Bolje bez cipela, nego bez knjige

A kažu i da je na Islandu prosječan Islanđanin razočaran – ako za Božić ne dobije na dar knjigu (EPA)

Prosječna temperatura na Islandu zimi je oko nule, i malo ispod. Ostatak godine je između 10 i 15 stupnjeva.

Ovaj maleni i hladni otok usred Sjevernoatlantskog oceana mi je skoro potpuno nepoznat. Ali, zbližili smo se kad sam saznala za „Jólabókaflóð.

Kažu da su Islanđani u vrijeme Drugog svjetskog rata stekli naviku da zimi čitaju. Usljed tadašnjeg općeg mraka u ostatku Europe, uvoz na Island je bio ograničen. Tako je nastao „Jólabókaflóð”, možemo prevesti sa „bujica“, ili „poplava knjiga“.

Mada, legenda još kaže da se na ovom zemlji-otoku oduvijek čita. Stanovnici su ponosni na islandske sage o vikinzima, koje su bilježili anonimni autori. U modernom rječniku se to naziva nordijska mitologija, koja potiče iz IX stoljeća. Pa se sjetim Dare Khosrowshahija (1969), danas direktora sveprisutnog Ubera, poduzeća koje je 2018. na burzi valorizirano na 120 milijardi dolara. Iranac, u Americi je osamdesetih prvo bio izbjeglica. E taj Khosrowshahi kaže da svojim sinovima svako veče prije spavanja čite nordijske mitove o Thoru.

Dinamična literarna scena

Negdje od oktobra na Islandu počinje masovno kupovanje knjiga, registrovanih u katalogu „bókatíðindi“ (ne znam da li se primjećuje, u obje autohtone islandske riječi ima „naše“, slavensko slovo đ), kojeg distribuiraju u sve poštanske sandučiće u zemlji. U izdanju Kataloga 2018 na 84 stranice je predstavljeno 800 knjiga. Po službenim podacima iz 2019. na Islandu živi oko 337 000 stanovnika. Po mojoj računici bi to moglo biti približno 84 500 poštanskih sandučića – makar.  70 posto knjiga se proda u predbožićno vrijeme. Običaj je da se 24. decembra darivaju knjige, a u to godišnje doba noć, ili mrak, traju po 20 sati.

Zahvaljujući ovoj navici, islandska literarna scena je naročito dinamična. Knjiga je najčešći dar. U prosjeku se na 1000 stanovnika objavi 5 knjiga, Island, narod pisaca, po ovome je – prvak svijeta. Tako na Islandu vrijedi da jedna polovica stanovnika čita ono – što druga polovica napiše. Svjetski gospodarski forum Davos je u vrlo kratkom filmu o čitanju na Islandu objavio da je to treća zemlja na svijetu po broju opismenjenih stanovnika.

A kažu i da je na Islandu prosječan Islanđanin razočaran – ako za Božić ne dobije na dar knjigu. Na Badnje veče familija obično skupa večera, otvore se šareni paketići  i – noć provede u čitanju darova (i jedenju čokolade). A neki, koji se pribojavaju da im se desi da za Božić ostanu bez knjige, kupe je sami sebi unaprijed. Tako je Sigríður Dögg Guðmundsdóttir, koja radi u Turističkom birou, u decembru izjavila : „Ove godine sam kupila knjigu o kojoj se trenutno najviše govori. Tako, ako ne dobijem na dar, imaću ipak šta čitati“. Islandska narodna poslovica kaže da je „Bolje bez cipela, nego bez knjige“. Da utvrdim, prosječna temperatura zimi je – ispod nule.

Kristjan B. Jonasson, predsjednik Udruge islandskih izdavača ovaj fenomen „bujice čitanja“ imenuje „kičmom izdavačke industrije Islanda“. Na otoku, svaki deseti stanovnik u životu – napiše i objavi (makar) jednu knjigu.

Andrićevo pismo

„Poplava knjiga“ doprinosi prenošenju ove navike čitanja na djecu. U tiražima od 1000 izvoda objavljuju se brojne dječije knjige, pa ih djeca ispod jelke obično zateknu – nekoliko. I pored toga, još jedan službeni podatak kaže da je npr. 2011. u gradskim knjižnicama na čitanje posuđeno više od milijun knjiga. (Upitah se u sebi – znate li ikoga ko kod nas ide u knjižnicu). Bosna i Hercegovina ima više od deset puta stanovnika od Islanda. A o knjižnicama u BiH sam zadnji put „čula“ u jednom pismu nobelovca Ive Andrića, iz maja 1962: 

“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine“. Prema procjeni, u današnjoj valuti ta je suma iznosila milijun eura.

U nedavno objavljenoj reportaži BBC kažu da svjetska tendencija ide u pravcu numeričkih knjiga. A na Islandu, rekoše u reportaži, više vole „stare“,  papirne knjige. I u knjižari jedan prodavač objasni: „Knjiga nije banalni dar. Podariti neku drugu, a ne papirnu knjigu je – nezamislivo“.

Oh, da, Island je daleko, a more, ledeno i nepristupačno, sprječava da se bolje upoznamo. Upitala sam jednu Islanđanku da mi ponešto kaže o ovoj islandskoj tradiciji. Prije nego je išta odgovorila, vidjela sam na njenom licu iznenađenje : „Nikad ne bih pomislila da taj običaj za Božić postoji samo na Islandu“.

Jeste, jeste, Island je daleko, a Australija još dalje. Oko otoka Australije mora su topla, a zrak obično vrlo visokih temperatura. E tamo je u gradu Melbourne podignut spomenik – izumiranju biblioteka.

Razmišljam da li je „bolje bez cipela, nego bez knjige“. I sjetim se Ikice, koja mi je usred ovog zadnjeg našeg rata, i naravno bez cipela, tajnim putevima slala knjige u Ljubljanu. Ne sjećam se da li sam imala cipele, ali su mi i danas pred očima srebrenkaste arabeske tamnozelenog poveza „Šahrijarovog prstena“, monografije „Čika Jove Zmaja“ i fotografije „Starog Sarajeva“. Te knjige su mi itekako pomogle – da ne poludim.

Izvor: Al Jazeera