovine predstavlja svojevrsni hod po marginama spoznaje jer nedostatak izvornih pokazatelja onemogućuje detaljan prikaz granice između ovih zemalja. Interesantno je kako dubrovački izvori iz ovog perioda ukazuju na prelaze (paregium) preko Drine, koje su predstavljale i mjesta gdje su se prelazile državne granice.

Uprkos malom broju kvalitetnih izvora, moguće je u krupnijem planu oslikati granicu Bosne i Despotovine u 15. stoljeću, uz naglasak kako je ova linija bila elastična i učestalo podložna izmjenama. U sjevernom dijelu granica se protezala duž donjeg toka Drine i razdvajala je Bosnu i Despotovinu u predjelima Usore i Mačve, nešto južnije je također slična granica s izuzetkom Zvornika, koji je srpski despot osvojio najranije 1433, te Teočaka, koji je zasvjedočen kao dio Despotovine tek pedesetih godina 15. stoljeća. Srednji tok Drine u prvoj deceniji 15. stoljeća predstavljao je granicu između Bosne i Despotovine u Podrinju. Izvjesne promjene u Podrinju nastale su Hrvojevim ustupanjem Srebrenice i okolnih mjesta kralju Sigismundu sredinom 1410. te kasnijim prelaskom ovog mjesta u sastav Despotovine.

Južno od srebreničkog područja granicu između Bosne i Despotovine činio je tok Drine. U sastavu Bosne bio je Višegrad na lijevoj obali Drine uz kratkotrajnu iznimku kada je februara 1449. ovim mjestom upravljao despot Đurađ. Južno od Višegrada granica između Bosne i Despotovine kretala se u pravcu jugoistoka od ušća Lima dolinom ove rijeke, obuhvatajući posjede spomenute u tri povelje izdate za Stjepana Vukčića 1444, 1448. i 1454. Svakako treba imati na umu i činjenicu da se o granici između Bosne i Despotovine u ovim područjima može raspravljati tek od 1427. s obzirom na to da je stupanjem na vlast u Despotovini Đurađ Branković objedinio teritorij kojim je vladao despot Stefan sa svojim porodičnim posjedima.

  • Koliko je odnos između dvije zemlje oblikovao strah od hegemonističkih politika Ugarske i Osmanskog Carstva?

Bosna i Despotovina tokom 15. stoljeća bile su u interesnoj sferi Osmanskog Carstva i Ugarske. Utjecaj ovih snažnih zemalja, koje su diktirale regionalnu politiku u jugoistočnoj Evropi, s vremenom se mijenjao. Dok je početkom 15. stoljeća osmanska država imala slabije uporište na ovom prostoru, te uz to i građanski rat u zemlji, Ugri, predvođeni sposobnim kraljem Sigismundom Luksemburškim, imali su mnogo važniju ulogu i čvršću poziciju. Vrlo je bitno naglasiti da je Srpska Despotovina priznavanjem ugarske supremacije regulirala svoj status prema Ugrima i na taj način osigurala mnogo čvršću poziciju u sukobima sa bosanskim kraljevima i vlastelom. Odnos najsnažnijih aktera promijenio se od 1415, kada su Ugri poraženi na prostoru bosanske države od osmanskih snaga, te su od ovog perioda osmanski sultani imali važnu ulogu i u odnosima Bosne i Despotovine.

Bitan segment uloge susjednih zemalja na odnos Bosne i Despotovine jest i učestao izostanak bosanskih vladara i vlastele iz antiosmanskih koalicija u kojima su redovno učestvovali srpski despoti. Ova pojava uzrokovana je činjenicom da su antiosmanske poduhvate redovno predvodili Ugri, čija je ekspanzionistička politika obuhvatala i Bosnu. U krajnjoj liniji neproporcionalan kvalitet odnosa Ugara prema Bosni i Despotovini znatno je utjecao i na odnose ovih zemalja. S druge strane, despot Đurađ Branković je udajom kćerke Mare za sultana Murata II i na osmanskom dvoru osigurao određen diplomatski značaj, te je u zemljama jugoistočne Evrope glasio za osobu od utjecaja na osmanskim dvorovima. Njegove usluge kod osmanskih sultana i činovnika, između ostalih, koristili su i bosanski kraljevi i vlastelini.

  • Koje je mjesto Srebrenica imala u odnosima između Bosanskog Kraljevstva i Srpske Despotovine i je li to važno rudarsko središte bilo predmet sporenja?

Bogato rudarsko mjesto Srebrenica predstavljalo je jabuku razdora između bosanskih kraljeva i srpskih despota u 15. stoljeću. Srebrenica je bila u sastavu bosanske države sve do 1410, kada su je od bosanskog vlastelina Hrvoja Vukčića Hrvatinića preuzeli Ugri, a ubrzo zatim predali na upravu despotu Stefanu Lazareviću. Srpski despot je na poklon od svog sizerena, kralja Sigismunda, dobio veliki izvor finansija, čime je obogatio svoju vladarsku riznicu, međutim, s ovim potezom se nisu mirili bosanski vladari i vlastelini.

Oko posjedovanja Srebrenice u 15. stoljeću vođeno je više ratova, a najznačajniji su se odigrali 1425, te sukobi u vrijeme privremenog pada Despotovine 1443–1444. da bi Srebrenica definitivno pripala bosanskoj državi ponovo 1458. Interesantna je i činjenica kako su od 1447. zabilježeni i slučajevi zajedničkog vlasništva nad Srebrenicom od bosanskog kralja i srpskog despota. Upornost vladara za posjedovanjem Srebrenice ogledala se u činjenici kako je ona vlasniku donosila ogromna finansijska sredstva, srebreničke rudnike redovno su zakupljivali bogati Dubrovčani, što je olakšavalo upravljanje nad ovim mjestom.

  • Je li se Sigismund koristio utjecajem srpskog despota Stefana u borbama za krunu bosanskih kraljeva?

Kralj Sigismund se u prvoj deceniji 15. stoljeća u potpunosti posvetio osiguravanju bosanske krune za sebe, čime bi proširio svoju vladavinu i nad bosanskom državom. U tim ambicijama povremeno je ispoljavao nerazumne i iracionalne odluke i poteze. Naprosto, bosanska kruna mu je postala personalna opsesija. Protiv bosanskih kraljeva i vlastelina vodio je nekoliko ratova, a, prema podacima dubrovačkih vlasti, prilikom Sigismundovog boravka u Bosni septembra 1410, kada je bilo gotovo izvjesno da će se krunisati bosanskom krunom, sa njim je bio i srpski despot Stefan Lazarević.

Despotov dolazak na teritorij Bosanskog Kraljevstva vjerovatno je trebao imati određenu ulogu u Sigismundovom krunisanju s obzirom na činjenicu da je Lazarević bio odani vazal ugarske krune. Zbog nedostatka izvora teško je odgonetnuti je li despotov boravak u Bosni bio popraćen i dolaskom njegove vojske ili samo pratnje. U svakom slučaju kompletan Sigismundov pohod predstavljao je samo još jedan neuspjeli pokušaj.

  • Najveće zanimanje ipak izaziva krunisanje Tvrtka I Kotromanića za kralja Srblje, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih krajeva, Zapadne strane, Usore i Podrinja. Je li Tvrtkovim imenovanjem za vladara svih tih prostora Bosansko Kraljevstvo doživjelo državnu ekspanziju?

Krunisanje prvog bosanskog kralja 1377, odnosno sam čin krunisanja i uzdizanja Bosne u rang kraljevstva predstavlja jednu od najspominjanjih tema bosanskog srednjovjekovlja. Tvrtkovo krunisanje je svojevrsna šetnja kroz sjenke prošlosti za profesionalnog historičara, ali i za današnjeg čovjeka, koji je svakodnevno okružen sjenkama bosanske historije. Vrlo je bitno saznanja o ovom događaju postaviti u adekvatan ambijent, prirodno stanište u kojem su se odvijali, izolirati ga od današnjeg poimanja državnosti i politike i tek tada ćemo biti bliže razumijevanju samog čina i svih njegovih posljedica.

Iako se medievistika približila jasnim odgovorima u vezi s mjestom, vremenom i načinom Tvrtkovog krunisanja, konsenzusa medievista i historiografskih škola još nema. U sjeni razmatranja ovog problema ostala je suština – koncepcija Bosanskog Kraljevstva do 1463. U godinama prije i poslije krunisanja Tvrtko je svoju zemlju uveliko proširio novim posjedima; u skladu s tim mijenjala se njegova titulacija, međutim, važno je naglasiti da bosanska vlast u svim područjima nije bila realna u praksi niti svugdje dugotrajna.

  • Jesu li srpska vlastela i pravoslavna crkva prihvatile Tvrtka I za svog vladara?

Nužni srednjovjekovni dinastički legitimitet za uzimanje kraljevske titule Tvrtko I je pronašao u rodbinskim vezama sa srpskom vladarskom dinastijom Nemanjića – pradjed mu je po ženskoj liniji bio kralj Dragutin. Odgovor na pitanje zašto uzima kraljevsku krunu nudi upravo Tvrtko u svojoj povelji Dubrovniku iz aprila 1378, u kojoj navodi da je zemlja njegovih predaka ostavljena bez pastira, te je on, htijući osnažiti prijesto svojih prethodnika, preuzeo vlast. Iza uobičajenog zvaničnog jezika epohe, vjerskog jezika i religijskog koncepta vlasti nazire se opravdanje vlastitih poteza bosanskog kralja.

Iskoristivši tadašnje političke okolonosti, upražnjeni prijestol Nemanjića naslijedio je Kotromanić, ispunio nužne elemente srednjovjekovne birokratije – legitimizirao svoju vlast rodbinskom vezom, te uzdigao zemlju kojom vlada u rang kraljevstva. Neposredno nakon krunisanja bilo je jasno da je Tvrtkova koncepcija kraljevstva u suštini nastavak bosanske državnosti na jednom višem stepeniku, te da su bosanske zemlje u primarnom fokusu vladara. Ako se bosanski kralj neposredno nakon krunisanja i nosio idejom da pokuša svoju vlast makar nominalno nametnuti srpskim oblasnim gospodarima, taj je koncept napušten, a sukobljavanja na toj liniji nije bilo.

Tvrtkovo neprisustvo u tadašnjoj Srbiji, te spomenuta koncepcija njegovog kraljevstva uslovili su da on, uprkos činjenici da je nosio titulu kralja Srba, ne ostvari bliže veze sa Srpskom pravoslavnom crkvom niti bude zabilježen u njenoj tradiciji. Tvrtkovim krunisanjem, kako su kasnije decenije pokazale, utemeljeno je jedno nezavisno kraljevstvo, odnosno bosanska država doživjela je razvoj srednjovjekovnog državnog ustrojstva.

  • Kako srpska historiografija koja se bavi srednjim vijekom gleda na odnose dvije zemlje, odnosno, da preciziram pitanje, je li u njihovim interpretacijama historijskih činjenica Bosna samo jedna od srpskih zemalja i koliko su istinite njihove tvrdnje?

Nijedan historičar ne bi smio sebi uzeti za pravo da donosi konačnu odluku šta je historijska istina. Određeni pravci u tumačenju historijskih pojava su posljedica skupa istovrsnih stavova i oni su dugotrajni procesi koji u različitim okolnostima doživljavaju transformacije. Danas egzistira više historiografskih škola koje su posvetile pažnju tumačenju nastanka, razvoja i karaktera bosanske države u srednjem vijeku. Stavovi su dijametralno suprotstavljeni i kreću se od tumačenja da je riječ o zemlji koja je nastala iz srpskog državnog organizma, u kojoj je i sav daljnji razvoj predstavljen kao element srpske državnosti, te viđenju Bosne kao zasebnog političkog prostora koji se razvijao nezavisno od susjeda, uz povremeno priznavanje supremacije snažnijih država.

Mehaničkim prepisivanjem etabliranih stavova historiografske škole kojoj pripadaju historičari ne mogu ostvariti iskorak i obogatiti nauku novim saznanjima i tumačenjima. Za tumačenja političkih i ideoloških odnosa ova dva politička prostora bitniji su raniji događaji, prvenstveno prvi podaci o Bosni u srednjem vijeku iz 10. stoljeća proistekli iz pera bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, te Barskog rodoslova i spisa Ivana Kinama. Potreban je dijalog historičara i ponovno otvaranje ključnih pitanja i događaja iz historije srednjovjekovne Bosne. Uočava se da je ozbiljno i sistematsko proučavanje ključnih događaja bosanske srednjovjekovne historije koji mogu pomoći u kompletiranju ovog mozaika u posljednje vrijeme potpuno napušteno.

  • Bez obzira na složene odnose dvije zemlje tokom srednjeg vijeka bilo je mnogo primjera da su se princeze i kneginje iz dva kraljevstva udavale za kraljeve, prinčeve i velikaše susjeda. Koliko je ta praksa bila raširena i jesu li to bili dogovoreni politički brakovi?

Pojava političkih brakova usko je vezana za nastojanja vladara i vlastele da učvrste svoj politički položaj i status u tadašnjem društvu, da ostvare direktnu dinastičku vezu, te svojim nasljednicima osiguraju stabilniji politički, ekonomski i društveni ambijent. Sklapanje političkih brakova u srednjem vijeku često je pratilo okončanje dugogodišnjih sukoba između zavađenih strana, početke novih saveza te otvaralo mogućnost novih kretanja ljudi, dobara i ideja. Osmišljene prvenstveno kao bračne zajednice kojima se nastoje približiti dvije porodice radi obostrane koristi, politički brakovi znali su se pokazati i kao iznimno uspješni.

S obzirom na geografsku blizinu Bosne i Despotovine, sasvim je izvjesna i bračna veza između vladarskih i vlastelinskih dvorova iz ovih zemalja. Rezultati istraživanja ukazuju da su na bosanskim dvorovima u 15. stoljeću bile srpske princeze Jelena Lazarević, Jelena (nazivana još i Mara) Branković. Svakako da je najznačajnija bračna veza ostvarena kroz bračni ugovor bosanskog princa i prestolonasljednika Stjepana Tomaševića i Jelene (Mare) Branković, posredstvom kojeg je bosanska vladarska porodica preuzela vlast nad Srpskom Despotovinom 1458.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.