Bojan Glavašević: Vukovar nije grobnica već živi grad

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Bojana Glavaševića, sina vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, književnika, novinara i urednika Hrvatskog radija Vukovar, čiji će izvještaji, pozivi za pomoć gradu i ratni zapisi ostati u trajnom sjećanju, nedavno je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava prozvao jer je reagirao na neuvrštavanje manifestacije posvećene svome ocu u službeni program obilježavanja obljetnice stradanja.

Penava je naveo da Bojan iskorištava ime svoga ubijenog oca za “jeftine političke bodove koje na neprimjeren način prikuplja za svoga poslodavca”.

Bojan Glavašević je kao pomoćnik ministra branitelja u vladi predvođenoj SDP-om zbog svojih kritičkih stavova često bio i meta napada dijela veterana, a pred Ministarstvom branitelja prošle godine su ga i fizički napale osobe koje su se nalazile oko šatora, u kojem više od godinu dana prosvjeduje dio veterana.

Glavašević nerado govori o napadima na sebe, a na riječi Ivana Penave pisano je reagirao te ne namjerava više komentirati tu temu.

• Iz pisanih, te riječi vašega u oca u eteru, lako se uočavaju poruke koje pozivaju na otpor agresiji kojoj je bio izložen Vukovar i Hrvatska. No, istovremeno su to poruke ljubavi prema gradu, domovini i ljudima, i poruke otpora mržnji te prodiru dublje i dalje od realnosti, ratnih događanja i povijesti. Naravno, vi niste epigon vašega oca, no često se stječe dojam da odašiljete slične poruke?

– Ja sam se trudio, iako to nije baš osobito tipično u političkom diskursu, trudio sam se uvijek zapravo komunicirati neke poruke koje su moje osobne i vezane za moja nekakva uvjerenja. Mislim da bez toga dobre politike nema, osim nekakvih stručnih stvari vezanih za ono čime sam se bavio, opet kulture sjećanja nema bez kulture mira. Zato sam si uvijek dozvoljavao i da slične poruke poput onih koje je slao moj otac i putem radija i putem svojih priča, da i ja komuniciram. Naravno da veza postoji, on je meni uvijek izvor inspiracije.

• Imate li osjećaj da te vaše i poruke vašeg oca ponekada u dijelu javnosti i nekim krugovima ne nailaze na odjek? Zašto se to događa i kako se one tada percipiraju?

Dugo ću još biti ‘mali Glavašević’

Na poruke koje pozivaju na mir, red i toleranciju, Glavaševiću zna biti uzvraćeno prijetnjama i napadima, koje dio javnosti zbog stavova bliskih očevim doživljava i kao napade na poruke Siniše Glavaševića. Bojan poručuje da između njega i oca ne treba stavljati stvar jednakosti jer to ne ispada dobro, činjeno to u dobroj ili lošoj namjeri. Ono što je njegov otac činio i po čemu je velik, kaže, treba ostaviti po strani, a njemu suditi po onome što on radi.

“Ja sam svjestan da ću ja za mnogo ljudi uvijek ili jako dugo još biti ‘mali Glavašević’, zato što kad imate ‘velikog’ oca, onda je jako teško popuniti te cipele i zaista morate imati nekakva ogromna postignuća da biste to promijenili, a čak i onda je upitno koliko uspijevate. Ali to nije nešto čime se ja osobito opterećujem ili što mi je osobito bitno. Napadi na mene su napadi na mene. Bilo je situacija gdje su napadali njega, ali to je onda bilo isto tako vrlo očigledno i govorilo je više o onima koji su to činili nego o njemu naravno”.

– Sigurno da ne dolaze do odjeka u nekim krugovima, ali s druge strane treba odustati od ideje da možete ‘pokriti’ sve. Ne možete imati i ovce i novce, uvijek imate ljude koji vas jako podupiru, a imate ljude koji vas ne vole, imate ljude koji su negdje između svega toga i to je skroz u redu, to treba poštovati. Dakle, između ostaloga, način na koji ja funkcioniram, funkcioniram tako zbog sebe prije svega. Nije mi nikada bio cilj, ne znam, osvojiti nekoga drugoga. Ja vjerujem da trebaš biti ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu oko sebe. Pa onda naravno da mi je drago ako sam svojim radom nekoga dotaknuo ili nekoga potaknuo da nešto promijeni ili nekako djeluje, ali to mi nije cilj.

• Radi li se o tome da nisu shvaćene i razumljene ili da ih se ne želi shvatiti i razumjeti? Ili nešto treće?

– Teško je reći, to bi bilo nagađanje s moje strane. Ima ljudi koji su, ovo što mogu reći, znam da ima nekih ljudi čije su traume iz rata jednostavno previše velike i nisu u stanju izaći iz neke svoje traume, neke svoje patnje. To je u redu. Vi ne možete nikoga ‘izvući’ na silu i reći: Sad ti moraš ovako. Sa ljudima čija je bol do te mjere jaka morate biti strpljivi, morate raditi polako i morate raditi ciljano, ali glavni je uvjet da oni imaju volju raditi na tome. Ako oni nešto ne prepoznaju kao problem, onda im se u životu mora dogoditi nešto što će im otvoriti oči. Ali ne možete to siliti. A siguran sam da ima i različitih drugih profila ljudi, koji iz različitih razloga nisu otvoreni prema tome. Za neke je to moja afilijacija s ovom političkom opcijom.

• Vukovar, osim kao grad heroj, doživljava i kao grad slučaj. Kako danas treba gledati Vukovar i kako ga treba pojmiti?

– Pitanje je, a odgovor na to je naravno individualan: Što Vukovar treba biti? Ja mislim da se ne treba truditi graditi Vukovar kakav je bio prije rata. Vukovar je prije rata bio sjajno mjesto, ali mislim da Vukovar kakvog imamo priliku graditi danas, može biti puno bolje mjesto od toga. Naravno, s licem koje ima ožiljke, ali zato snažniji, zato jači, a za to treba vrijeme, treba graditi jednu kulturu mira. A ono što mogu reći o tome je da je to jako teško kada su ljudi praznog želuca i kada brinu za budućnost svoje djece i svoju vlastitu. Ne vjerujem u ideju da Vukovar treba biti mjesto nekakvog jako posebnog pijeteta.

Vukovar nije grobnica i nije muzej, nego je živi grad, tako ga treba i tretirati. Kažem, nije to ništa što dobra gradska uprava uz adekvatnu suradnju s nacionalnom razinom politike i vlade ne može realizirati. Treba biti samo pošten i treba prestati zloupotrebljavati Vukovar, koristiti ga za podjele, koristiti ga za politikanstvo i to je itekako moguće. Kažem, svatko će reći nešto različito na pitanje što bi Vukovar trebao biti, ali mislim da su ovo nekakvi univerzalni uvjeti da bi se bilo kakva pozitivna budućnost Vukovara razvijala.

• Vrijeme prolazi, obljetnice se redaju, a Vukovar stoji – nakon svih ovih godina prisutna je podijeljenost u svakodnevici suživota, razbijale su se dvojezične ploče, prisutna je međunacionalna napetost. Što nije dobro u Vukovaru?

– Fali mu dobra gradska uprava. Prošla gradska administracija je bila dobra, recimo. Nije bila savršena, nijedna nije, ali je bila bolja od svih prije i bila je bolja od ove. Isto tako, na nacionalnoj razini potrebno je da se u Vukovar investira. To je recimo ova Vlada napravila. Mi smo kroz projekt Memorijalnog centra u Vukovaru, to je jedan od najkrupnijih projekata, uložili preko 120 milijuna kuna (15,8 milijuna eura) u to. Direktno je kroz taj projekt otvoreno 80 radnih mjesta, a indirektno, dakle kroz suradnju, stotine, ako ne i tisuće u perspektivi će biti otvoreno. Tako da je to jedan primjer na koji treba pristupiti Vukovaru. S druge strane, ja mislim da Vukovar ima jako dobru perspektivu i to vidim kroz moje kontakte sa ljudima, sa svojim prijateljima i prijateljicama u Vukovaru. 

Recimo, mislim da ima jedna grupa mladih tamo, koja nije samo grupa nego je to zapravo sada jedan pokret, kojima je dosta te nekakve podjele i žele promjene i oni će biti promjena u tom gradu. Samo im treba malo vremena. A nekakav temelj odgovora na vaše pitanje je to što je trebalo revidirati Erdutski sporazum nakon pet godina. To nije učinjeno i danas osobito kroz ovaj segregirani obrazovni sustav vidimo posljedice toga. Sad ima jedan projekt nove škole za koji se nadam da će zaživjeti, koja bi trebala biti prva nesegregirana škola sa dobrim kurikulumom. Nekako se nadam da će to zaživjeti i da će to onda isto doprinijeti razvoju Vukovara.

Izvor: Al Jazeera