Bliskoistočni disidenti ne nalaze mir ni u egzilu

Samoubistvo Sarah Hegazy, koje je izvršila 14. juna, potreslo je arapsku zajednicu izgnanika do temelja. Ova 30-godišnja queer egipatska feministkinja nedavno je dobila azil u Kanadi, nakon što je pritvorena, mučena strujom i seksualno zlostavljana tri mjeseca od egipatskih sigurnosnih snaga. Njen zločin je to što je radnosno pokazala zastavu “u duginim bojama” na koncertu Mashrou’ Leile u Kairu 2017. godine. Njena kazna od egipatske vlade možda je počela u kairskoj zatvorskoj ćeliji, ali nije tu završila. Kao i mnoge druge bliskoistočne političke izgnanike, ugnjetavanje njene vlade otjeralo ju je iz domovine, razdvojilo od porodice, izgnalo na daleke, usamljene obale i ostavilo s traumom i emocionalnim bolom predubokim da bi ga izdržala.

Samo mjesec prije Sarahinog samoubistva, 37-godišnji iranski aktivista Ali Ajami pronađen je mrtav u američkom gradu Houstonu. On je, također, izvršio samoubistvo. Bio je student prava na Univerzitetu u Teheranu prije nego što ga je iranska vlada zatvorila 2009. godine zbog aktivizma tokom protesta zbog spornih predsjedničkih izbora u ovoj državi. Proveo je dvije godine u zatvoru, spriječen da završi još nekoliko mjeseci, koliko mu je ostalo do univerzitetske diplome. Nekoliko godina kasnije je dobio politički azil u SAD-u, ali je patio od ekstremne depresije i anksioznosti, što je svojim prijateljima opisivao kao “neizdrživu bol”.

Tragedija nije samo njihova, već i naša. Ovi izgnanici su najbolji i najhrabriji u regiji; to su često studenti, umjetnici, doktori, naučnici, advokati, akademici i novinari, koji su, uprkos ličnoj cijeni, odabrali da zahtijevaju promjenu. Prisiljeni da bježe kako bi spasili život, nisu samo oni gubitnici zbog onog što ostavljaju za sobom, već su i regiji uskraćeni njihovi vitalni doprinosi. Jednom kada dospiju u inozemstvo, moraju se nositi ne samo s traumom progona koji su preživjeli i depresijom i krivicom preživjelog koja odmah uslijedi nakon njihovog “sretnog” bijega, već i s trajnom prijetnjom nasilne osvete od vlada koje su produžile svoje duge ruke ugnjetavanja daleko šire od svojih granica.

Zloupotreba ‘crvenih potjernica’

Ubistvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija 2018. godine od saudijske vlade možda je najpoznatiji slučaj koji pokazuje na šta je sve tiranska država spremna da uguši glas svojih građana koji se usude progovoriti, čak i nakon što napuste državu. Khashoggijev slučaj nije ni na koji način jedinstven. Godine 2018. saudijski zvaničnici su pokušali i nisu uspjeli kidnapirati Abdulrahmana Almutairija, saudijskog državljana koji je živio u SAD-u, koji je u više navrata kritizirao saudijsku vladu na društvenim mrežama. Iste godine su uspjeli vratiti feminističku aktivisticu Loujain al-Hathloul iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i niz žena koje su pobjegle od svojih nasilnih porodica, prisilno ih vrativši u državu.

Saudijski aktivista Omar Abdulaziz izvijestio je da ga je kanadska policija formalno upozorila o redovnim prijetnjama po njegov život od saudijske vlade, iako on živi u egzilu u Kanadi. Mnogi aktivisti u egzilu su mi rekli da su redovno primali prijetnje smrću preko telefona i poruka, bez obzira koliko često mijenjali brojeve i e-mail adrese. Stvarna sigurnost i sloboda ostaju neuhvatljive, čak i nakon bijega. Kada se arapske vlade ne mogu izvući s otvorenim nasiljem i kidnapiranem, pribjegavaju birokratskom progonu s nezasitom osvetoljubivošću, kao što je odbijanje da produže pasoše izgnanika ili konfiscianje njihove imovine i sredstava kod kuće.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Hiljade Egipćana koji su pobjegli zbog državnog udara u Tursku sada imaju istekle pasoše i žive u limbu, bez sigurnog prebivališta. Iako nije bio optužen i nije bilo navoda o lošim postupcima, Abdul Mawgoud Dardery, bivši egipatski zastupnik u Parlamentu, opisao mi je kako su mu egipatske vlasti konfiscirale imovinu koju je ostavio, čak i njegov automobil. Khaledu el-Qazzazu, bivšem savjetniku svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija, nisu konfikcirali samo njegov, već i biznis i sredstva cijele porodice. Nedavno su se egipatski zvaničnici pokušali umiješati u zahtjeve za azil u SAD-u. Kako mi je jedan advokat rekao, egipatska vlada tajno preplavljuje agente Ministarstva domovinske sigurnosti lažnim optužbama da su tražitelji azila nasilni i opasni, jer su povezani s Muslimanskom braćom, dok pokušava lobirati za zakon u Kongresu koji bi zvanično proglasio Muslimansku braću “terorističkom” grupom.

U jednom slučaju, u koji sam bila uključena, egipatski tražitelj azila Ahmed Abdelbasit je zatvoren i smješten u centar za deportacije, nakon što su američke vlasti postupile u skladu s egipatskim tvrdnjama da je povezan s “terorizmom”. Pod vladom egipatskog državnog udara, sud ga je u odsustvu osudio na smrt zbog njegovog političkog aktivizma u namještenom suđenju protiv političkih oponenata. Srećom, u augusti 2018. godine sudija iz New Jerseya mu je odobrio azil. Ovi lažni navodi dio su raširene zloupotrebe Interpolovih “crvenih potjernica” od arapskih vlada, navodeći da su prognani politički oponenti traženi i opasni, bez truna dokaza koji bi podržali njihove tvrdnje.

Nismo uradili dovoljno…

Još gore, nasilne vlade sada često napadaju članove porodice političkih prognanika u obliku uzimanja talaca. U junu je saudijska vlada zadržala u pritvoru dvoje djece bivšeg saudijskog zvaničnika Saada al-Jabrija, koji je pobjegao u Kanadu. Njegova kćerka Sarah (29) i sin Omar (21) nestali su bez optužbe od marta.U međuvremenu je Egipat zatvorio rođake i ujake američkog državljanina i bivšeg političkog zatvorenika Mohammeda Soltana, nakon što je pokrenuo tužbu na federalnom okružnom sudu protiv bivšeg premijera Hazema Beblawyja, koji je optužen da je nadzirao masakr demonstranata na trgu Rabaa u augustu 2013. godine.

Opstanak i upornost u ovim ružnim okolnostima su herojski, ali nisu zagarantirani. Ključni rad većine humanitarnih i organizacija za ljudska prava s pravom je fokusiran na rasvjetljavanje ubijanja, mučenja i masakara unutar ovih arapskih država; progon izgnanika rijetko se uzdigne na isti nivo hitne pažnje i izvještavanja. Ali, kako pokazuje slučaj Sarah, njima su potrebni naša pomoć i podrška, i puno je tog što možemo uraditi da podržimo one koji su uspjeli pobjeći. Socijalne službe i humanitarne organizacije bi trebale osnovati fond za jedinstvene psihosocijalne potrebe izgnanika da im pomognu da iscijele i ponovo počnu živjeti. Organizacije za ljudska prava, univerziteti, agencije Ujedinjenih naroda, društveno odgovorni poslodavci i mediji bi trebali posvetiti resurse da ugrade ove prognanike u svoje osoblje i pruže im prilike da nastave sa svojim aktivizmom.

Democracy for the Arab World Now, nova organizacija u čijem sam odboru, planira kreirati online prostor gdje izgnanici mogu objavljivati svoju viziju za budućnost. Mnogi od ovih izgnanika mogli bi imati dubok i pozitivan utjecaj na svoje domovine ako bi im bila pružena platforma da se izraze. Nedavno je Konferencija arapske dijaspore napravila važan korak da okupi arapske političke izgnanike i kreira mrežu podrške za njih. Upoznala sam Sarah Hegazy na ovoj konferenciji u februaru; bilo je to njeno prvo pojavljivanje na grupnom događaju od kako je dobila azil, i rekla mi je da gotovo nije ni s kim progovorila već mjesecima. Pokušali smo joj pružiti pomoć i ohrabrenje, ali nismo uradili dovoljno. Možemo i moramo uraditi više za one koji se još bore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera