Bolno životarenje prognanika u procjepu svjetova

Paradoks je da je u Bosni i Hercegovini rat morao stati da bi se dovršio proces etničkog čišćenja i etničke homogenizacije. Najmanje 2,2 miliona osoba je protjerano sa svojih ognjišta, što čini više od jedne polovine stanovništva ove zemlje, po popisu iz 1991. godine.

Neki od njih vratili su se svojim prijeratnim kućama, drugi, pak, zbog ratnih trauma ili druge nemogućnosti, nisu ostvarili svoje zagarantirano pravo iz Dejtonskog sporazuma. Život je tekao dalje, a oni su morali iznaći načina kako nastaviti. No, 23 godine nakod završetka rata, u Bosni i Hercegovini proces povratka nije do kraja realiziran.

“Najmanje milion osoba nije se vratilo u svoje domove. Neki od njih još uvijek su u alternativnim smještajima, bez naznaka rješavanja stambenog pitanja. Zbog nemogućnosti povratka, neutvrđeni broj njih je, nakon rata, domove međusobno zamijenio”, kaže Davorka Turk iz Centra za nenasilnu akciju i jedan od reditelja dokumentarnog filma Dom u tuđini, koji govori upravo o ljudima koji su nakon rata mijenjali svoje domove.

U filmu Dom u tuđini ne prebrojavaju se krivci, ni žrtve, niti istražuje geneza procesa prognaništva. Iskustva ljudi, govori Turk, bez obzira s koje “strane” dolaze, ista su – problem nisu komšije, već politika, ljudi su se promijenili nakon rata, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadaju. Nemoć i mirenje s postojećim njihova je zajednička karakteristika. U raseljeništvu nema razlika, osim individualnih iskoraka i odluka da se život nastavi dalje, bez obzira na to što to nije bio njihov izbor, već posljedica okolnosti.

“Uz ljudske žrtve i lične traume, zbog posljedica nasilja u ratu, iskustvo gubitka doma jedno je od najtežih vezanih za minuli rat na prostoru Bosne i Hercegovine. O tome, između ostalog, govore sagovornici/e dokumentarnog filma Dom u tuđini. Riječ je o ljudima kojima se život doslovno zaustavio onda kad su protjerani, ili kad su osjetili da bi trebali napustiti vlastite domove, a svaki pokušaj nastavka tog života više je nalik prividu. Pomirili su se s tim da se u svoje domove neće vratiti, u prvom redu zbog djece. Djeca su imala priliku formirati vlastiti život na novom prostoru na koji prethodna generacija kao da nema pravo”, ističe Turk.

Nova kuća nije dom

Dokumentarni film Dom u tuđini nastao je zbog potrebe ukazivanja na ovaj problem, na život u izmještenosti, u poraću i tranziciji, na život pod tuđim krovom, kažu reditelji filma. Niko nema precizne podatke o tome koliko je osoba mijenjalo svoje domove, niti imaju ikakav poseban status.

“Hiljade i hiljade protjeranih u ratu bilo je nakon Dejtonskog sporazuma istovremeno i tjerano i primamljivano da ostanu među ‘svojima’ – Bošnjaci među Bošnjacima, Srbi među Srbima, Hrvati među Hrvatima… Tako su se već od kraja rata, ali posebno krajem 1990-ih, mogli naići na oglase u kojima su ljudi međusobno mijenjali kuće, stanove, imanja… Kada čitate te oglase, a posebno kada danas pričate s tim ljudima, vi vidite da su ti ljudi, ustvari, mijenjali svoje živote”, kaže drugi reditelj filma Nedžad Novalić.

Nove kuće i stanovi nikada nisu postali njihovi domovi, mnogi od njih, iako su lično potpisali papir o zamjeni kuće, sanjaju o povratku, svjesni da bi taj malo mogući povratak za njihovu djecu ili unuke, koji predratne domove pamte slabo ili nikako, ustvari, bio put u izbjeglištvo.

“To bolno životarenje, taj procjep između svjetova, između snova i realnosti, otkriva svu strahotu rata. Riječima Hannah Arendt: ‘Prvi gubitak koji su pretrpjeli obespravljeni bio je gubitak njihovih domova. Nije gubitak domova ono što povijest ne pamti, nego nemogućnost nalaženja novog.’ Ti ljudi, koji nikada nisu pronašli novi dom za društvo, koje etničku homogenizaciju i teritorijalizaciju prihvata kao nešto sasvim normalno, danas su potpuno nevidljivi, njihova bol je neprepoznata i nepriznata, i to je ono što smo filmom Dom u tuđini pokušali mijenjati”, ističe Novalić.

Prolazak pored vlastite kuće

Postdejtonska nevoljna razmjena kuća podrazumijeva i novi život nedaleko od prethodnog, gotovo u susjedstvu, ali s druge strane linije “razgraničenja”, pa tako svakodnevno prolaze pored vlastite kuće, odnosno kuće koja je bila njihova, ali više nije. Zamijenili su je. Otrgnuti iz vlastitog okruženja, morali su početi život iznova.

Jedan od njih je Safet Šiljak. On je prije rata živio u Staroj Biloj, općina Vitez, odakle je protjeran 1993. godine. Četiri godine poslije rata, kuću u Staroj Biloj zamijenio je za kuću u naselju Rudnik, koje se nalazi samo nekoliko kilometara dalje.

Ističe da je kuću mijenjao zbog straha za svoju porodicu, jer iako je patio za prijeratnim domom, “nije bilo pametno da kćerke tu odrastaju”.

“Pored svoje kuće prolazim svaki dan i uvijek se vraćam u prošlost, kada su bila bolja vremena. Kada smo zamjenili kuću, tek sam se tada osjećao kao izbjeglica. I danas mi je jako teško. Sada, kada vratim film unazad, ne znam da li bih to ponovo uradio, iako bih imao dosta problema, pogotovo zbog školovanja djece”, kaže Šiljak.

Prolazak svaki dan pored svog starog doma uvijek teško pada. Teško je i sada, kao i prvi put što je bilo, s teškoćom govori Šiljak.

Hiljade istih sudbina

“Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini.”

Ovo je dio Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, rijetkog dijela dokumenta zahvaljujući kojem je parafiran mir, a koji je stigao i u svakodnevni govor bez prethodnog formalnog poznavanja pravne terminologije.

Željka Katanić 2003. godine zamijenila je stan u Ilijašu za stan u Bratuncu. Osjećanja su ista, bol i sjeta se bude kada se razgovara o tom periodu njihovog života. Ističe kako niko od familije nije ostao živjeti u Ilijašu. Iako su joj roditelji htjeli ostati u Ilijašu, zbog bolesti i udaljenosti od vlastite djece odlučili su se za zamjenu.

“Bilo je jako teško. Dolaziš u novu sredinu, ne znaš nikoga. Naišla sam na osuđivanje okoline, jer nisam bila u ratu, govorili su da mi niko nije poginuo u ratu. Bilo je teško da se uklopim”, govori Katanić.

Sjećanje na prijeratni dom budi uspomene. Iako ne prolazi svakodnevno pored svog stana, kao Safet, osjećaj je isti. Često, zbog posla, posjećuje Sarajevo, pa tako i Ilijaš.

“Volim da idem u Ilijaš. Bila sam prije desetak dana. Išla sam posjetiti prijateljicu, koju nisam vidjela 30 godina. Imali smo sreću, pa smo stan razmjenili sa jako finim ljudima, svaki put kad odem u Ilijaš tu prespavam, tako i oni kada dođu u Bratunac”, kaže Katanić.

Sudbina Safeta i Željke iste su kao i sudbine hiljade drugih koji su odlučili zamijeniti svoju kuću, stan i imovinu. Otrgnuti od mjesta gdje su se rodili, proveli djetinjstvo i odrasli, nastavljaju svoj život tiho i nenametljivo. Ta mjesta žive još samo u njihovim sjećanjima.

Izvor: Al Jazeera