,Bosanstvo’- model zajedničkog bivanja

Gorčin Dizdar: Najveća "obaveza" proistekla iz mog imena i porodičnog porijekla jeste doživljaj vlastitog kolektivnog identiteta (Al Jazeera)

Razgovarala: Nada Salom

Kada se neko zove Gorčin, a preziva Dizdar, i unuk je najpoznatijeg bosanskohercegovačkog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, prva asocijacija je pjesma „Gorčin“, oko koje je, uslovno kazano, nastao antologijski i na brojne svjetske jezike prevođeni „Kameni spavač“.

Zato na početku razgovora Gorčina Dizdara pitamo na što ga je porijeklo i ime „obavezivalo“ kao mladog čovjeka, koji trenutno pohađa doktorski program iz humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu (pod mentorstvom istaknute bosanskohercegovačke i kanadske naučnice Amile Buturović). Tema njegovog doktorata je interdisciplinarna i komparativna analiza simbolike stećaka.

Tragična podijeljenost

Gorčin Dizdar: Najveća „obaveza“ proistekla iz mog imena i porodičnog porijekla jeste doživljaj vlastitog kolektivnog identiteta. Od kada sam počeo razmišljati o tome „ko sam i šta sam“, znao sam da pripadam jednom kolektivitetu koji obuhvata i crkve i džamije i sinagoge, i čiji korijeni sežu daleko u prošlost, sve do zagonetnog Srednjeg vijeka.

Tek kasnije sam, naravno, shvatio puni politički značaj takvog mišljenja i ključnu ulogu Makovog poetskog i naučnog djela u nastanku i razvoju te ideje.

Uprkos tragičnoj situaciji u kojoj se bosanskohercegovačko društvo danas nalazi po tom pitanju, još uvijek vjerujem da to „bosanstvo“ – shvatali ga mi kao nacionalnu, regionalnu ili čisto ideološku odrednicu – koje još uvijek živi u mnogim ljudima, ma gdje se oni nalazili, nudi jedan istinski model zajedničkog bivanja koji je mnogo prirodniji od kojekakvih multikulturalizama i drugih zapadnjačkih modela čija trajnost se sa svakom ekonomskom krizom sve više dovodi u pitanje.      

  • Al Jazeera: U jednom intervjuu, Mak je kazao kako „nema potrebe da krijem činjenicu da je problem egzistencije unutar srednjovjekovne Bosne, čovjeka srednjovjekovnog, uobličen u ‘Kamenom spavaču’ često sličan problemu savremenog čovjeka“. Dijeliš li i ti takvo osjećanje?

-Dizdar: Da ne dijelim ovo Makovo mišljenje, mislim da se ne bih nikada bavio izučavanjem Srednjeg vijeka u Bosni i Evropi. U jednu ruku, mislim da se njegove riječi odnose konkretno na Bosnu, kako srednjovjekovnu, tako i savremenu, njenu tragičnu podijeljenost i nemogućnost ili nesposobnost da razvije svoj vlastiti identitet. U „Bilješkama i rječniku“ koji prate „Kamenog spavača“, Mak je napisao: „Bosni je bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka“. Iako je to naizgled duboko pesimistična tvrdnja, za mene je ona implicitni izazov, provokacija, poziv nama u Bosni da ponovo počnemo sanjati i raditi za pravdu.

Ipak, mislim da se Makova poetika nikako ne može i ne smije ograničiti samo na tu, uslovno rečeno, patriotsku dimenziju. Mak je, po mom mišljenju, bio prije svega humanista, i na pitanje nacionalnog ili narodnog identiteta gledao je kao na sredstvo ispunjavanja općeljudskih ideala.

U vrlo značajanom tekstu nedavno objavljenom u „Izrazu“, Nenad Veličković je ukazao na gotovo potpuno zanemarenu zbirku pjesama „Modra rijeka“, u kojoj Mak uspostavlja specifičan poetski dijalog sa motivima iz starogrčke mitologije. Dakle, tu tvrdnju o sličnosti Srednjeg vijeka i sadašnjosti treba posmatrati i u jednom egzistencijalističkom kontekstu, odnosno iz perspektive traganja za univerzalnim pitanjima ljudske egzistencije.    

To je ujedno i jedan element po kojem se moj rad razlikuje od Makovog. Na moja vlastita razmišljanja o pitanjima kulture najviše je uticao filozofsko-teoretski pravac koji se, pomalo neprecizno, naziva posthumanizam. Taj pravac obilježen je ubjeđenjem da ne postoji neka vrsta vanvremenske „biti čovjek“ i da je svaki, pa i najapstraktniji dio kulture i civilizacije na neki način povezan sa vrlo konkretnim pitanjima moći i politike.    

Šta radi Bosanac na stećku

  • Al Jazeera: Često se navodi(lo) i ono što je Krleža zapisao „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nikada, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj”. Kako kao mladi naučnik tumačiš ovakvo pomalo romantično, viđenje?

-Dizdar: U svom magistarskom radu bavio sam se ideološkom dimenzijom izučavanja stećaka u radu nekoliko stranih i domaćih autora; pored Muhameda Filipovića i Dubravka Lovrenovića, među njima je bio i Miroslav Krleža. Krleža je, kao što je poznato, u stećcima vidio najviši izraz nečega što je on smatrao jednim jedinstvenim i zajedničkim „jugoslovenskim duhom“. 

Ukratko, moj zaključak je bio da je Krležino djelo još uvijek vrijedno i aktuelno, jer je njegova ideološka namjera i dimenzija otvorena i očigledna. Puno opasnijim smatram pristupe koji svoje ideologije sakrivaju pod plaštom naučne objektivnosti.

Po mom mišljenju, u sferi duhovnog ne može postojati potpuna objektivnost. Zadatak „nauke“ o duhovnom stvaralaštvu je da ukazuje na različite mogućnosti „čitanja“ i otvara nove interpretativne pristupe, a ne da, poput kakvog inkvizicijskog suda, fizičkim ili simboličkim nasiljem nameće svoje vlastito viđenje kao jednu i jedinu istinu.   

  • Al Jazeera: U svojoj, kad je Bosna u pitanju, nezaobilaznoj knjizi “Labirint i pamćenje”, Ivan Lovrenović je napisao „u sepulkralnoj praksi koju predstavljaju stećci religiozne crte niti su domninantno naglašene, niti su tako konfesionalno obilježene da bi ukazivale na isključivu pripadnost nekom od varijeteta kršćanstva”.

-Dizdar: Kako je upravo to jedno od ključnih pitanja za čijim odgovorom namjeravam tragati idućih nekoliko godina u sklopu priprema za doktorsku disertaciju, ne bih davao neko konačno mišljenje.

Ipak, ukazaću na jednu činjenicu koja dovodi u pitanje zaključak gospodina Lovrenovića. Jedan od najčešćih, ako ne i najčešći motiv na stećcima je križ. Ipak, ni u jednom jedinom slučaju (ne postoji čak ni usamljeni „izuzetak koji potvrđuje pravilo“) na stećcima nije prikazano raspeće, taj apsolutno dominantni motiv katoličke i pravoslavne umjetnosti.

Na stećcima, naprotiv, nalazimo jedan veoma individualan pristup motivu križa: iz njegovih krakova niču loza i grozdovi, na vrhu je ukrašen raznoraznim rozetama i simbolima Sunca, ponekad ne razaznajemo da li se radi o apstraktnom motivu ili obrisu čovjeka sa raširenim rukama…

U kontekstu katoličanstva i pravoslavlja, ova činjenica je neobjašnjiva; pretpostavimo li, naprotiv, uticaj određenih gnostičko-mističkih, heretičkih učenja o „živom križu“ kao sveprisutnoj božanskoj energiji, ona postaje sasvim jasna i očigledna…

  • Al Jazeera: Stećke, „mitska bića od kamena“, „mramorje“, mramorove, „kamene svatove“… prate različita tumačenja, teze i antiteze, pa i određene manipulacije. Najduže se istrajavalo na bogumilskom identitetu stećaka, na čežnji za bogumilima, „onima koji su bili bolji od nas pa su i iščezli zato što su bili bolji“. Druga je teza o vlaškom porijeklu stećaka (zastupa ga i Marian Wenzel, američka istoričarka umjetnosti koja se posvetila Bosni i proučavanju stećaka). Koja je tvoja teza, tvoja interpretacija – više romantična, ili više nacionalna? Hoće li to čemu si ti na tragu, promijeniti dosadašnja tumačenja?

-Dizdar: U jednoj knjizi o srednjovjekovnoj herezi u Evropi, američki historičar Walter Wakefield tvrdi da njen razvoj ne treba zamišljati kao stabilnu rijeku koja teče iz pravca Konstaninopola i Bugarske ka zapadnoj Evropi, već prije kao nepreglednu deltu čiji rukavci se prostiru preko jako širokog područja, spajaju se i ponovo razdvajaju, te teku u sasvim neočekivanim pravcima. Po mom mišljenju, ta metafora je vrlo korisna i kada razmišljamo o stećcima.

Sasvim je sigurno da se stećci i njihova umjetnost ne mogu objasniti samo jednom „tezom“: vrlo su vjerovatni uticaji i zapadne i istočne Evrope, i slavenskih i vlaških narodnih motiva, i bogumilstva i islama…

Ja se nadam da ću svojim izučavanjima doprinijeti tome da se u budućnosti stećci posmatraju iz jedne upravo takve, šire i bogatije perspektive. Mislim da smo već dovoljno puta čuli vrlo ograničeni broj argumenata o ovom ili onom porijeklu stećaka. Ono što je meni puno zanimljivije, jesu novi dokazi i konkretne komparativne analize…   

  • Al Jazeera: I površnim poznavaocima stećaka zanimljivo je tvoje otkriće sa studijskih putovanja po istočnoj Turskoj, Gruziji i Armeniji. Radi se o, kako navodiš, u tamošnjoj regiji gotovo potpuno nepoznatim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, koje lokalno stanovništvo naziva armenskom rječju za bešike – ororots. Za one koji su zainteresovani za ovu temu, u Bošnjačkom institutu u Sarajevu do 25. decembra otvorena je tvoja izložba fotografija „Ororots: stećci iz Armenije“. Fotografije prate i opširne legende u kojima se osvrćeš na značaj umjetnosti armenskih bešika i njihove sličnosti sa našim stećcima. O čemu se radi, i nije li sama riječ ororots „ključ“ dijela tajne stećka?

-Dizdar: Jedan od mogućih rukavaca delte iz prethodnog pitanja je i direktna ili indirektna veza između armenskih pavlikijanaca i bosanskih krstjana. Pavlikijanstvo je heretički pokret koji je nastao u sedmom vijeku na područjima istočne Anadolije naseljenim Armencima.

Pavlikijanstvo je bio gnostičko-dualistički pokret koji je brzo stekao političke dimenzije, potaknuvši nastanak nezavisne države što se preko stotinu godina odupirala moćnoj bizantskoj armiji. Poznato je da su bizantske vlasti u više navrata hiljade Pavlikijanaca preseljavale na područje današnje Bugarske, najviše u oblasti Philipopolisa ili Plovdiva. Upravo tamo je u desetom vijeku nastao pokret bogumilstva.

Iako o tome nemamo direktne dokaze, na osnovu doktrinarnih sličnosti i neupitnog kontakta mnogi historičari pretpostavljaju da su Pavlikijanci izvršili direktan uticaj na nastanak bogumilstva. Pa i ako ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliki su uticaj imali na nastanak umjetnosti stećkaa, sasvim je izvjesno da su mnogi pripadnici bogumilskog pokreta utočište pred progonom bizantskih, bugarskih i srpskih vladara našli u Bosni…

Na osnovu tih indikacija, 2011. putovao sam u spomenute oblasti, nadajući se da ću u tamošnjoj srednjovjekovnoj umjetnosti i arhitekturi naići na neke sličnosti sa našim stećcima. Ono što sam našao, daleko je nadmašilo moja očekivanja. Radi se, naime, o vrlo rijetkom obliku nadgrobnog spomenika – u čitavoj Armeniji nema ih više od pedesetak – koji po svim karakteristikama podsjeća na stećke. Istovremeno, mislim da nema nekog posebnog značaja u njihovom nazivu – ororots, to jest bešika – već je on samo posljedica njihovog oblika.

Zaštićeno Makovo ime i unukov san

  • Al Jazeera : Za kraj, kako se čuva ono što nam je u amanet ostavio tvoj djed, koga nažalost nisi ni upoznao, a veliki bh. pjesnik. Kako djeluje Fondacija koja nosi njegovo ime? Ko i kada, zapravo, poseže za imenom Maka Dizdara?

-Dizdar: Fondacija Mak Dizdar osnovana je 2000. godine sa prvenstvenim ciljem zaštite i promocije Makovog poetskog i naučnog djela. Na tom planu učinjeno je mnogo: izdata je naučno-poetska monografija Slovo Makovo/Slovo o Maku, otvoren je muzejsko-galerijski centar Makova hiža u Stocu, inicirano je nekoliko prevoda Makovog djela na razne svjetske jezike, održan je niz naučnih skupova posvećenih Makovom djelu, utemeljena je godišnja poetska nagrada Slovo Makovo/Mak Dizdar… Možda najbitnije, Makovo djelo uspješno je zaštićeno od niza pokušaja političke zloupotrebe različitih ideoloških provenijencija.

U posljednjih nekoliko godina, Fondacija Mak Dizdar odlučila je postepeno proširiti svoje aktivnosti i na područje stećaka i srednjovjekovne Bosne uopšte, temu koja prirodno proizilazi iz bavljenja Makovom poezijom. U Makvoj hiži održano je niz izložbi o ovoj temi, polako raste i tamošnja biblioteka posvećena stećcima, značajan korak jeste upravo i ova izložba o armenskim stećcima.

Moja želja i namjera je da Fondacija Mak Dizdar za nekoliko godina preraste u stalni istraživački centar posvećen umjetnosti stećaka i njihovom historijskom kontekstu.

Konačno, kao jedan u ovom trenutku daleki san, zamišljeno je i da Fondacija Mak Dizdar jednog dana postane kulturni institut Bosne i Hercegovine, poput njemačkog Goethe instituta ili španskog instituta Cervantes.

Izvor: Al Jazeera