Boris Braun: Preživio sam u krematoriju Aušvica kao električar

Dvadeset sedmi januar se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na holokaust (EPA)

Piše: Vedrana Maglajlija

U maju 1943. godine Boris Braun, tada 23-godišnjak odrastao u imućnoj porodici u mjestu Đurđevac u Hrvatskoj, zajedno s roditeljima je odveden u koncentracioni logor Aušvic u Poljskoj.

“Mene su odmah odvojili od roditelja i otpremljen sam u logor. Nisam znao šta se s njima dešava. Za oca sam nakon nekoliko dana saznao da je ubijen, ali za majku nisam bio siguran. Tek prije dvije-tri godine dobio sam jednu knjigu o Aušvicu i pročitao da je iz našeg transporta u logor ušlo trideset i nešto ljudi i nitko više. Ostali su odvedeni u gasne komore, kao i moja majka”, prisjeća se Braun koji je, osim Aušvica, preživio još nekoliko logora.

Sada, sa 94 godine, kao profesor u penziji, dane provodi u Zagrebu i često navraća u Jevrejsku općinu na druženje. Kaže da o holokaustu želi pričati, jer se to ne smije zaboraviti.

Početkom Drugog svjetskog rata Braunu je bio zabranjen nastavak studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Vraća se u rodni Đurđevac, gdje su njega i roditelje uhapsili u porodičnoj kući, u jesen 1942. godine.

Odvedeni su u zatvor na zagrebačkoj Savskoj cesti, odakle su, nakon šest mjeseci, prebačeni u  Aušvic. Priča kako je preživio taj logor, u kojem je ubijeno više od milion ljudi, većinom Jevreja.

Koncentracioni logor Aušvic [Foto: EPA]

“Obrazovanje o holokaustu kao najekstremnijem primeru genocida ima za cilj da učenici razviju svest o tome da će ovakve zločine sprečiti samo ako izrastu u društveno odgovorna bića, koja će se tome glasno suprotstaviti i zaustaviti ga gde god u svetu da se pojavi”, kaže Lučić.

Dodaje da je svima jasno da je nastava o genocidu i holokaustu potrebna i da treba njegovati kluturu sjećanja.

“Napredovalo se, ali predstoji još mnogo posla na uvođenju ovih sadržaja, na pravi način, u nastavu. Treba obnoviti i zapostavljeno spomeničko nasleđe.”

Prema njenim riječima, izučavanje, prezentacija i sjećanje na genocid i holokaust nisu samo civilizacijski dug prema žrtvama, već i značajan činilac u oblikovanju budućnosti.

“Sećanje na ove pojave trebalo bi da razvija moralne vrednosti u čoveku i da ga pokreće na akciju, uvek, a pogotovo onda, kada se ljudska prava negiraju i kada su nezaštićena državnim institucijama. Nadamo se da ćemo u tome i uspeti”, zaključuje Lučić.

Izvor: Al Jazeera