Oglasi

Bombardovanje Tešanjke: I djeca lete u nebo

Osmogodišnja Lejla je umrla ocu na rukama, izdahnula je dok ju je Halko nosio u bolnicu.
Niko nikada nije odgovarao za zločin u TešanjciAnadolija

Prelijep dan, 8. oktobra 1995. godine. Miholjsko ljeto se budi. Boje kao sa razglednice. Pogotovo u Bosni, kad sve utihne. A mir je došao, kakav god on bio. Primirje - dobro, nije mir, ali i to je bolje od rata.

I ono najbolje, zabrana letova iznad BiH, osim aviona NATO pakta, stupila je na snagu. Djeca se mogu konačno bezbrižno i bespogovorno igrati ispred svojih kuća. A te kuće i taj narod i ta djeca više nisu nekakvi vojni ciljevi i mete, nego su živa ljudska bića u svojim domovima.

Prelijep oktobraski dan, 68 dana predugačak od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a opet nekako miran i tih, prekratak za toliko ljepote.

Put čelične ptice i Lejlina sloboda

Sa mahovljanskog aerodroma pored Banjaluke polijeće čelična ptica, naoružana kasetnim bombama. Avion je po svemu sudeću supergaleb - napredni školski borbeni avion. Ispred pilota na kokpitu zalijepljene koordinate, brojevlje 44°40′N 18°01′E odaje mjesto naleta aviona. A mjesto je naselje Tešanjka u Tešnju.

Lejla Ćostović je djevojčica od osam godina. Izašla je ispred kuće da se igra. Ima brata Harisa, majku Nađu i oca Halku. Ima cijeli svijet. I ima konačno i taj mir. Lejla ne zna šta je mir, a šta primirje i ne mora da zna, jer je dijete. Ali i to maleno dijete saznaje razliku između dosadašnjeg skrivanja po podrumima, i slobodnog hodanja po dvorištu.

Zna dijete i osjeća šta je to sloboda, iako ne zna definisati riječ. Za Lejlu je sloboda da se igra sa bratom Harisom, da gleda oca i majku koji više nisu toliko brižni i da može osjetiti ove zrake sunca na svom licu, bez straha od granata, metaka i kojekavih zala koje su odrasli smislili da joj upropaste djetinjstvo.

Lejla osjeća svu tu svjetlost oko sebe i gleda put zapada, tamo gdje sunce polako počinje svoj pad u 16:40. A pored sunčevog diska crni se neki tumor, neki kancer koji postaje sve veći i koji bubnja u svom letu. Lejla, dijete od osam godina, stvalja ruku na čelo, ne bi li ublažila sunčev sjaj i ne bi li bolje razabrala šta je to tako crno i tako bučno što joj se približava.

Dijete zna da je sigurno, cijeli dan se igralo i zna da joj se sad, kad je „taj mir“ ne može ništa dogoditi. A i kako bi? Tu, u blizini je njena majka Nađa, kuharica, a na liniji je njen otac Halko, koji je čuva od četnika. Na koncu, tu je njen brat Haris, da je zaštiti.

Samo onaj rak što izjeda sunce postaje sve veći...

Prednosti bombardovanja u toku primirja

Pilot u avionu promatrao je ispod sebe pitominu, prelijepu, na momente iskreno nježnu, kako mu se podaje ispod krila. Brežuljci oivičeni beskrajem plavetnila i poškropljeni kućama, bili su kičasto idilični. A opet, ne može se prigovoriti toj ljepoti, kakvu je Bog stvorio. Spustio se niže, pa još niže, napravio je krug iznad kuća. I da, dole su ljudi, civili, koji se ne boje. Ne sklanjaju se i ne bježe. Čudo je to primirje, svi ti vjeruju, nasmija se sebi u masku pilot vojske Republike Srpske, pa se obruši u supergalebu dolje.

Sve je bilo lako, prelako-ni protivazdušne odbrane, ni rafalne paljbe, ma ni metka. Kao na streljani i na vjebalištu, još lakše. Pilot-ubica se osmijehnuo. Jedan, dva, tri kruga. Za svaki krug po jedna kasetna bomba. Jasno je mogao čuti vrisku djece, koja je nadjačavala supersonične motore. Mogao je vidjeti prašinu, meso i kosti koji sa krvlju prije zvuka lete u nebo. To djeca lete u nebo! Ubijena djeca.

Monstrum se nasmijao.

„Vidio sam pilota kako se okrenuo i smije se. Potom je nastupila buktinja, prašina se digla, čuli su se jauci, vriska i plač. Uletio sam na Tešanjku i vidio masakr. Jedno dijete je bilo raskomadano, bilo je dosta mrtvih i ranjenih. Nisam ni pomišljao da su i moja djeca tu. Pomagao sam kako je kome trebalo, iznosio ranjenike“, rekao je 24 godine poslije agenciji Anadolija Nedžad Čabrić, koji u momentu bombardovanja nije mogao ni slutiti da mu je sedamnaestogodišnja kćerka Nihada ubijena, a četrnaestogodišnja Esada postala 80-postotni invalid.

Mrak se spustio na zemlju...

Dijete i avion

A šta je sa Lejlom Ćostović?

Lejla je gledala crnu pticu kako je nadlijeće, Lejla je osjetila pritisak, ne bol, nego pritisak u očima, Lejla nije stigla da se rasplače, da pusti krik ili dječiju suzu, Lejlu su geleri izrešetali, Lejli je lobanja napukla, kičma strašnim metalom pokidana, Lejli je smrt tjerala vazduh iz pluća, Lejla je vidjela svjetlo, a onda oca, nije znala da li sanja?! Lejla je umrla ocu na rukama, izdahnula je dok ju je Halko nosio za bolnicu. Jedan kratak udah, a onda izdah tijela što se gubi u agnoniji. Lejla Ćostović, jedinica kćerka u majke Nađe, koja je ranjena i za smrt djeteta svoga ne zna.

I nije samo Lejla, nije samo jedno dijete, jedna sudbina.

U naletu aviona, u četničkom mučkom bombardovanju civila, poginulo je još petoro djece - Haris Skula (7), Sabira Bekrić (10), Jasmin Hrvić (11), Jasmin Zaimović (11), Nihada Čabrić (17).

Ubijeno je i troje odraslih - Fead Makarević (23), Zejna Babajić (43) i Ibro Silajdžić (68).

Ranjena je 51 osoba.

U jednom danu, u jednom minutu, u nekakvom primirju, u malom naselju Tešanjka, nastupio je pakao.

Pakao na zemlji.

Buđenje gore od smrti

Pakao koji traje, jer živi moraju saznati za mrtve.

„Nađo, hrabra si ti, izdržat ćeš ti sve. Imaš svog Harisa“, bile su prve riječi koje je čula Nađa Čustović, kad se probudila iz kome.

To su one riječi koje vas obodre i u crnu zemlju vraćaju u isto vrijeme. Zašto bi, zaboga, vojnik govorio da imam samo Harisa, a gdje je moja Lejla, urliče tuga u majci? Gdje je moja Lejla, čuje se taj urlik već 24 godine? Gdje je moja Lejla, preklinje i dan danas majka Nađa, dok grli svoju unučicu Lejlu, koja je po ubijenoj kćerki ime dobila?

I ta pitanja - šta, zašto, zbog čega, i kako, ostaju do dan danas.

Koja je to mržnja natjerala stratege četničke da podignu avion za vrijeme primirja, da izdaju direktivu, da napadanu naselje prigradsko u Tešnju, da ubijaju djecu i civile? Ko je bio pilot koji je direktno odgovoran za ubistvo devet i ranjavanje još 51 civila?

Nikada, kako sada stvari stoje, nikada saznati nećemo. Jer niko nikada, pretpostavljte, za ovaj zločin i masakr odgovarao nije. Ni optužnice, ni tjeralice, ni kazne. Samo zločin, samo smrt, one kosti i krv, koja jedanko teče u mislima preživjelih, u očima i venama roditelja, braće i sestara ubijenih u Tešanjci.

Prezreno, nakon svega, ostaje smijeh pilota koji je nakon ubistva djece okrenuo avion i nekažnjeno se vratio u Banjaluku. Ima tome 24 godine. Pamtimo li?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.