Bosanski novac – od groša do konvertibilne marke

Bosanskohercegovački dinar je bio u opticaju do 1998. godine, kada je zamijenjen konvertibilnom markom (Al Jazeera)

Prvi podaci o opstojnosti valute vladara na prostoru Bosne zabilježeni su početkom XIV stoljeća, kada je Bosnom privremeno upravljao ban Pavle Šubić. Njegov novac, koji je upotrebljavan, između ostalog, i na prostoru Bosne, predstavljao je imitaciju mletačkog groša.

Nakon ponovnog dolaska na vlast vladara iz bosanske vladarske dinastije dvadesetih godina XIV stoljeća, bana Stjepana II Kotromanića, došlo je do kovanja bosanske državne valute i otvaranja kovnice. Nije poznato kada je tačno pušten u opticaj novac bana Stjepana, niti gdje mu se nalazila kovnica, ali je poznato da je egzistiralo više vrsta novca u ovo vrijeme.

Historičar Enes Dedić, sa Instituta za historiju u Sarajevu, ističe da se, prema ranijim istraživanjima, kao potencijalna mjesta u kojima su se vjerovatno nalazile bosanske državne kovnice navode Fojnica i Srebrenica. Ban Stjepan II je nastojao iz rada svoje kovnice ostvariti što veće prihode, stoga je u razdoblju od 25 godina emitirao dvadesetak različitih vrsta kovanica. I ovaj tip novca predstavlja imitaciju novca susjednih zemalja, poput Venecije i Dubrovnika.

Grb, kaciga s plaštom, liljanova kruna

“Bosanska kovnica je nastavila s radom i za vrijeme bana Tvrtka. Poznata je dozvola dubrovačke vlade iz 1365. godine da se dopusti izrada kalupa za novi bosanski novac, koji je sličio dubrovačkoj valuti i bio je izuzetno dobre kvalitete. Interesantna je činjenica da je, nakon krunisanja prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, došlo do obustave rada državne kovnice. Ipak, u to vrijeme bosanski vladari su kovali u Kotoru bakarne folare, na čijem aversu se nalazilo početno slovo imena ili prikaz vladara, a na reversu prikaz Svetog Trifuna. Naredni podaci o kovanju bosanskog novca upućuju na kralja Tvrtka II Kotromanića i potiču iz 1436. godine. Poznate su tri vrste novca Tvrtka II: groš, dinar i poludinar”, kaže Dedić.

Tvrtkov groš se ubraja među najkrupnije srednjovjekovne novce. Njegovi novci ukazuju tipološku novinu u bosanskoj numizmatici. Stare bizantske motive, koji su se nalazili na novcima Stjepana II i Tvrtka, s banom, s jedne strane, te s Isusom, s druge, Tvrtko II je zamijenio na način da se na aversu nalazi kraljev naslov, kraljevski grb s monogramom kraljeva imena, sa slovom T, kacigom, kraljevskom krunom od ljiljana, dok je na reversu prikazan lik sv. Grgura Nazijanskog s natpisom. Kovnica kralja Tvrtka II kovala je samo sedam godina i u tom periodu je pustila u promet bogate serije bosanskog novca. Tvrtkov nasljednik, kralj Stjepan Tomaš, nastavio je identičnu praksu kovanja spomenute tri vrste kovanica.”

Krajem četrdesetih godina XV stoljeća veliki pristisak na bosanskog vladara vršila je dubrovačka vlada, nastojeći suzbiti kovanje bosanskog novca. Dogovor je postignut 1451. godine, prema kojem je kralj Tomaš poslao srebro u dubrovačku kovnicu, s molbom da se za njega iskuje u dubrovačke dinare. Međutim, ova praksa nije dugo trajala, kralj Tomaš je sve do smrti nastavio s kovanjem bosanskih valuta groša, dinara i poludinara”, naglašava Dedić.

Kovanje vlastitog bosanskog novca dokaz je tome da je Bosna bila veoma stabilna zemlja. Na novcu su preovladavali različiti simboli, među kojima su preovladavali bosanski grb, ljiljani i kaciga s plaštom. Najznačajniji novac u ovom periodu bio je onaj koji je kovao tadašnji vladar Bosne Stjepan Tomašević, a radilo se o zlatnom dukatu – jedinom zlatnom bosanskom novcu. Dolaskom Osmanlija na ove prostore prestaje praksa kovanja bosanskog novca.

Simbol i garant samostalnosti i suverenosti

“Osmansko osvajanje bosanske države označilo je kraj rada državne kovnice i puštanja u opticaj bosanskog novca. Posljednji bosanski vladar, kralj Stjepan Tomašević, nastavio je praksu svog oca po pitanju kovanja vlastitog novca. Period njegove vladavine poznat je kao doba kada je bosanska kovnica proizvodila stilski najljepše kovanice. Najznačajniji novac Stjepana Tomaševića je dukat, odnosno jedini zlatni bosanski novac. Pored dukata, kovao je srebreni dinar i poludinar. Najčešći simboli koji se javljaju na srednjovjekovnom bosanskom državnom novcu su prvobitno bili prikazi bosanskih banova Stjepana II i Tvrtka, na aversu, te lika Isusa Krista, na reversu kovanica. Za vrijeme kralja Tvrtka II najčešći simboli na kovanica su bosanski državni grb,  kaciga s plaštom, liljanova kruna, Sveti Grgur Nazijanski”, kaže Dedić.

Kao što je to slučaj i danas, sopstvena i jaka valuta u Srednjem vijeku je bila oznaka samostalne i suverene države. U Bosni su, uz domaću valutu, korištene i kovanice drugih država, što ne umanjuje činjenica da je kovanje sopstvenog novca jedna od temeljnih oznaka bosanske državnosti u Srednjem vijeku.

“Kovanje vlastite valute u Srednjem vijeku predstavljalo je oznaku samostalnosti i suverenosti vladara jedne države. Zbog snažnog utjecaja stranog novca, u Bosni se, prema dostupnim izvornim pokazateljima, kasno javlja državna kovnica i državna valuta. Međutim, ako usporedimo hronološki pojavu državne valute kod susjednih zemalja, uočit ćemo kako Bosna ne predstavlja izuzetak. Srednjovjekovna Bosna je po pitanju upotrebe novca svojevrsni specifikum, s obzirom na činjenicu kako su na prostoru ove države paralelno upotrebljavani novci bosanskih vladara, Venecije, Dubrovnika, Bizanta, Ugarske, Kotora te ostalih susjeda. Tome je svakako uvjetovala i ekonomsko-privredna sprega Bosne s ovim zemljama, s kojim je ostvarivala intenzivnu privrednu saradnju. Kovanje i upotreba vlastite valute bosanskih vladara predstavlja jedan od elemenata na kojim je temeljena bosanska državnost u Srednjem vijeku. Različiti oblici bosanskog novca bili su prepoznatljivi i priznati na prostoru jugoistočne Evrope i šire”, napominje Dedić.

Konvertibilna marka dominantno sredstvo plaćanja

Od dolaska Osmanlija na današnje područje Bosne i Hercegovine, pa sve do proglašenja njene nezavisnosti, 1992. godine, valute koje su se koristile u Bosni i Hercegovini nisu imale bosanskohercegovački predznak. Tek nakon proglašenja nezavisnosti počela je upotreba tadašnjeg bosanskohercegovačkog dinara, koji je bio u opticaju sve do 1998. godine, kada je ova valuta zamijenjena konvertibilnom markom.

Aktuelni guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine Senad Softić ističe da je konvertibilna marka donijela traženu stabilnost, o čemu govori činjenica da je veoma brzo postala dominantno platežno sredstvo na teritoriji Bosne i Hercegovine.

“Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnoga sporazuma [kraj 1995. godine], pred Bosnom i Hercegovinom stajao je period u kojem je bilo neophodno postići i ostvariti monetarnu stabilnost, kao jednog od ključnih elemenata stabilnosti bankarskog sistema i makroekonomske stabilnosti u cjelini. Monetarna stabilnost bila je posebno važna i za uključivanje međunarodnih finansijskih institucija i direktnih stranih ulagača u pružanju pomoći i podrške u obnovi i razvoju zemlje. Prve novčanice konvertibilne marke izdate su 22. juna 1998. godine, nepunu godinu nakon početka rada Centralne banke Bosne i Hercegovine. Od tog dana građanima su na raspolaganju novčanice u apoenima od 50 feninga, jedne, pet i 10 KM. Krajem jula 1998. godine u opticaj su puštene novčanice u apoenima 20, 50 i 100 KM. Prvi kovani novac konvertibilne marke pušten je u opticaj 9. decembra te godine. U doba kada je KM puštena u opticaj, u Bosni i Hercegovini su korištene valute stranih zemalja, od kojih je njemačka marka bila prihvaćena na cijeloj teritoriji države. Vrlo brzo konvertibilna marka je postala dominantno sredstvo u gotovinskim transakcijama, a do kraja 1999. godine postala je i jedino sredstvo plaćanja”, ističe Softić.

Po standardima Evropske unije

Prema njegovim riječima, sudbina konvertibilne marke nikada nije bila u opasnosti, jer je prvobitno bila vezana za njemačku marku, a nakon prestanka korištenja ove valute, njenu ulogu zamijenio je euro. Konvertibilna marka je trenutno stabila, a njena sudbina zavisi od cjelokupnog procesa evropskih integracija, u kojem je uloga Centralne banke Bosne i Hercegovine vrlo značajna.

“Konvertibilna marka je prvobitno bila vezana za njemačku marku po kursu jedna KM = jedna DEM. Povlačenjem njemačke marke iz opticaja, konvertibilna marka je preuzela kurs njemačke marke prema euru – jedna konvertibilna marka za 0,51129 eura, odnosno jedan euro za 1,95583 konvertibilnih maraka. Svih ovih godina, jedno je bilo sigurno – vrijednost konvertibilne marke izražena u euru nikad nije dovedena u pitanje. Centralna banka Bosne i Hercegovine novčanice domaće valute stavlja u opticaj i povlači iz opticaja pridržavajući se strogo pravila valutnog odbora, utvrđenog Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine. Stoga se može reći da je uvođenje konvertibilne marke bio ne samo dobar, nego i odlučujući korak u kreiranju monetarnog sistema i održavanja stabilnosti valute.”

“U proizvodnji gotovog novca Centralna banka Bosne i Hercegovine rukovodi se tehnološkim standardima koji se provode u zemljama Evropske unije, a odnose se na kvalitet, vijek trajanja i zaštitne elemente novčanica i kovanog novca. Novčanice i kovani novac konvertibilne marke proizvode se s visoko kvalitetnim materijalima i zaštitnim obilježjima, koja se kontinuirano unapređuju u cilju zaštite od krivotvorenja. Kad je riječ o budućnosti domaće valute, ona je propisana Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine. Evropska unija, kao koncept integracije, predstavlja okvir i strateški cilj Bosne i Hercegovine, a samim tim i Centralne banke Bosne i Hercegovine. Stoga je budućnost domaće valute vezana i zavisit će od procesa evropskih integracija, u kojem je uloga Centralne banke Bosne i Hercegovine vrlo značajna”, konstatira Softić.

Izvor: Al Jazeera