Bolton i Trump nisu pravi problem; to su republikanci

John Bolton se vratio! Bolton je nevjerovatno loš. No, ključne dvije riječi u prethodnoj rečenici nisu njegovo ime i prezime, one su “vratio se”. Koliko god da je Bolton loš, on nije problem. Loš kao Donald Trump, koji ga je vratio, on nije problem. Problem su “oni” – republikanci. Samoodređeni konzervativci.

U slučaju da vam trebaju upute da vidite šta je pogrešno s Boltonom, pored njegovih brkova, prisjetite se rata u Iraku. To i nije tako teško, pošto on još traje. I u njemu još nema pobjednika. Njega nam je, između ostalih, donio John Bolton. On još uvijek vjeruje kako je to ispravna stvar. On je pomogao pri kreiranju “dokaza” kako irački režim ima oružje za masovno uništenje. Prije toga, 2002. godine, on je želio rat s Kubom. Zašto? Jer su oni razvijali oružje za masovno uništavanje! Ali, ni to nije bila istina. Sada želi novi rat. Zbog čega? Da zaustavi oružje za masovno uništenje. Kao što je napisao za New York Times: “Da se zaustavi iranska bomba, bombardirati Iran.”

On je odlučno protiv iranskog nuklearnog sporazuma. Kaže kako je to užasan dogovor, jer ima “odredbe sumraka”, koje omogućavaju Iranu da se preusmjeri u neko drugo djelovanje nuklearnog razvoja nakon 10 do 15 godina. Pa šta trebamo uraditi? SAD – ili Izrael, ohrabren iz SAD-a – treba pokrenuti napad! To ni – kako kaže Bolton – “moglo unazaditi njegove [iranske] programe za tri do pet godina”. No, međunarodno podržani iranski dogovor kao da bi mogao odgoditi nuklearni razvoj Irana daleko više od toga. Također, ako je vojna akcija samo udar, to bi moglo motivirati Iran da premjesti nuklearke što je prije moguće. Ako to znači kopneni rat, to bi bilo daleko gore od rata u Iraku.

Uvijek je mrzio Ujedinjene narode

Bolton nam je došao u vrijeme administracije George W. Bush – Dick Cheney. Bush ga je želio postaviti za ambasadora pri Ujedinjenim narodima. Za većinu posmatrača to je bilo čudno, pošto je Bolton mrzio UN tada, kao što mrzi i sada, i smatra kako ta organizacija ne bi trebala postojati. Nije bilo čudno. To su oni. To je ono kako oni rade.

Trump je postavio Scotta Pruitta za šefa Agencije za zaštitu okoliša. Pruitt je savršen primjer “njih”. Ne samo da je odgovoran što Agenciju za zaštitu okoliša tuži 14 država, već i većina njegovog novca dolazi od one sorte zagađivača koje on treba regulirati. To je dio njihove velike tradicije. Ronald Reagan je na čelo Agencije za zaštitu okoliša postavio Anne Gorsuch Burford. Ona je za skoro četvrtinu umanjila budžet organizacije, a broj uposlenih za 30 posto. Otkazala je jedinice protiv zagađivača. Došla je “na udar vatre” zbog prihvatanja skupih večera s industrijalcima i pravljenja romantičnih dogovora s ovim kompanijama. Kasnije je bila u zatvoru, zbog laganja Kongresu o sukobu interesa u kojem je bio i njen bivši poslodavac. Gorsuch Burfor je lično kaznio Kongres za nepoštivanje, jer je odbijala predati dokumente tokom istrage. Kako je sama priznala, rezultirajući politički raspad paralizirao je Agenciju za zaštitu okoliša i spriječio je da išta konkretno uradi. Njen sin Neil Gorsuch je sada u Vrhovnom sudu SAD-a.

George W. Bush je za lidera Agencije za zaštitu okoliša imenovao “umjerenu” republikanku Christine Todd Whitman. Tokom njenog kratkog mandata broj dana sa smogom se povećao za 32 posto. Realizacija Superfund čišćenja na najgorim lokacijama zagađenja se prepolovila. Presuda teška više miliona dolara promijenjena je u korist Monsanta, samo nekoliko dana nakon što je Whitman bila na 45-minutnom “brifingu” o ovom slučaju. No, kada je iskazala podršku Protokolima iz Kyota, postala je previše liberalna za Bushovu administraciju, pa su je otjerali.

Katar nije dao novac

Trumpovu administraciju obavijaju miomirisi finansijskih skandala. Donald i njegova porodica kao da koriste Bijelu kuću kao sredstvo promocije svojih privatnih poslova – ljudi od političkog interesa borave u Trumpovim hotelima i upisuju se kao članovi u Mar-a-Lago; Trumpovi stanovi se prodaju “shell” kompanijama; američke vize se nude strancima koji kupuju Kushnerove nekretnine; tajna služba iznajmljuje prostor u Trumpovom Tornju za 130.000 dolara mjesečno.

Jared Kushner, Trumpov zet i vodeći savjetnik o Bliskom istoku, otišao je do Zaljeva tražeći novac. Katarani su rekli “ne” i američka vanjska politika se okrenula protiv Katara. Saudijci su mu dali novac i SAD je počeo podržavati saudijske interese u regiji. Michael Flynn je lobirao za Tursku. Paul Manaford je prao novac. Ministar za zdravstvene i ljudske službe s nevjerovano prijemčivim imenom Price (navodno, očito, kako izgleda) koristio je ne-javno znanje koje je prikupio u komitetima Bijele kuće i Senata kako bi mnogo zaradio na berzi. Također je upao u probleme zbog vođenja charter letova vrijednih 400.000 dolara. Ponudio je, istina, da vladi za to vrati 52.000 dolara. Steve Mnuchin, ministar trezora, zaradio je dvostruko više od Pricea, uključujući i putovanje u Fort Knox sa suprugom kako bi se milovali zlatom.

Ben Carson je okrivio ženu za prekomjernu potrošnju. Forbes je ministra privrede Wilbura Rossa uvrstio među 400 najbogatijih, s vrijednosti od 2,9 milijardi dolara. On tvrdi kako to, zapravo, iznosi 3,7 milijardi dolara. Potom ga analiza o formama privatnosti koje ima s vladom “obara” na imovinu od samo 700.000 dolara. Opa! Izbačen je iz Forbes 400. Međutim, papiri “Paradise Papers” otkrili su šta ministar privrede Wilbur Ross nije prijavio, uključujući njegov udio u vlasništvu brodske kompanije, koja zarađuje milione od Rusa bliskih predsjedniku Vladimiru Putinu. Koliko bliskih? Među njima je i Putinov zet.

Javni fondovi za privatnu dobit

I Bush i Cheney su bili sretniji ili bolji u sklanjanju svojih ličnih poslovanja od medija. Kada je W. bio mlad i igrao se s energetskim kompanijama, postigao je neke dogovore kako bi osigurao ozbiljnije unutrašnje poslovanje. Sreća ga je pratila, pa je jedan od istražitelja Komisije za razmjenu i sigurnosne papire na ovom slučaju bio jedan od ličnih advokata njegovog oca, predsjednika Georgea H. W. Busha. Bogatstvo koje je pridobio investiranjem u bejzbol tim Texas Rangers došlo je kroz teže prekršaje eminentne domene i korištenjem javnih fondova za privatnu dobit.

Cheney je učinio kompaniju Halliburton veoma bogatom. I oni su njega učinili bogatim. Potom, kada je bio njihov izvršni direktor i upoznat s činjenicom kako će bankrotirati, prodao je većinu svojih dionica prije nego je to postalo javno. Bill Frist, šef republikanske većine u Senatu, bio je optužen za ilegalno trgovanje. Tom DeLay, lider republikanske većine u Zastupničkom domu, osuđen je za pranje novca. Jack Abramoff, lobista koji uglavnom posluje s republikancima, proglašen je krivim za toliko krivičnih djela da se ne mogu nigdje pobrojati.

Trump je očito želio blokirati istrage o njegovim vezama s Rusijom. Ali, ne samo svoje. Već i njihove. Republikanci na čelu komiteta i Senata koji istražuju njegove veze s Rusijom učinili su što su mogli da ograniče, okrenu i, na kraju, obustave istrage ruske konekcije. To nije ništa novo. Bushova Bijela kuća borila se protiv istrage napada 11. septembra 2001. godine. Mnogi republikanski senatori su se tome pridružili. Jedna od taktika koje su koristili je udaljavanje svih koji su tražili istragu i samih istražitelja. Krivili su i Federalni istražni biro. Pa stoga ni to nije novo za Trumpa.

Sudije koje ‘nisu kvalificirane’

Trenutni predsjednik postavlja mnogo sudija. Skoro svi su veoma konzervativni. Zasluge ne trebaju njemu. One pripadaju njima. Zapravo je Mitch McConnell i njegov jaki kadar posvećen protivljenju svim Obaminim stvarima ostavio toliko upražnjenih mjesta. Neki izbori sudija koje je Trump napravio su bili tako loši da su mogli biti tema samo kasnovečernjih komičnih emisija. I tu je predvodnik George W. Bush. On je nominirao Michaela Wallacea, prvog nominiranog u federalnom apelacionom sudu, koji je u posljednjih 25 godina od Američke komore dobio oznaku “nije kvalificiran”, te Terencea Boylea, koji je među sudijama čije su odluke najviše odbacivane u federalnom sistemu.

Ronald Reagan je za sudiju nominirao Jeffa Sessionsa. On se dva puta pojavio pred Sudskim komitetom Senata. Prvi put je zvučao kao rasista, za što je i optužen. Drugi put je promijenio svjedočenje, kao što je trebao kada je ispitivan kao Trumpov generalni tužitelj. Još tada trebao je promijeniti i negirati sve što je govorio prvi put. Nedavno je trebao priznati kako je negirao istinu pošto su činjenice bile zapisane. Tada je u Senatu bila demokratska većina. Sessions je odbačen.

“Zid!”, viče Trump. “Ko će to platiti?”

“Meksiko!”, odgovara njegova publika.

Neka Irak sam plati svoju obnovu

Čak ni to nije novo. Obnova Iraka. Ko će to platiti?

“Troškovi bilo koje intervencije trebaju biti veoma niski” – Glenn Hubbard, ekonomski savjetnik Bijele kuće oktobra 2002. godine.

“Iraku neće trebati neka stalna pomoć” – direktor ureda Bijele kuće za upravljanje i budžet Mitchell Daniels, april 2003. godine.

“Postoje razna sredstva koje Irak treba iznijeti kao teret za vlastitu obnovu” –  sekretar za medije Bijele kuće Ari Fleischer, februar 2003. godine.

“Govorimo o državi koja zaista može finansirati svoju obnovu” – Paul Wolfowitz, zamjenik ministra odbrane, mart 2003. godine.

Nije to Bolton. Nije čak ni on, Trump. To su oni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera