Bosanski političari – borci za vlast i imetak

Zahvaljujući aktuelnom političkom mentalitetu i stigli smo do političkog ćorsokaka (Reuters)

Nakon oprobanih recepata o referendumu, autonomiji, osamostaljenju, ako se prisjetite proteklih izbornih godina, Milorad Dodik je ove godine otišao korak dalje – na najave i priče o mogućim oružanim sukobima.

On, da prostite, zna ko bi na koga i ko bi s kim. Hipotetički govoreći.

Svakako, za razliku od devedesetih godina, već je stasala generacija koja bi znala šta joj je činiti u tom slučaju. Njeni su lideri spremni i imaju odgovor i za tu opciju. Hipotetički govoreći.

Dugo godina je svojom destruktivnom politikom Dodik uporno pripremao teren, jasno i nedvosmisleno ukazujući i kroz institucije entiteta potvrđujući šta mu je konačni cilj, nametnuvši konflikte i radikalizaciju u državi.

Toliko dugo i promišljeno da taj politički koncept i diskurs ima većinsku podršku srpskog naroda u BiH, zvanične politike Beograda, i manjeg, ali utjecajnog, dijela međunarodne zajednice.

Čak ni opozicija nema mnogo izbora ukoliko želi učešće u vlasti, pa se ponekad čini da je radikalnija i od Dodika.

Vuk je pojeo magarca

Sve vrijeme, na drugoj strani, stranke koje sebe još uvijek nazivaju probosanskim strankama, nisu, osim puke reakcije ili osvete, na njegovu, Vučićevu, ili Kolindinu “posebnu” politiku, nalazile ili ponudile adekvatan odgovor.

I neće zadugo, realno govoreći. Mandatna politika koju vode sračunata je na osvajanje ili održanje na vlasti, a ne na iznalaženje prijeko potrebnog rješenja.

U najvećoj mjeri zahvaljujući tom političkom mentalitetu i stigli smo do političkog ćorsokaka.

Kvaka je u tome da mandatna politika, baveći se sama sobom, zanemaruje i stvarne probleme, i prijetnje, i državne i elementarne interese naroda kojeg (ili koje) predstavlja, zbog čega je sve što kasnije dolazi “na naplatu” mnogo dramatičnije. Gotovo nerješivo.

Hajde da pojednostavimo. Bosanski jezik, koji nije pitanje i odgovornost jedne stranke i jednog političara, koji je dio identiteta, još od kraja rata je uglavnom projekat i posao nekolicine entuzijasta.

Nije bosanski jezik od jučer. Mi smo od jučer počeli mahati Uskufijevim rječnikom.

Ili Srebrenica. Sjećate se Srebrenice? Tamo se okupljamo svakog 11. jula.

Zar je potrebno nabrajati dalje od Srebrenice?

Timokratija

Takva površna politika proizvodi opću “zapuštenost u svim likovima i na svim planovima života“, kako je profesor Mustafa Spahić pisao u jednom tekstu, nekad.

On uvodi pojam ‘timokratija’.

To je „sloj ljudi koji su po svaku cijenu željni časti, imetka i vlasti. Instinktom nepogrješivih zvijeri oni znaju da se najlakše do imetka i časti dolazi preko vlasti. Cijena koju ljudi za njihovu vlast i ambicije bez pokrića plaćaju njih uopšte ne interesira.“

U suštini se radi samo o tome kako dobiti mandat. Ne zbog provedbe plana, jer “mandatari” i ne znaju za drugu strategiju osim izborne strategije, nego zbog imetka, časti, i slasti.

Nešto za sebe, a ostalo za posvećenu, predanu mašineriju. Za sve one poslušne, podobne, lojalne, disciplinovane. 

Za svoje „nečinjenje“, odnosno „opću zapuštenost“, mandatna politika će, naravno, uvijek naći opravdanje.

U našem slučaju, to mogu biti nadležnost, međunarodna zajednica, društveni kontekst, historija, okruženje, prethodna vlast, ustavna struktura države i politički sistem, itd. Neko drugi, nešto drugo.

Jednom je jedan, vjerovali ili ne, opravdanje za gubitak Srebrenice tražio u Potočarima. Niko nije bio protiv.

Nezrela politika traži opravdanja, praktična politika traži rješenja. Ona ne kalkuliše imenima nauštrb sistema i institucija. Ona ne reaguje, već djeluje. Umjesto plana osvete nudi plan razvoja.

Ako se hoće, može se.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera