Bodljikava žica: Granice ne znaju za ljubav
Tokom telekonferencije povodom Dana zahvalnosti s članovima oružanih snaga SAD-a, američki predsjednik Donald Trump je iskoristio priliku da likuje zbog pojačane militarizacije južne granice države u znak odgovora na dolazak karavana izbjeglica i migranata iz Centralne Amerike: “Imamo nabijene ograde i stvari za koje ljudi ne vjeruju. Uzeli smo stari, polomljeni zid i omotali ga s bodljikavom žicom… Borimo se za našu državu. Ako nemamo granica, nemamo ni države.”
Zanemarite činjenicu kako je upravo američki nemar zbog tuđih granica veliki uzrok centralnoameričkih migracija, pošto američko miješanje u političke i ekonomske poslove regije i dalje pojačava siromaštvo i nasilje. Sada je shema bodljikave žive dovela je do situacije u kojoj su hiljade tražitelja azila blokirane na meksičkoj strani granice i čekaju da njihovi slučajevi budu obrađeni, s crnim brojevima napisanim na rukama u sklopu neformalnog sistema praćenja. Čak je i ultracionistički Times of Israel – iz još jedne države poznate po suludim i smrtonosnim projektima utvrđivanja granica – imao potrebu napisati kako “označavanje tražitelja azila” podsjeća na “nacističku praksu tetoviranja brojeva zatvorenika”.
Projekat s bodljikavom žicom nije bio dobar ni za neke Trumpove sugrađane, jer su 32 osobe nedavno uhapšene zbog promigrantskih demonstracija na granici, koje je organizirala kvekerska grupa. Magazin Time navodi kako je protest za cilj “imao pokretanje državne sedmice djelovanja pod nazivom ‘Ljubav ne poznaje granice: Moralni poziv na pravdu za migrante’, koja bi bila između Dana ljudskih prava, 10. decembra, i Međunarodnog dana migranata, 18. decembra”. I dok je obilježavan Međunarodni dan migranata, desničari su nastojali selektivno kriminalizirati ne samo migraciju, već i ljudsku solidarnost i empatiju. Na kraju krajeva, vladajući kapitalistički sistem – u kojem je finansijska tiranija manjine iznad međuljudskih odnosa – zaista ne podnosi ljubav.
Istovremeno u ‘tvrđavi Evropi’
Preko Atlantika, evropske države ističu vlastite granice dok ksenofobija i demonizacija “drugih” postaju glavna sredstva skretanja javne svijesti sa domaćih problema. Uzmimo Italiju za primjer, glavno mjesto dolaska migranata iz Afrike i drugih dijelova svijeta, te jačanje rasističke političke retorike. Tokom uspješne kampanje za predsjednika regije Lombardija ranije ove godine, Attilio Fontana je upozorio Italijane preko radioaparata na opasnosti imigranata: “Moramo odlučiti da li naša etničnost, naša bijela rasa, naše društvo, treba opstati ili treba biti izbrisano.”
Istovremeno lider ekstremne desnice Matteo Salvini, koji je 2018. godine postao ministar unutrašnjih poslova i zamjenik premijera, propagira ideju kako je Italija “na udaru napada” muslimana. On tvrdi kako je apokaliptični scenarij predvidjela Oriana Falaci, preminula italijanska novinarka-luđakinja, koja je osuđivala američke univerzitete što dozvoljavaju osobama s imenima Mustafa i Muhamed da studiraju biologiju i hemiju iako postoji opasnost od biološkog rata. Salvini je najavio deportaciju pola miliona migranata u sklopu svoje vizije “masovnog čišćenja” Italije. Kada je preuzeo poziciju, objavio je zatvaranje italijanskih luka za brodove koji spašavaju migrante – očito ubitačnost politike koja je bila jasna iz medijskih natpisa: “Mediteran: Više od 200 migranata se utopilo za tri dana”.
U oktobru je Domenico Lucano, gradonačelnik italijanskog grada Riace, koji je postao poznat po dočeku migranata, uhapšen, na osnovu optužbi za pomoć nelegalnoj imigraciji, te protjeran iz grada. Guardian je citirao italijanskog pisca Gioacchina Criaca, koji je naveo osnovne razloge hapšenja: “Efikasnost i humanost nisu dobrodošli u sistemu cinika. Ovo je sistem koji shvata samo politiku straha. Tako gledavši, primjeri moralnosti moraju biti uklonjeni.”
Odlično mjesto za početak priče
I drugdje u Evropi se ovo dešava. U augustu je Sara Mardini, sirijska izbjeglica koja je sa sestrom spasila brod izbjeglica od utapanja 2015. godine, zatvorena u Atini zbog navodnog pomaganja nezakonitoj migraciji. Tek je nedavno puštena uz kauciju. U decembru je 15 aktivista u Velikoj Britaniji osuđeno za nenasilno blokiranje deportacijskog leta iz Londona 2017. godine. Apsurdno, oni su optuženi za povezanost s terorizmom, što predviđa maksimalnu kaznu od doživotnog zatvora. Toliko o vrijednostima…
Također u decembru su Ljekari bez granica, poznati po francuskoj skraćenici MSF, objavili kako su oni i njihov partner SOS Mediterranee “primorani prekinuti djelovanje u operacijama broda za potragu i spašavanje ‘Aquariusa’, koji je od februara 2016. godine spasio 30.000 ljudi u međunarodnim vodama. Iz MSF-a navode kako je ova odluka donesena nakon “žestoke kampanje, koju je predvodila Vlada Italije i koju su podržale druge evropske države, na delegitimizaciji, kleveti i sprečavanju humanitarnih organizacija na pružanju pomoći onima koja je ona potrebna. Ova kampanja je potkopala međunarodno pravo i humanitarne principe”.
U članku Al Jazeere o gašenju projekta “Aquarius” se navodi kako su u novembru 24 osobe povezane s brodom “pod istragom italijanskih tužitelja zbog prevoza i nelegalnog upravljanja otpadom, pošto je osoblje broda odjeću migranata označavalo kao ‘specijalni otpad’, a ne kao ‘otrovni otpad'”. No, ako želimo pričati o “otrovnom”, čini se kako je svijet opterećen granicama i nejednakošću odlično mjesto za početak priče.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera