Borbeni avioni: Skok koji ne košta manje od milijarde eura

Borbeni avion, Avion, Pilot
Radi se, ističe Ivanjek, ne samo o kupovini aviona, nego i o skupom tehnološkom skoku koji traži infrastrukturu, sistem obuke, podrške, održavanja i logistike (EPA)

Nakon prošlogodišnjeg propalog posla s nabavkom izraelskih F-16 Barak jer SAD nije dao odobrenje za isporuku, Hrvatska je nedavno na adrese sedam zemalja uputila novi zahtjev za ponudu višenamjenskog borbenog zrakoplova.

Zagreb zanimaju novi američki F-16 i švedski JAS Gripen te rabljeni norveški, grčki i izraelski F-16, francuski Rafale i talijanski Eurofighter.

Nabavka bilo kojeg od tih zrakoplova, kažu stručnjaci, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (HRZ) bi nametnula kao najjače u regiji, no razlike između njih su značajne – po pitanju borbenih sposobnosti i višenamjenskih karakteristika, cijene kupovine i održavanja, ali i dugoročnosti rješenja.

Vojni analitičar Jan Ivanjek kaže da se zahtjevi što se tiče zadaća koje zrakoplov treba biti sposoban obaviti nisu mijenjali – radi se o višenamjenskom zrakoplovu, što znači da mora moći izvršavati puni spektar borbenih zadaća, od ostvarivanja zračne premoći, potpore snagama na zemlji pa sve do taktičkih i strateških udara po zemaljskim ciljevima i ‘air-policinga’.

Skupi skok s aviona druge na avion četvrte generacije

A na odluku koja će ponuda biti prihvaćena, kaže, svakako će utjecati i financijski parametri, koji nisu vezani samo za zrakoplov kao takav.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Mi prelazimo s borbenog aviona druge generacije na borbeni avion četvrte generacije – to je enorman tehnološki skok koji traži infrastrukturu, sustav obuke, sustav potpore samog aviona, održavanja, logistike, dakle sve što imaju zrakoplovstva koja održavaju korak s razvojem tehnologija, kojima je nešto manji trošak kad prelaze na novi tip borbenog aviona”, ističe Ivanjek.

Hrvatska, pak, sve to mora graditi ‘iz nule’, što znači da je cijena u startu visoka – nabavka se, navodi, radi kroz sustav ‘total packagea’, odnosno ne kupuje se samo borbeni avion.

“Nego se kupuje oružani sustav borbenog aviona, sve ono što je potrebno da se s tim avionom može operirati kroz cijeli spektar njegovih zadaća i sposobnosti. To, naravno, znači da su cijene visoke i da je sama cijena aviona samo dio ukupne cijene, možda je čak manja od polovice, no to ovisi, naravno, o samoj ponudi, specifikacijama, točnim kompletom kojeg oružja, što i kako”.

Kada je u pitanju naoružanje, Hrvatska u prvom redu želi osigurati sposobnost zaštite zračnog prostora, za što su, navodi, dovoljni rakete i top, pa očekuje prvo nabavku inicijalnog paketa naoružanja, a naknadno ostalog oružja koje će iskoristiti puni potencijal samog zrakoplova.

Pitanje održavanja

U svakom slučaju, financijski je faktor, kaže, vrlo ograničavajući.

“Ne znam ni za jedan slučaj u zadnjih 10-15 godina da je neka država kupila eskadrilu novog tipa borbenog aviona, sasvim nove generacije s kojim nema nikakvog prijašnjeg iskustva, a da je to koštalo manje od milijardu dolara ili eura”.

Pritom ne bi bilo dobro da se proces razvuče jer, kako kaže, Hrvatska nema vremena – MiG-ovi-21, navodi, mogu biti operativni do 2024., no do tada već moraju biti isporučeni novi zrakoplovi te osposobljeni kadrovi i piloti.

Po pitanju održavanja, dvomotorni zrakoplovi su, navodi, skuplji i složeniji, no ako je cilj ozbiljno, a ne samo deklarativno ostvarivanje premoći protiv paritetnog ‘suparnika’ i sposobnost punog spektra zadaća, ‘dvomotorci’ pružaju veće mogućnosti.

Takav je, primjerice, Rafale, za kojeg kaže da je izvrstan zrakoplov, a u operativnu uporabu je ušao prije otprilike 15 godina.

Ivanjek: Rafale definitivno najbolji

Kako je nepoznato što ponude uključuju, navodi Ivanjek, teško je reći koji bi bio optimalan izbor – može se govoriti samo generalno o borbenim sposobnostima.

“Ja bih definitivno rekao da je Dassault Rafale najpotentniji u toj skupini, onda imamo F-16 Block 70 i onda ostale varijante F-16, F-16 Barak koji nude Izraelci, najvjerojatnije ovaj put u kooperaciji sa SAD-om”.

Grčki F-16, navodi, dobro su očuvani, ali nisu modernizirani i bazična su varijanta, dok su norveški modernizirani, ali najstariji i najpotrošeniji u Europi.

Tu je i Eurofighter, no varijanta koja se nudi, kaže, ‘problematična’ je – između ostaloga, održavanje je vrlo skupo i složeno pa tako i Luftwaffe ima priličnih problema s održavanjem svoje flote.

Pitanje budućnosti

“Drugi problem je što je ta varijanta koja je najvjerojatnije ponuđena, jer se Italija pokušava riješiti te prve serije Eurofightera, Tranche 1, ti Eurofighteri su gotovo isključivo optimizirani za zadaće zrak-zrak, dakle s vrlo ograničenim sposobnostima djelovanja po zemaljskim ciljevima”.

No, ističe, svaki od tih zrakoplova bolji je od MiG-ova 29, na koje se oslanja Srbija, dok Rafale s MiG-om 29 ne može ni ući u istu kategoriju.

A kako jedino Srbija i Hrvatska u regiji bivše Jugoslavije održavaju borbeno zrakoplovstvo, nabavka nekog od tih zrakoplova Hrvatsku bi dovela u položaj nadmoći po tom pitanju – u slučaju Rafalea, navodi, čak i šire.

“Rafale znači da smo nadmoćni, odnosno da imamo sposobnije zrakoplovstvo, veće borbene mogućnosti čak i od, recimo, Mađara, koji lete na Gripenu”.

Ipak, pri nabavci, upozorava, treba misliti i na budućnost – primjerice, Srbija može za 10 ili 20 godina odlučiti nabaviti, primjerice MiG 35, a pitanje je na čemu će tada letjeti hrvatski piloti.

“Nemodernizirani F-16 Block 30 nije na istoj tehnološkoj razini s MiG-om 35, ali Dassault Rafale, recimo, jest, F-16 Block 70 je i dalje nadmoćan kao i Rafale ili Eurofighter Typhoon”, zaključuje Ivanjek.

Politika bi mogla razvući proces

Analitičar portala OBRIS – Obrana i sigurnost Igor Tabak kaže da je pitanje koliko će se država uopće odazvati do početka svibnja, što je rok za ponude, proces bi se mogao razvući zbog političkih događanja.

“Nakon zaprimanja tih ponuda Hrvatska će ih trebati evaluirati, a to će opet trajati vjerojatno mjesec-dva i time zapravo dolazimo u situaciju da po službenom rasporedu bi se moglo ponovno odlučivati negdje početkom kolovoza. A to je taman nakon predsjedavanja Hrvatske Vijećem Europe, a s druge strane to polako ulazi i u period kada se prilično jasno špekulira da bi mogli krenuti parlamentarni izbori. Dakle, vrlo je lako moguće da bi ovakva odluka mogla biti donesena u žestoko predizborno vrijeme, da ne velimo možda čak i u mandatu tehničke vlade, što bi bilo vrhunski problematično”, navodi Tabak.

Ogorec: Cijena nije ključna stavka

Vojni i sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec kaže kako je za Hrvatsku optimalna nabava višenamjenskih zrakoplova učinkovitih za zadaće od lovačko-presretačkih, preko izviđačkih do lovačko-bombarderskih, odnosno zadaća neposredne borbene potpore kopnenih ili mornaričkih snaga te zaključuje da svaki od tipova zrakoplova na koje se odnosi zahtjev zadovoljava potrebe HRZ-a. Također, smatra kako cijena ne bi trebala biti ključna stavka pri odabiru jer često ekonomski najpovoljnija ponuda ne jamči kvalitetu.

“Smatram kako je potrebno imati cjeloviti pristup prilikom procjene borbenog zrakoplova, pri čemu na prvom mjestu trebaju biti njegove taktičke i letne osobine te optimalna cijena održavanja. Ne vidim zbog čega Hrvatska ne bi mogla izdržati održavanje dvomotoraca jer postoje i dvomotorci koji su razmjerno prihvatljivi za održavanje… Potrebno je naglasiti kako francuski Rafale i europski Eurofighter nisu skupi, jednako kao i njihovo održavanje, samo zbog toga što su dvomotorci”.

Previše vremena za zamjenu borbenih zrakoplova, ističe, nema jer MiG-ovima-21 istječu rokovi operativne uporabe.

“Kada se Republika Hrvatska odluči na izbor novog borbenog zrakoplova, nužno je odmah poslati perspektivne pilote i tehničko osoblje koji će njima upravljati na doobuku u zemlju s kojom se ugovor sklapa i to prije nego što prvi borbeni zrakoplovi budu isporučeni. Time bi se svakako skratilo vrijeme prijelaza na novu tehnologiju”.

Zbog svega toga je, kaže, priličan broj promatrača skeptičan je u vezi svega i moglo bi se dogoditi da će odluka, a pogotovo eventualno potpisivanje ugovora, dočekati iduću vladu.

No, navodi, ne bi ga čudilo da stigne bitno manje od sedam ponuda jer Hrvatska godinama govori o kupovini borbenih zrakoplova, a u međuvremenu se dogodio i propali izraelski posao koji su zapazili svi u biznisu i što sve, kaže, vjerojatno utječe na činjenicu da je dio ponuđača na koje se računa otišao iz Hrvatske.

Neozbiljno ponašanje i odlasci ponuđača 

“Oni ostali nisu se našli ponukani biti ovdje češće nego što je to nužno i samo kontaktirati s Ministarstvom ili preko vojnog atašea ili povremenom posjetom delegacije. To su sve znakovi koji utječu i pokazuju jedan odnos međunarodnog tržišta vojne opreme prema Hrvatskoj i to su dosta negativne stvari, koje smo si zapravo sami skrivili”.

Hrvatska se, smatra, ponašala neozbiljno – primjerice, nije honorirala trud ponuđača, odnosno nije se inzistiralo na otvaranju ureda pa su oni koji su bili prisutni i na raspolaganju 24 sata dnevno, bili u istoj situaciji kao i oni koji su dolazili na dan-dva.

Također, nije tražila na kraju natječaja najbolju i konačnu ponudu, a jasno je, ističe, i da je SAD mjesecima upozoravao da u izraelskom poslu ima brojnih problema, što je ignorirano.

Kada je u pitanju vrijeme koje Hrvatska ima na raspolaganju, odnosno koliko je hitna nabavka eskadrile novih zrakoplova, slikovito navodi da su MiG-ovi-21 bili novi i suvremeni strojevi u doba kubanske krize, odnosno Nikite Hruščova i Johna F. Kennedyja.

Ne proizvode se desetljećima, kao ni dijelovi, a remont u Ukrajini obavljen je, kaže, u pogonu koji je nastao spajanjem svih proizvodnih i remontnih kapaciteta bivšeg SSSR-a, što znači da je to je zadnje mjesto koje se takvim zrakoplovima još bavi – prošli su nekoliko generalnih remonta, a Hrvatska je četvrti vlasnik.

Tabak: Piloti u MiG-u-21 riskiraju život

“To su avioni koji stvarno već duže spadaju u muzej, čije letenje je rizik na dnevnoj bazi – naši piloti svakim sjedanjem u takve avione riskiraju život”.

U takvim okolnostima, navodi, što god se kupi bit će velik korak naprijed. No, naglašava da Hrvatska o nabavci novih zrakoplova razmišlja gotovo 20 godina, što znači da bi u slučaju nabavke rabljenih, kojima je vijek 15 ili 20 godina, već praktički sutradan morala početi razmišljati o idućoj takvoj kupovini.

“Zato mi se čini da, iako financijski možda zgodno, gledanje i promišljanje rabljenih aviona zapravo je za Hrvatsku praktički neprihvatljivo. Nama trebaju avioni koji će temu novih borbenih aviona odložiti na idućih 30, 40 godina, dakle da se ta tema skine i s proračunskog i s obrambenog repertoara na neko vrijeme”, zaključuje Tabak.

Izvor: Al Jazeera