Oglasi

Bombardiranje medija, od 'Oslobođenja' do RTS-a

NATO bombardiranje Radio-televizije Srbije je ratni zločin, no to nije prvi put da se neki balkanski medij našao na udaru granata.
'Oslobođenje' nisu bombardirale srpske snage, nego su se na njega zalijetali stršljeni-samoubice, piše autorDanilo Krstanović

Dana 23. aprila 1999. godine NATO je bombardovao zgradu Radio televizije Srbije i ubio 16 ljudi. To je bio ratni zločin.

Tu nema nikakvog "ali". U svakoj rečenici koja sadrži "ali" bitan je samo drugi dio rečenice, onaj iza "ali". Svaka osuda zločina koja sadrži "ali" odbrana je zločina, jer sve rečeno iza "ali" za cilj ima relativizaciju i poništenje navodne iznuđene isprike iz prvog dijela rečenice, kojom se "zločin osuđuje", "ali i podsjeća" na "širi istorijski kontekst", kako se eufemistički naziva ono što navodno opravdava zločin.

Niko iz NATO-a nije odgovarao za taj zločin. Tadašnji direktor RTS-a Dragomir Milanović osuđen je, ne pred haškim, nego pred srbijanskim sudom, na deset godina. Tadašnje vlasti u Srbiji znale su da će RTS biti bombardovan. Mudri i plemeniti ljudi, koji su svoje čovjekoljublje kalili u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, smatrali su da je za "njihovu stvar" dobro da NATO pobije nevine ljude, što je NATO rado i učinio. Milanović je platio cijenu za to.

Kada bismo se držali takozvanih profesionalnih standarda i "novinarske etike" RTS-a, kako ondašnjeg, tako i današnjeg, godišnjicu NATO zločina ispratili bismo emisijom iz studija u koju bismo doveli "eksperte", da nekoliko sati, dok ih voditelji opskrbljuju municijom, dokazivali kako su zgradu RTS-a bombardovali – Srbi. Baš tako je, emisijom koja je iz više "ekspertskih" uglova ponudila tezu da su "muslimani bombardovali sami sebe", RTS "medijski pokrio" masakr na Markalama.

Ili bismo taj zločin obradili onako kako je RTS činio sa genocidom u Srebrenici: sistematskim, monstruoznim odbijanjem da se prizna nesporno.

Raspamećivanje poput Mladićevog

Za ono kako je RTS (i Politika, i Večernje novosti i...) "pokrivao" rat u Bosni ime nije "informisanje". Nije to bilo ni tek obično laganje. Bilo je to raspamećivanje. Kao što je Ratko Mladić granatama "raspamećivao" građane Sarajeva, tako je RTS svojim Dnevnicima raspamećivao građane Srbije.

Jer, ljude, bili oni Amerikanci, Italijani, Sirijci ili Srbi, nije lako ubijediti da su opsade i rušenje gradova, etnička čišćenja i genocid koji su "naši" sproveli nad "onima tamo", samoskrivljeni i debelo zasluženi. Da bi normalno i elementarno pristojno ljudsko biće pristalo na to (a bića su pristala, još kako su pristala), treba ih raspametiti i u stanju raspamećenosti držati. RTS-ovo raspamećivanje bilo je nužna potpora Mladićevom raspamećivanju.

To ne rade slobodni i profesionalni mediji. To rade mediji koji su dio vojno-propagandnog kompleksa.

Ako nekome nije jasno: sve rečeno ne znači da je NATO bio "Božija ruka", koja je na RTS spustila mač osvete za nepočinstva koja je ta kuća počinila (a ko će mač osvete spustiti na NATO zbog njegovih nepočinstava?), još manje znači da se NATO zločin – bombardovanje RTS-a – može relativizovati. Kao što ni to što je NATO nad uposlenicima RTS-a počinio ratni zločin ne znači da trebamo lagati o onome šta je RTS bio.

Ja preciznije od ovoga ne mogu: NATO je nad uposlenicima RTS-a počinio ratni zločin. RTS je bio zločinačko smeće. NATO-u su ruke do laktova krvave. Ratnim urednicima i izvještačima RTS-a ruke su do laktova natopljene bosanskom krvlju.

Teško je reći šta je jadnije – negiranje "naših" zločina nad njima, ili insistiranje na ekskluzivnosti zločina počinjenih nad "nama". Treba za to imati poseban osjećaj za finese mizerije, kojim nisam obdaren.

Predsjednik Udruženja novinara Srbije Vladimir Radomirović, povodom nesretne godišnjice bombardovanja RTS-a, ustvrdio je kako "nikada niko, ni u jednom ratu pre tog 23. aprila 1999. godine, nije bombardovao jednu medijsku kuću..." Bravo, Vlado. Svaka ti je ka Njegoševa.

Stršljenovi i grad u Sarajevu

Oslobođenje, čija je zgrada u ratu srušena, i njegove novinare, koji su svoj posao radili iz atomskog skloništa, nisu bombardovale srpske snage, nego su se na njega zaletali stršljeni-samoubice, zadojene islamističkom ideologijom "zelene transferzale". Na RTV dom u Sarajevu, praktično svakodnevno, nisu padale srpske bombe, nego grad veličine granate, koji se, neobjašnjiva su čuda prirode, rasprskavao, uništavao i ubijao baš poput bombi.

Da su Karadžićeve bombe srušile Oslobođenje; da je u granatiranju Oslobođenja već u noći između 25. i 26. avgusta ranjeno pet novinara te kuće; da su srpske snage bombardovale RTV dom, koji i danas stoji kao spomenik istini da ono što komunisti betoniraju i armiraju četnici ni za 44 mjeseca ne mogu srušiti; da je 28. juna 1995. godine na RTV dom bačena modifikovana aviobomba, koja je ubila jednu, a ranila 30 osoba... morali bismo reći kako Radomirović laže kada kaže kako, prije NATO bombardovanja, niko, nikada, ni u jednom ratu, nije bombardovao niti jednu medijsku kuću.

Nije to, da laže, lijepo reći čovjeku koji drži govor povodom tragedije i oplakuje mrtve. Osim kada taj laže, pa mu se to mora reći. Baš zbog mrtvih. A još više zbog živih. Koji, svakako ste primijetili, imaju snažnu tendenciju da postanu mrtvi. U vremenima kada novinari postanu nacionalni radnici, a patriotska laž jedina istina koja ih obavezuje, ta tendencija postaje urgencija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.