Bojana Bogdanovića čekaju Scile i Haribde u Netsima

Dobar primjer Bojan Bogdanović ima u Mirzi Teletoviću koji je u Netse stigao s istim ili sličnim evropskim referencama (AFP)

Piše: Zoran Čutura

Povremeno se nešto nasekiram prateći medije, ne jako i ne često, jer ih ne pratim sustavno, a i nemam se razloga sekirati o onome što me ne zanima ni koliko je “crno pod noktom”. Takvi sadržaji, nažalost, dominiraju u naše vrijeme, pa je sve još i naglašeno medijskom sezonom kiselih krastavaca, u kojoj se poimence broje turisti na hrvatskoj obali, prate klimatske mijene i plasiraju se PR-ovske sličice s partija, uz obavezno praćenje selfieja takozvanih estradnih zvijezda.

No, baš nešto ovih dana razmišljam nad serijom tekstova objavljenom po potpisu Bojana Bogdanovića za Brooklyn Netse – što čak nije pravovremeno ni objavljeno u svim dnevno-političkim novinama u Hrvatskoj, a što je samo po sebi senzacionalno i skandalozno. I baš sam se nasekirao…

Nasekirao sam se zbog procjena koje smatram krivima, da baš ne kažem isfabriciranima, zbog toga što se uvijek vlastiti konj veoma hvali, a što bi, pak, moglo voditi u razočaranje: a) javnosti zbog prevelikih očekivanja i b) samog Bogdanovića ako napravi grešku čestu kod sportaša, pa doista povjeruje u ono što o njemu mediji pišu.

Njegovo mjesto je u NBA

Ni na kraj pameti mi nije da kontriram kolegama, sačuvaj me, Bože, svaki je tekst potpisan i valjda mi svi stojimo iza onoga što smislimo i proizvedemo. Samo bih želio dati neku osobnu procjenu onoga što Bogdanovića čeka u Netsima. Osim novaca, jasno, to je kod Amerikanaca egzaktno. Novci su veliki – veći od onoga što bi mogao zaraditi u Europi, više od deset milijuna dolara za tri sezone.

Bogdanović nikad neće biti zvijezda lige, ali može biti ozbiljan igrač u rotaciji ozbiljne momčadi koja pretendira na doigravanje.

Za početak: smatram da Bogdanović ima mjesto u NBA-u. Nisam promijenio mišljenje otkad sam ga prvi put vidio kako igra ozbiljnu košarku u onoj Perasovićevoj Ciboni. Ima dobro tijelo, visinu i snagu za svoju poziciju visokog beka/niskog krila, duge ruke, stabilan šut s velikih udaljenosti, izrazit voljni momenat, pa čak i obranu može igrati kad je posebno motiviran. Bio je biran u prvu petorku Eurobasketa – on i četiri NBA igrača (Tony Parker, Goran Dragič, Linas Kleiza i Marc Gasol imaju 33 NBA sezone u nogama).

Nikad neće biti zvijezda lige, ali može biti ozbiljan igrač u rotaciji ozbiljne momčadi koja pretendira na doigravanje, a to Netsi jesu. No, Scile i Haribde koje su čekale, čekaju i čekat će svakog europskog igrača koji stiže u NBA, čekaju i njega.

Jasna klupska hijerarhija

Kao prvo, tu je ta famozna hijerarhija unutar NBA i unutar svake pojedine momčadi, hijerarhija koja je poprilično nerazumljiva nama u Europi. Igrači koji su bolje plaćeni – a unutar svake momčadi ima onih koji su basnoslovno plaćeni – uvijek će igrati više i od njih se očekuje da iznesu sezonu na svojim plećima. Čak i po cijenu gubljenja pojedinih utakmica, ili čak i serija utakmica.

NBA je i biznis, ili je čak biznis u NBA prije sporta.

Nikad, apsolutno nikad se neće dogoditi da se tijekom sezone ta hijerarhija poremeti, pa da odjednom Sergej Karašev preuzme ulogu statusno prvog playa od Derona Williamsa (primjer jest iz Netsa, ali namjerno sam izostavio Bogdanovića).

NBA je i biznis, ili je čak biznis u NBA prije sporta, pa Williams nije samo ono što daje na parketu unutar 48 minuta pojedine utakmice, nego je i sve ono što znači izvan parketa – simbol, identifikacija, marketing… I dok god je 20 puta bolje plaćen od Karaševa, imat će i 20 puta bolji status od njega, makar i ne bio 20 puta bolji igrač od njega, makar uopće ne bio bolji igrač od njega…

Teletović kao dobar primjer

Kao drugo, tu je period adaptacije na novi sustav, novi i drugačiji režim života i rada, na mentalitet “sutra je nova utakmica, nema vremena ni za tugu, ni za slavlje”.

Dobar primjer Bogdanović ima u Mirzi Teletoviću koji je u Netse stigao s istim ili sličnim europskim referencama (možda nešto bolje na klupskom planu, a lošije na reprezentativnom planu, ali tu su negdje, u istim godinama, potpisao sličan trogodišnji ugovor, da bi u prvoj NBA sezoni imao ispod deset minuta igre u prosjeku i nije startao niti jednu utakmicu. Dobra vijest je to što su mu se brojke udvostručile već iduće sezone.

Dakle, valja imati izuzetnu mentalnu snagu da bi se igrač prekvalificirao iz prve napadačke opcije u Europi u pomoćnu radnu snagu u NBA, a da bi pred očima sve vrijeme imao isti cilj i isti fokus – opstati i uspjeti.

Kao treće, tu je kompozicija momčadi Netsa. Na poziciji Bogdanovića igra Joe Johnson koji je sa sezonskom plaćom od 23,2 milijuna dolara najplaćeniji igrač Netsa i treći najplaćeniji igrač lige (iza Kobea Bryanta i Amar'ea Stoudemirea). Možemo diskutirati je li preplaćen i je li prešao svoj igrački zenit s obzirom na 33 godine i konstantno padanje poena od sezone 2006/07. do danas, ali… Ima još jednu godinu ugovora s Netsima, a odlaskom Paula Piercea njegova potrošnja mogla bi biti i veća no što je bila. Prošle je sezone igrao 32 minute u prosjeku, a u doigravanju čak 39 minuta.

Velika konkurencija

U preostalih 15-ak minuta “na raspolaganju” za Bogdanovića ulaze iskusni Andrej Kirilenko (pozicija 3 – 4) i neiskusni Karašev (pozicija 1 – 2), društvo pod paskom velikog bossa, ruskog oligarha Mihaila Prokhorova – široke slavenske duše sigurno popiju poneku votku skupa tijekom sezone.

Tu je i Alan Anderson, bivši igrač Cibone, koji je dugo čekao svoju priliku u NBA, stabilizirao se tamo s 30 godina i ne misli se olako odreći te privilegije, a igra na poziciji Johnsona i Bogdanovića – manevarski prostor još se smanjuje. Tome dodajmo Derona Williamsa, koji i spavati ide s loptom u rukama, i Teletovića, koji je na okidaču brži od Doca Hollidaya, i dobit ćemo sliku Bojana Bogdanovića kako frustriran trči gore-dolje, ne osjetivši loptu u pet minuta koje je dobio.

Netsi su kao dijete koje je tek prohodalo i više žele nego što stvarno mogu.

Ipak, sad bih se mijenjao s njim, nije ovo nikakvo potcenjivanje, ne bih si dozvolio takav odnos prema igraču kojeg pratim i cijenim. Samo projekcija kojom pokušavam biti realan; barem što se tiče iduće sezone.

I kao četvrto i posljednje, tu je sama organizacija Netsa. U ovoj fazi svog postojanja, poslije promjene vlasničke strukture i seljenja iz New Jerseya u Brooklyn – Netsi su kao dijete koje je tek prohodalo i više žele nego što stvarno mogu. Ambiciozni do bola, prošle su sezone s više od 100 milijuna dolara u ugovorima bili daleko najskuplja NBA momčad, a u ovom trenutku su prema važećim ugovorima, također, najskuplji.

Novi trener

Uoči prošle sezone dali su prvu trenersku priliku Jasonu Kiddu koji se posvađao sa svojim pomoćnikom i nekadašnjim mentorom Lawrenceom Frankom, mijenjao je uloge igračima, kemijao, da bi koliko-toliko uspješno priveo sezonu kraju ulaskom u drugi krug doigravanja, i pobjegao u Milwaukee, najlošiju NBA momčad, kako bi u miru ispekao trenerski zanat, bez prevelikog pritiska.

Umjesto Kidda, Netsi su angažirali Lionela Hollinsa, koji ima i iskustva i određene rezultate – pod njegovim su vodstvom Memphis Grizzliesi igrali odličnu košarku, stilom vrlo europeiziranu, što bi u Netsima punim Europljana moglo dobro funkcionirati. No, to tek treba vidjeti… Ako sezona krene naopako, moglo bi biti daljnjih promjena i potresa zbog nesklada ambicija, ulaganja i rezultata.

Ponudio sam, eto, neke argumente koji ne idu u prilog neupitnim Bogdanovićevim NBA ambicijama i kamo sreće da nisam upravu. No, ponovit ću još jednom – sad bih se mijenjao s njim bez obzira na vlastitu projekciju. Čovjek je napravio sljedeći korak u karijeri, ozbiljan korak, na neki način i logičan korak. Ako izdrži ovaj trogodišnji ugovor i uspije se nametnuti, po njegovom isteku imat će 28 godina, a to je idealno doba za potpis dugogodišnjeg lukrativnog ugovora i od sveg mu srca želim da uspije u Netsima i u NBA-u.

Izvor: Al Jazeera